Željko Ivanković, rođen 1954. u Varešu, pesnik, prozaista, esejista i urednik. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavljivan u brojnim antologijama i prevođen na više od dvadeset jezika. Dobitnik je značajnih nagrada za poeziju, esejistiku i prozu, među kojima su „Antun Branko Šimić“, „K. Š. Gjalski“ i „Krešimir Šego“. Autor je izabranih dela u šest tomova i dugogodišnji saradnik domaćih i regionalnih izdavačkih i leksikografskih projekata.
Šta je to reč?
Riječ je tvoračka snaga. Zato, nimalo slučajno, Ivanovo evanđelje počinje riječima “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog”. Ona je ta koja prethodi big bangu, ona je onaj fiat – neka bude, poslije kojega više ništa nije isto.
Dakako, ne govorim ovo vjernički, jer iz te pozicije ne bih ni znao govoriti, ali ovo je Velika metafora koja stoji na svim počecima ili na svakom početku. I nitko to bolje, među nama smrtnicima, ne zna i ne razumije, od umjetnika riječi, od pisca.
O priči i pripovedanju?
Čim se pojavila riječ, pojavila se i priča, pripovijedanje. Priča kao potreba da se razumije sebe, svoju poziciju prema drugome, priča kao način govora o svemu vidljivome i nevidljivome. A ona je, ta priča, već u početku kreativna, jer kad ništa ne znaš i ništa ne razumiješ, a toliko toga hoćeš, trebaš, moraš sebi otkriti, na tolika pitanja odgovoriti, nema ti druge nego mučiti se s riječima u doticanju suština.
Gledajmo dijete koje traži riječi kao put do nas odraslih, koje traži razumijevanje, koje kuša naći izlaz iz svoga malog u naš veliki univerzum. Slično je s mucanjima koje čine tzv. svete knjige (objave?!) na putu uspostave i horizontalne i vertikalne komunikacije, na putu razumijevanja svijeta. Riječ po riječ prerasta u priču i traje kao priča dok se ne uspostavi kao Velika, opća priča, od Knjige postanka ništa manje do Andrićeve priče o priči u besjedi prigodom dobivanja Nobelove nagrade. Jednako kod Šeherzade, kao i u bajci, basni, narodnoj predaji… U onome što danas razumijemo kao najuzvišeniji rezultat te tvoračke snage – u književnosti. Pripovijedanje je esencija našeg življenja.
Vaše ime
Ime sam ja donio sam sebi. Tako mi je govoreno kad sam bio dijete. U godinama kad su se rađale generacije tzv. baby booma, mnogo nas se rađalo, ali i mnogo umiralo. Kako su mojim roditeljima umirala djeca prije mene, to se na sve strane tražila pomoć: u vjeri i praznovjerju, u pričama i legendama, u znanju starijih, iskusnijih. Jer, medicina tada nije imala lijekove (Treći čovjek) za bolesti koje danas izgledaju i jesu tako benigne. I onda sam ja dobio ime Željko, a kum mi je “morao biti” netko iz uže familije, pa je bio ujak. I, eto, nekako sam, preživio. Malo nepravedno, zar ne? I sva djeca prije mene i poslije mene kod mojih su roditelja bila itekako željena. Ali, na nekome se to moralo zaustaviti. Je li moje ime i izbor kuma bio presudan da se smrt konačno zaustavi na pragu naše kuće – ne znam. No, dobro zvuči kao priča.
Prva reč koju ste izgovorili?
Nisam baš bio pametno dijete da bih rekao neku spektakularnu riječ. Ponajmanje nešto poput eureka… Iskreno sumnjam da su i Tesla ili Einstein u tom smislu bili pametniji od mene. Prva je riječ mogla biti samo i jedino ma-ma.
Vaše prve igračke?
Je li tada uopće bilo igračaka? Sin bi me u zezanju pitao: Je li tada uopće bilo struje?!
Da, imao sam nekog gumenog zeku, takosu govorili, kojeg sam se plašio, jer kad bi se stisnuo ispuštao je neki zvuk, pisak vjerojatno… Otkud tada bilo kakva igračka? Vjerojatno sam je “naslijedio” od nekoga. Bila je i neka manja loptica koju je trebalo stizati na način na koji mačka povazdan stiže klupko vune… Valjda za nemaštovito višemjesečno razvijanje motorike…
Vaše igre?
