Iv 6,51-58

Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:

»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

Odlomak koji čusmo vrhunac je Isusova euharistijskoga govora. Isus ne traži od slušatelja samo vjeru u svoju osobu, nego i stvarno blagovanje kruha što je on u osobi. Ovo je tako drastično izražavanje da su poganski pisci i filozofi, protivnici kršćanstva u drugom stoljeću predbacivali kršćanima kanibalizam, ljudožderstvo.

Isus ponovno svojim slušateljima počinje govoriti s „Amen, amen – a Ja vam ovo velim!“ Kao što je prethodno vjera u Isusa bila preduvjet da bi čovjek imao vječni život, u ovom odlomku tjelesno blagovanje samoga Gospodina preduvjet je za život, da čovjek ima život u sebi.

Čovjek postaje ono što jede

Riječi o tijelu i krvi morale su u židovskim ušima zvučati bogohulno jer njima je bilo zabranjeno uživati krv bilo kojega živog bića. Vjerovali su kako je u krvi sami život, sama duša živoga bića, i da čovjek blagujući krv postaje sličan onome što blaguje i u sebe uzima. ‘Čovjek postaje ono što jede’. Upravo to Isus ističe u svome govoru. Riječ je ne o fizičkom tijelu i krvi, nego o Sinu Čovječjem koji je uskrsnuo, proslavljen, uzvišen.

Isus nimalo ne ublažava svoje riječi. On ne uzmiče. Nikada se on ne korigira u svojim izričajima ni riječima. On jasno veli kako je njegovo tijelo kruh života. Ostaje pri riječi. Ne govori u slikama ni prispodobama, nego krajnje realno. Čak i pojačava te istaknuto naglašava svoje riječi. Kruh je njegovo tijelo, a piće njegova krv. To trajno i iznovice ističe sve snažnije. Ne samo vjerovati, nego blagovati, u doslovnom smislu riječi.

Sve se stavlja u odnos prema Ocu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene blaguje, živjeti po meni. Sin prima život od Oca, a onaj tko prima Sina, prima njegov život, stvara se životni lanac, zatvara se krug, događa se nutarnja transfuzija.

Već smo govorili o tome što znači u Ivanovu Evanđelju pojam ‘ostajati’, ‘biti’, ‘boraviti’. Smisao je zapravo biti u trajnoj, životnoj, egzistencijalnoj zajednici s Isusom, u zajedništvu koje će trajati vječno. Krist u meni, ja u njemu, smisao je cjelokupne sakramentalne zbilje u kršćanstvu. To znači i jest ‘imati udjela’ u svemu Isusovu. Kao što vječni Otac šalje svoga Sina te kao što Sin u svemu što jest i što čini, jest i čini po Ocu i iz Oca, tako i onaj koji blaguje Krista živi u zajednici s Isusom i po Isusu.

Pitamo se, zašto Isus govori ovako sablažnjivo, gotovo ‘materijalistički’, da on svojim slikama, metaforama mora slušatelje doslovce prepasti, preneraziti? Ne smije se uživati tijelo ni krv u židovstvu, a isto tako ni u poganstvu. Isus svjesno šokira i provocira svoje slušateljstvo, a ono je, u doslovnom biblijskom smislu ‘otvrdnulo’. Slušatelj koji nije ništa shvatio, koji nije povjerovao kako je Isus s neba, mora ga nakon ovih riječi smatrati ludim, vansebnim.

Kristov Kruh – jamči vječni život

Bitna razlika između onog blagovanja mane u pustinji i blagovanja ovoga euharistijskoga kruha jest u tome što je onaj kruh u pustinji bio za zemaljski život, dok ovaj euharistijski – Kristov – jamči vječni život. Pretpostavka svemu jest vjera. Bez vjere nema euharistijskoga zajedništva s Isusom.

Cijelo je šesto poglavlje jedna velika euharistijska meditacija ili kateheza koja se izlagala euharistijskoj zajednici, posvješćujući u ovom trenutku ono što se dogodilo ocima u pustinji. Samo sada na posve drugi način, na višoj razini.

Bog postaje čovjekom, Bog postaje komadom kruha i gutljajem vina. Nema dvojbe: Bogu je stalo do našega tijela. Logos se utjelovio, postao čovjekom, i taj Isus – Čovjek – postaje kruhom u hostiji! Tijelo postaje ključem za razumijevanje ovoga Isusova govora. I važno je ovu tjelesnu protežnicu ne spiritualizirati. Isus tjelesnu protežnicu ne poništava, nego je tjelesno vršak ledenjaka.