Igre? E, to je već uzrast kad maštovitost, pogotovu u malim sredinama, jedva odskoči dalje od žandara i lopova, kauboja i indijanaca, žmire i ganje, lopte, a onda su došli klikeri… Dakako, željezni izvađeni iz kuglagera… Zimi sanke i klizajke. Mnogi smo ih imali jer smo živjeli u gradu u kojemu je bila željezara, pa se do toga jednostavno i lako dolazilo.
Posebna su igre bile one ozbiljne, u kojima se vježbala odgovornost, pažnja, orijentacija u prirodi, upoznavanje prirode, čega nismo uvijek bili svjesni: odlazak u šumu na branje visibaba i ljubičica, cica-mace, jorgovana, branje jagoda, lješnjaka, drijenjaka, šipaka, trava za čajeve, koje su shvaćane kao igre, jer bismo se prije vratili iz šume s ljeskovom trubom nego s jagodama…
Ovdje namjerno ne spominjem čitanje, jer je to s vremenom postajala moja najozbiljnija igra, koja me je “tjerala” da se i sam okušavam u pisanju. Ne spominjem ni filateliju kojoj sam se posvetio. Ali, kome su to uopće igre?
A onda su gotovo sve dječje igre zauvijek nestale kad sam “otkrio” šah. Šah i čitanje postali su moje najvažnije “igre” za mnoge godine potom!
Kao dete želeli ste da postanete?
Pisac. I samo pisac. Čak sam o tome, kad su me na to podsjetili kolege iz osnovne škole, napisao priču koja se sad nalazi u školskim lektirama u BiH. Spadao sam među djecu koja su mnogo čitala. Ništa neobično za vrijeme dok još televizori nisu bili ušli u naše domove. Doduše, jest i neobično, jer ni drugi nisu imali televizore, pa nisu toliko čitali… Sa silnim sam oduševljenjem čitao nebrojene knjige s nebrojenim avanturama, i nikad, a ne znam zašto, nisam htio biti junak ni jedne od znanih avantura, ali sam htio biti pisac koji piše o tim avanturama… Drugi su željeli biti inženjeri, doktori, vozači gradskog autobusa, kondukteri, automehaničari, direktori, a ja – pisac. Smišljati priče…
A bilo me je stid kad sam to u razredu javno izrekao, ali bilo je kasno… Svi su me zbog toga dugo zezali. Dječaci. Za djevojčice ne znam, ali jedino sam se njih stidio.
Prvo slovo koje ste naučili?
Ne znam. Bilo je to svakako prije polaska u školu. Doduše, tad se u školu kretalo sa sedam godina. Mislim da je to bilo slovo S naopako. Ne znam zašto djeca u toj dobi sve pišu naopako, naopako ovdje znači kao u ogledaju: i N, i S, i J i broj 9… Čak i kad nisu svjesni da je nešto od toga slovo ili broj, ili zašto je nešto od toga jedno a ne drugo. Uopće je to doba kad se i riječi izvrću, npr. gobul umjesto golub. Poslije ćemo biti pametni pa ćemo naučiti da se to zove metateza…
Šta čovjek svašta zna, a da i ne zna da zna.
Šta Vas je rastuživalo?
Zabrane. Roditeljske zabrane, ono što smo poslije mi radili svojoj djeci i zvali to odgojem, pedagoškim mjerama. Ne možeš u kino, jer nisi danas učio, ne možeš igrati lopte, jer “znate li vi išta drugo osim ganjati tu loptu, poderaste svu obuću”, ne možeš ovo ili ono, jer brat nije uradio ovo ili ono, a ne može se kazniti samo jedan od nas dvojice. Tu su okrutnu metodu poslije ozbiljno koristili u vojsci i zvala se solidarnost ili je barem bila još jedna od pedagoških mjera.
Da, i pomisao na smrt, kad smo je postali svjesni, jer smo vidjeli kako ljudi oko nas umiru, pogotovo što smo već znali da su nam braća i sestre umrli prije našeg rođenja… A tek pomisao da su nam roditelji smrtni… Užasna spoznaja…
Otac
Otac je bio rudar. A bio je i u ratu. Priče o radu u rudniku i zgode iz njegova djetinjstva, bile su nam manje važne od priča iz rata, premda je bio premlad za neko istinsko iskustvo rata, ali rat je bila velika i moćna riječ. S čudesnim i nepotrošivim potencijalom. Rat je za nas bio i odlazak u kino i partizanski filmovi, kako smo ih zvali. Ponešto još i u knjigama lektire, ali rat nekoga tko je stvarno iskusio rat, svejedno otac ili majka u sudjelovanju ili iskustvu, bilo je nešto čudesno intrigantno. Na razini gore spominjane priče, pripovijedanja…, koje smo mi potom s drugom djecom i njihovim saznanjima obogaćivali i od toga pravili neku našu osobnu epopeju…
Društvo u detinjstvu?
Društvo u djetinjstvu u gradu određuje vam ulica, najbliže susjedstvo u kojemu živite, a onda i ono koje stječete u školi… Raznoliko, šaroliko u socijalnom smislu, što se prvo uoči, a onda i ono kojega tada niste svjesni (kulturološko-civilizacijske razlike), osim u sitnim manifestacijama: različiti blagdani, običaji, načini življenja, stanovanja, ishrane. No, to se u gradu ne vidi tako snažno diferencirano kao u manjim ili kulturološko-civilizacijski monolitnijim sredinama.
A onda jedno je društvo s kojim igrate lopte (gornji dio ulice protiv donjeg), a drugo s kojim igrate žmire i ganje, gdje su uključene i djevojčice…
Prvi bicikl?
Kad odrastaš u gradu, čak i u nekim oskudnijim vremenima, uvijek netko ima bicikl. U našem djetinjstvu imati bicikl bilo je bezmalo kao danas imati auto. A i postojao je samo onaj tzv. muški bicikl s visokom ramom koju je bilo teško prekoračiti. Tako da smo brat i ja, kao i gotovo svi mi, na tuđem se biciklu naučili voziti davno prije nego smo ga uopće dobili. Dakako, bilo je to s nogom ispod rame, što se tada posebno vrednovalo.
A naš bicikl? Tada se govorilo “dobiti bicikl”, i dobivao se ako se ispune neka “ako”. Glavni “ako” je bio ako roditelji budu financijski to u stanju, a onda se to znalo “maskirati” i s nekim drugim “ako”, ako prođete bez popravnog, ako… ako…
Šta je bilo najteže u školi?
Možda matematika i fizika. Naprosto ono za što najmanje imaš volje, a što traži kontiutet učenja, a svi smo mi, ili barem većina nas, bili čisti kampanjci. A matematika takve ne voli i onda iznenada, najčešće brže nego se nadate, dođe i počne se takvima osvećivati…
A kad se dođe u pubertet tad je sve najteže, najteže se ne družiti s nekim koga bi roditelji označili kao “loše društvo”. Čuj “loše”?! S nekim s kim bježiš s nekog sata, s kim ostaneš poslije škole igrati lopte ili klikera, s kim…
Učiteljica?
Sjećam se da sam volio učiteljicu u prva četiri razreda, a onda su došli nastavnici, a tu je bilo svega i svačega. Ne znam jesu li vrijedni spominjanja, jer nikad nisam imao nekoga koga sam volio ili nekoga tko bi mene, ili ako ne volio, ono barem simpatizirao. Vjerojatno nisu ni oni mene. Nisam to ni zasluživao. Bio sam po svemu prosječan, a tko se takvih sjeća… Kome takvi što znače…
Da, naknadno sam shvatio da sam najviše i najbolje naučio od strogih nastavnika, onih koji su nas “proganjali kao bog maglu”. I njima sam zahvalan. I njih se sjećam.
Da li ste pisali ljubavna pisma?
Ne. Ili možda poneko. Ali beznačajno… I ne sjećam se da je to tada bilo nešto “u modi”.
Sećate li se prve ljubavi?
Ljubavi? Simpatije – da. Ali nisam bio među onima koga bi u to doba djevojčice više zanimale od dobre knjige ili lopte, klikera… Šaha!
Vaš nadimak iz škole?