Zašto Isus ne govori jednostavno: Poslušajte moj nauk, slijedite moju doktrinu, ne zaboravite mojih riječi? Riječi čovjek može prihvatiti ponavljajući ih i pamteći, razmišljajući o njima. Ali se to u ovom surječju obezvrjeđuje. Zašto? Zato što su jelo i piće bitni za čovjekov tjelesni život, dok slušanje nije. I uostalom, Isus misli na sebe, svoju osobu, a ne svoj nauk i riječ, misli na sebe, tjelesnoga, s tijelom, s kožom, kosom, svim organima, misli na sebe kao utjelovljenoga Logosa.

Isus je most do Boga

Ne govori on o sebi kao nekakvu nebeskom sublimatu ili ekstraktu, sažetku svoga nauka. On je sam u svojoj konkretnoj osobi istina, svjetlo, život, put i cilj. On je sakrament, most do Boga, a ne nauk, pa ni pravovjerni nauk. Od samoga početka Evanđelja imamo pred sobom jedno savršeno jasno: On je sama utjelovljena Riječ Božja. Božja Riječ, dakle, Logos, govor, ne knjiga, nego kao osoba, kao čovjek Isus boravi među nama. To je ključ svih izričaja u ovome šestom poglavlju Ivanova Evanđelja.

Sv. Ignacije Antiohijski, Bogonosac – Teofor, mučenik iz Trajanova doba (+105.), u svojoj poslanici Smirnjanima piše spram euharistije ovako: „Pazite na zastupnike krivovjernih mišljenja glede milosti Isusa Krista koja je došla k nama, te kako se ponašaju suprotivno Božjoj nakani! Ne brinu se oko zapovijedi ljubavi. Ne skrbe se za udovicu, za sirotu, za ugrožene, za zatočene ili oslobođene, za gladnoga ili žednoga. Odalečuju se od euharistije i molitve jer ne priznaju da je euharistija Tijelo Otkupitelja našega Isusa Krista, koje je trpjelo za naše grijehe, a koje je Otac u svojoj dobroti od mrtvih uskrisio. I oni koji se protive daru Božjem, umiru u svome prijeporu. Veoma bi im koristilo kad bi priznali ljubav da i oni uskrsnu iz svoje opačine“.

A u poslanici Rimljanima isti Ignacije veli: „Živ vam pišem želeći umrijeti. Moja je požuda razapeta i u meni nema ognja koji teži za zemaljskim, nego je u meni živa voda koja u mojoj nutrini žubori i iznutra govori: ‘Dođi k Ocu’. Ne veseli me propadljiva hrana niti naslade ovog života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav“.

Mt 19, 13-15

Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!« I položi ruke na njih pa krene odande.

Nakon govora o obiteljskim odnosima i nakon što je povratio upravo ženama njihovo izvorno dostojanstvo, Isus vraća dostojanstvo i punu vrijednost djeci na koju se u to doba gledalo kao na stvari. Isus ima empatije i sućuti prema prezrenima i malenima, a takvima su smatrana djeca u to doba. Djeca ništa ne razumiju i ništa ne mogu.

I upravo to moraju naučiti učenici u Isusovoj školi: Božja je milost besplatna, Božja vladavina ne treba naših silnih djela. Mi se moramo dati obdariti, svi smo mi i sami obdareni. Kraljevstvo se Božje može prihvatiti samo kao dijete, stavom i mentalitetom djeteta, otvorenih ruku, otvorena i spremna srca. Gospodin ljubi prazne ruke, i pred njim manjak uvijek postaje dobitak, prava dobit.

Dijete se pretvara posvema u oko, ono gleda netremice. Upravo to Isus traži od svojih. Usmjeriti pogled u njega, kao ono kad je Petar hodio po vodi, a voda bijaše kadra nositi ga. Ili primjer onoga carinika Zakeja koji se poput nestašna dječaka, „kibicera“, popeo na divlju smokvu da bi vidio Isusa koji je onuda morao proći.

On, kao nestašni dječak, odozgor ‘kibicira’, on se sav pretvorio u oko, zaboravio sve oko sebe, svaki obzir, netremice izviruje i zvirka kad će naići taj neobični, čudesni Nazarećanin. U ovome životnom trenutku samo je jedno bitno: Vidjeti Isusa. Doživjeti, susresti Isusov pogled. To je za njega povijesni i životni kairos.

Pa imamo primjer i iz svakodnevnoga života. Ako se dijete u mnoštvu izgubi, i najednom ugleda svoju majku, ono se naskroz pretvara u samo oko i hrli majci u zagrljaj, sa suzama, i presretno što je pronašlo ljubljenu, dragu osobu.

Dijete daje sve od sebe, bez računice

Dijete je do kraja spontano, nesputano, neposredno. Daje sve od sebe, bez računice. Upravo kao onaj podjetinjili Zakej koji u trenutku preobilja sreće, bez ikakve računice i kalkulacija, govori Gospodinu kako polovicu svoga daje siromasima, a ako je koga prevario, vraća četverostruko.

Pitamo se, što mu nakon tolika razdavanja još ostade od bogatstva, kad je toliko razdao? Zaključiti možemo: Ostao mu je blagoslov nad njime i kućom te Isus koji ga je usrećio. Dijete uvijek nadmašuje samo sebe, jer je daleko više obdareno nego što od sebe  daje. Ono je uvijek u biti nesebično, samozatajno.

Dijete je biće koje ne prestaje sazrijevati, rasti, koje ne prestaje skupljati nova iskustva u svojoj radoznalosti, dijete je čovjek, biće, otvoreno prema novome, prema novim objavama, prema Bogu; ono ne prestaje tražiti, istraživati, otkrivati svijet, postavljati pitanja u svemu što mu nije jasno.

A komu je to od nas sve jasno? Koga to danas u povijesti čovječanstva slavimo i veličamo? Ljude koji su cijeloga života bili otvoreni kao djeca, koji su ostali djeca i rasli kao djeca. Jedan je Franjin životopisac (isusovac Mario von Galli) naslovio cijelo jedno poglavlje svoje knjige o Franji kao “Orijentacija prema djetetu”, dakle, dijete kao putokaz, kao orijentir i smjerokaz u životu. Znanstvenici su ljudi s otvorenim očima i napetim ušima, očima koje se dive, ušima koje osluškuju melodije svemira.

Djeca su u trajnom sazrijevanju

Djeca su u trajnom nastajanju, postajanju, sazrijevanju, u njima počiva snaga ljubavi koja ih oblikuje. Upravo to želi naglasiti i Isus uzimajući djecu u zaštitu. Isus je bio jedno takvo veliko dijete koje je stalno sanjalo o kraljevstvu Božjem, svemu unatoč.

Znao je što je u čovjeku, ali nije prestajao vjerovati u ono dobro, u ljubav, u jedinstvo i dobro u čovjeku i čovječanstvu, spojiti Boga i čovjeka u jedno. I to je tajna cjelokupne naše egzistencije. Ne biti ni od koga niti od čega ovisan, osim o Bogu, otvoren za sve, ni na što navezan, a sa svima povezan, s mnogim pitanjima na usnama, ali i silnim slutnjama o onome što nas očekuje s onu stranu smrti.

Živjeti između neba i zemlje, između vjere i nade. O tome je Isus sanjao, to je on za nas ljude utjelovljivao, tjelotvorio. Stoga je i prekorio učenike zašto onako grubo i neotesano postupaju s djecom, s najmanjima, tjerajući ih iz Isusova društva.

Ako je išta na ovom svijetu čisto i nevino, ako ima išta na ovom svijetu slobodan pristup Isusovoj osobi, tada su to djeca. Djeca su put i slika kako pristupiti Ocu, kako pronaći put do Očeva srca i srca ljudi.

Probudimo dijete u sebi

Zato nas Isus želi pozvati da probudimo dijete u sebi, da probudimo usnule sile koje nas iskonski, neraskidivim poveznicama vežu za Boga. Tada će uspjeti svaki brak. Brak kao nešto posve novo što se rađa iz jedinstva dviju osoba. Brak i ženidba nisu zbir dviju osoba, nego jedno novo ‘jedno’, koje je teško opisati ljudskim rječnikom slikama vjernosti, ljubavi, predanja, poštovanja, zajedničkog jarma. Zato brak postaje svetinja i sakrament u Crkvi. Plod toga jednoga jest novi život, dijete!

Danas je jedno bjelodano jasno: Što je čovjek manje dijete, tim je manje i stvarnosti u njemu i u svijetu koji gradi. Današnji svijet tehnike i računala jest zapravo nestvarni, virtualni, ‘viralni’ svijet. U takvu svijetu nema više prostora za djecu, za dijete.

Što se više taj svijet širi, tim manje dijete može biti dijete. I tim prije počinju te tako i dublje sežu patnje, strahovi, poremećaji, ranjavanja u dječjim dušama, jer nisu zadovoljena u svojoj žeđi za stvarnošću.

Danas trajno raste broj duševno oštećene i oboljele djece. Svijet koji više ne (s)poznaje Boga niti ga priznaje, svijet koji više ne može podnijeti nikakvu patnju, koji ne zna ni supatiti niti suosjećati, svijet bez empatije, odvojio se od ‘izvora vode žive’, kopa sebi kladence koji vode držati ne mogu, kako veli prorok Jeremija.

“Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne, ne ćete u(ni)ći u kraljevstvo Božje…” – stoji pred nama kao naš životni ‘menetekel’, iz Isusovih usta.