Nisam imao nadimak, osim ako nadimak nije moje skraćeno ime kojim smo svi zvali nekoga tko se zvao kao ja.
Šta ste čuli o Vašim precima?
Zanimljive priča o babama i djedovima, ali premalo njih za neku cjelovitu sliku. Više sam znao o bakama i djedovima iz našeg susjedstva, koje sam češće i viđao i koji su nam dolazili u kuću ili naši roditelji išli k njima. Tu, grad doista ima neke svoje hendikepe koje sam tek naknadno otkrio i zbog kojih mi je poslije bilo žao.
Koje mi je tek otkriće bilo kad sam čuo sve te lijepe i čudesne priče koje su se pričale na selu. Njih sam poslije, fasciniran tim svijetom, unosio u svoju literature…
Preci koje ste sreli?
S majčine strane djeda, a s očeve babu. Premalo, nažalost… Ali dovoljno da identificiram osnovno, po ocu, o travičkom kraju i, po majci, o vareškom… Za više od toga morao sam se sam dobrano potruditi i kopati po župnim maticama…
Rodni grad?
Vareš.
Gde je otišla Vaša prva plata?
Hahaha… Ne sjećam se. Valjda za život u novom gradu, kamo sam se preselio. U Sarajevu.
More?
Rudarska djeca u moje doba nisu imala priliku vidjeti more. Ja ga nisam vidio, doživio i iskusio do mature. Mi smo plivati naučili u lokalnom jezercetu i Maloj rijeci koja je bila pošteđena zagađenja od rudnika ili željezare… To je bilo more mnogih od nas.
Da ste u prilici, šta biste pitali omiljenog pisca? (ili onog koji je izvršio najveći uticaj na Vaše pisanje)
Nisam baš maštovit. Možda bih pitao ono što danas mene djeca pitaju kad dođem u školu: Kako se postaje pisac… A jesam u djetinjstvu izbliza vidio neke velike ili barem važne pisce, kao što su Branko Ćopić, Meša Selimović, Mak Dizdar… Nisam imao hrabrosti ništa ih pitati. Taman posla. Meni je već doživljaj bio vidjeti ih “uživo”!
Šta upamtiti od drevnih pesnika?
Njihovo otkrivanje svijeta. Dakle, njihov prilog Velikoj metafori. A budući da sam formatiran na dominantno judeokršćanskoj matrici, onda je moj svijet postavljen na snažnim stupovima židovske, grčke i rimske mitologije koja je tražila i nalazila putove k toj Metafori, uvijek ostavljajući otvorena vrata za Drugost.
Tolstoj ili Dostojevski? (ili ipak možda Solženjicin J )
Da, kad se stvar postavi isključivo, dakle na razini ili – ili, onda to zvuči kao: Što biste ponijeli na pusti otok?, moj odgovor je – Dostojevski. Rekao bih kompleksniji je i raskošniji. A moram reći da sam čak i Solženjicina radije čitao nego Tolstoja. Dakako, ovo ne govori o ovoj trojici velikih pisaca nego o meni kao čitatelju sa šezdeset godina iskustva. Naglašavam ovo, samo u krugu ove trojice. Inače…
Poezija ili proza?
Poezija. Ona ima kripto jezik, čuvarica je tajni, u dodiru je s onostranim, bliža je suštinama… Ona je prvorođena kći jezika.
Gde Vam je ugodnije, u danima ili noćima?
Znate, na ovo obično pitanje odgovaram šaljivo jezikom Gustava Krkleca: “Svoje najbolje dan proveo sam noću.” Dakako, ne govorim to iz istih razloga kao Krklec, ali odavno sam svjestan da postoje dva dominantna radna karaktera: ševa i sova. Ja sam vam tu, svakako ne svojom voljom nego voljom majke prirode, noćna ptica.
Zašto se ljudi zaklinju?
Meni je to nejasno, premda sam se u djetinjstvu, kao i sva djeca, zaklinjao majkom. Meni je to tada bila najveća zakletva. Za drugom nikad nisam posezao, jer je ta zakletva za mene bilo nešto najsvetije. I uz nju se nije ni moglo ni smjelo govoriti neistinu.
Vrlo brzo sam shvatio ispraznost zaklinjanja. Ono je maska za laž, njime se kuša laži dati na uvjerljivosti i važnosti… Danas mislim kako nema veće laži i prijevare od one “pokrivene” zakletvom. I čim se netko počinje zaklinjati, pa još krupnim riječima, ja ohladim od priče… Čak i one koja ne živi od istine. A to, zaklinjanje, nije literarno nezanimljivo… Nije.
A zašto proklinju?
Proklinjanje, psovka? Volim onu finu psovku za koju je Solženjicin rekao: “Psovanje nije kulturno, ali je zdravo za živce!” A ja je u jednoj svojoj pjesmi nazivam “radost u jeziku”, misleći na nerijetko simpatične metafore u njoj. Inače je držim dijelom našeg slavenskog folklora. Kao i zaklinjanje. A kod nas je to danas baš rudiment iz nekih dalekih vremena… Nerijetko i kao iskaz nemoći, protesta, siromaštva u jeziku… Svake oskudnosti.
Čemu služe milioni zakona i propisa?
Da bi magla bila veća, gušća, a putovi u toj magli neprohodniji. Da bi laži izgledale manje lažnim, a velika laž i prijevara bili zamotani u što što luksuzniji celofan. Omot, ambalažu.
Da bi se pokazalo koliko je politika, a ona ih donosi glupa…
Kome verujete?
Sebi. Najviše sebi. I beskrajno malom krugu ljudi…
Pred čijom slikom ste najduže stajali?
Pred Leonardovom Mona Lisom jer sam očekivao da je tako velika slika i malo većeg formata. Ne znam otkud mi to, ali šteta što nije. A inače pred Stvaranjem čovjeka u Sikstinskoj kapeli, jer je to, uopće taj svod, za mene likovno najmontumentalnije djelo…
Vareš
Vareš je moj Macondo. Često sam ga tako nazivao. Sve što literarno jesam inspirirano je čudesnom geografijom i čudesnom poviješću Vareša i vareškog kraja… Njegovim ljudima i njihovim povijestima. To je moj fizički i duhovni zavičaj, u njemu sam i fizički i duhovno progledao, prohodao. Ništa novo. Ja nemam, kao Andrić, dva ili tri zavičaja (Travnik i Višegrad, pa i Sarajevo); imam, kao i većina, ljudi “samo” jedan. Ali dovoljan za nekoliko života.
Kako danas izgledaju zablude iz Vašeg detinjstva?
Zablude? Smiješne, lijepe… Kao i svi nevješti koraci koje smo u životu učinili, kao padovi, krvava koljena u igri… Rast, uspinjanje stepenicama, s manjim ili većim ožiljcima… Ne bih se nijedne odrekao u biografskom smislu, čak i kad sam danas samopodrugljivo miljama daleko od njih, od mnogih od njih.
Začin?
Ja dolazim iz mjesta koje je kulturološki snažno odredilo rudarstvo, pa onda povezano s tim i dominantno austrougarska kultura življenja (stanovanja, kuhinje, jezika, običajnosti), tako da mi je osobno najbliža austro-ugarska kuhinja, ali i njezin sretan dodir s bosanskim štihom ugrađenim u nju. Začin? Iz tog doba ljuta crvena paprika. Poslije sam se dobrano približio dalmatinskoj kuhinji, a u njoj… Mediteranski začini… I cimt u desertu.
Da li je teško pisati dečiju poeziju?
Mislim da je uopće teško pisati za djecu. Negdje je neki pisac napisao istinu koja zvuči kao dosjetka: “Ja, ustvari, ne pišem, za djecu. Ali kad nešto dobro napišem onda je to i za djecu.” Ovo govorim kao pisac bajki, priča, legendi za djecu. U poeziju se nisam upuštao, pogotovu kad sam vidio kako sjajne dječje pjesnike ima naša književnost, a ja se s takvim ne bih usudio igrati jezikom. Poezija za djecu mi je ipak i ponajvećma velika jezična igra za djecu.
Vaši strahovi?
Samo jedan. I svi ga znaju. Akrofobija. Strah od visine. Drugih nemam. Ili barem za druge imam manjak osjećaja straha…
Čega se stidite?
Gluposti. Tuđe gluposti. Svoje gluposti. Svoje najviše. Stidim se kad ispadnem glup. A nitko ne može ispasti glup kao mudar, pametan, obrazovan čovjek, što svi mi mislimo za sebe. Antologijski glup. Jedino pametno u tome je da sam to čim prije shvatiš… Onda je i stid manji.
Praštate li?
Zna se kome se i kad prašta. Inače, ne. Prašta se slabost, ali ne i očita laž, licemjerje, podlost…
Tražite li da Vam se prašta?
Ne baš. Moje je da se, kad napravim pogrešku, iskreno ispričam, a do druge je strane da prašta ili ne. Ne tražim, ne molim. Nakon moje iskrene isprike, ništa mi više nije važno.
Šta je najlakše u životu?
Kad bih barem znao… Možda – Biti vjeran sebi.
Šta je najteže?
Ni ovo ne znam, ali mislim da je isto tako – Biti vjeran sebi.
Čime se ponosite?
Pa, tim da se nikad i nikome nisam prodao. I da znam koliko to skupo košta. Najskuplje na svijetu, osim što je još skuplje prodati se. I najskuplje od svega – prodati se za Judine škude.
Ko Vas je razočarao?
Ja sam sretan čovjek. Nikad me nitko nije očarao, pa me ne može i nije ni raz-očarati.
Koga ste Vi razočarali?
Tko zna. Ne bih se iznenadio da postoji malo veći popis. Jer ljudi su imali očekivanja, a ja nisam od onih koji ispunjavaju tuđa očekivanja.
Čemu uvek dajete prednost?
Točnosti, odgovornosti, pouzdanosti, kritičnosti… Ti si tipična djevica – stoput mi je rekao Kolja Mićević s kojim sam rado i dugo drugovao i surađivao, a koji je stvari volio gledati u duhu horoskopskih kvalifikacija karaktera…
Da li ste ikada bili bezbrižni?
Da. Često. U Bosni bi se reklo: “Ni brige ni pameti.” A u mene je to bezbrižnost jasne samosvijesti… Unutarnjeg sklada koji sam implicirao spominjanjem judeokršćanskog odgoja i obrazovanja sa snažnim uporištima u antičkoj civilizaciji, gdje su Seneca, Marko Aurelije, Augustin i slični dobro raspoređeni znakovi pored puta.
Šta dalje?
A, šta? Kao i dosada. Čitati dok se može, pisati dok se može. To su dva najmoćnija instrumenta za upoznavanje samoga sebe, svijeta, čovjeka i života…
Razgovarala Jelena Kostić
O autoru Željko Ivanković
Rođen 29. avgusta1954. godine u Varešu. Filozofski je fakultet diplomirao u Sarajevu. Uređivao je, kao urednik ili glavni urednik, različite periodične publikacije; uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirnih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga. Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, te u Izboru priča hrvatskih pisaca za djecu u BiH, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Izabrana djela u šest knjiga objavili su mu u suizdavaštvu riječki Ex libris i sarajevsko-zagrebački Synopsis (2011.-2018.). Dobitnik je književnih nagrada za poeziju (1997., 2011.), esej (1977.) i radio-dramu (1993.) na uglednim anonimnim natječajima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom natječaju Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), za knjigu eseja „(D)ogledi, III“ dobio 2000. nagradu „Antun Branko Šimić“, za roman „Rat i sjećanje“ dobio je 2016. nagradu „K. Š. Gjalski“, a nagradu „Krešimir Šego“ kao najuspješniji autor za mlade 2017. godine. Knjiga poezije „Jeruzalemski murali“ nagrađena je na anonimnom natječaju Fondacije za nakladništvo FBiH 2021. godine. Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na dvadesetak svjetskih jezika, a izbori poezije na francuski Petite histoire d’une tristesse (2012.), slovenski Hoja po prstih (2013.), bugarski Ходене на прьсти (2016.), te francuski i arapski Počast jeziku/Hommage à la langue/ طراء اللغة (2018.) i priča na engleski The Man Who Went into the Fog (2013). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog centra PEN-a. Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca) i Rezidencija Kamov Rijeka 2012. (mjesec dana). Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je suradnik Hrvatske enciklopedije; Hrvatskog biografskog leksikona i Hrvatske enciklopedije BiH, u kojoj je bio i urednik.