Piše: Matija Šerić, geopolitika.news
Jedan od ključnih uzroka pada Zapadnog Rimskog Carstva bile su neprekidne invazije barbarskih plemena i sve veća vojna nemoć Rimljana da im se učinkovito suprotstave. Nazočnost barbara duž sjeverne granice carstva nije bila ništa novo i postojala je godinama. Rimske postrojbe su se povremeno susretale s barbima još od vremena Julija Cezara u 1. st. prije Krista. U 4. i 5. st. invazije germanskih plemena nisu bile samo povremeni upadi, već su podrazumijevale valove migracija i osvajanja koji su trajno promijenili političku i demografsku kartu Europe.
Već tijekom 3. stoljeća germanska plemena, kao što su Alemani, Franci i Goti, počela su prelaziti rijeke Rajnu i Dunav, koje su bile prirodne sjeverne granice Rimskog Carstva. Rani upadi germanskih plemena bili su uglavnom pljačkaškog karaktera, ali su pokazali ranjivost rimskih granica. Budući da je Rimsko Carstvo bilo oslabljeno unutarnjim sukobima, barbari su iskoristili priliku za dublje prodore na rimski teritorij. Neki carevi pokušavali su ih podmititi, dok su ih drugi pozivali da se nasele na rimskom teritoriju, pa čak i da se pridruže vojsci. Međutim, mnogi od tih novih doseljenika nikada se uistinu nisu romanizirali, čak ni nakon što su dobili građanska prava, zadržavajući svoju izvornu kulturu i običaje.
Invazije barbara
Dolazak Huna iz središnje Azije u 4. stoljeću stvorio je lančanu reakciju migracija germanskih plemena i uskoro su se pokazale slabosti Rimskog Carstva. Huni su napali područja naseljena Gotima, prisilivši ih na bijeg prema jugu i zapadu. Godine 376. Vizigoti su prešli Dunav i zatražili azil unutar Rimskog Carstva. Važno je reći kako gotska plemena nisu željela napasti i osvojiti Rimsko Carstvo nego se nastaniti i postati rimskim građanima. Zašto? Zato što je rimska država bila sinonim za prosperitet i dobar život. Rimljani su im dopustili naseljavanje, ali nisu bili u stanju kontrolirati broj imigranata niti osigurati njihovu integraciju. Nezadovoljni tretmanom unutar carstva ali i zato što mnogim sestrinskim plemenima nije dozvoljeno naseljavanje u carstvu, Vizigoti su se pobunili i 378. nanijeli katastrofalan poraz rimskoj vojsci u bitki kod Hadrijanopola. U bitki je poginuo car Valent zajedno s dvije trećine rimskih vojnika.
Pljačka Rima 410.
Vizigoti su nastavili s napadima na rimske teritorije. Mnogi od njih postali su rimski partneri, a kasnije su se krenuli protiv Rima zbog neispunjenih dogovora. Vizigotski kralj Alarik je primjer rimskog partnera koji je postao neprijatelj. Obučila ga je rimska vojska i bio je kršćanin. Tražio je od Rima obećani teritorij na Balkanu za svoj vizigotski narod. Dok je rimski car odugovlačio s odgovorom, Alarik je povećao svoje zahtjeve – ne samo žito, već i da Vizigoti dobiju status rimskih građana. Međutim, car Honorije je uporno odbijao Alarikove zahtjeve. Početkom 5. st. Alarik je okupio vojsku sastavljenu od Gota, Huna i oslobođenih robova te prešao Alpe i ušao u Italiju 401. Njegova vojska bila je dobro organizirana. Honorije je bio nesposoban i potpuno odsječen od stvarnosti, još jedan u nizu tzv. „careva iz sjene“ koji su vladali iako podložni generalima. Rimski vojskovođa Stilihon pobijedio je Alarika kod Polenza 402. i Verone 403. Godine 410. Alarik je prodro do Rima. Sa svojim trupama boravio je izvan grada, a s vremenom, kako su hrana i voda u gradu postajale sve oskudnije, došlo je vrijeme za napad na vječni grad.
Alarik je ušao u Rim u kolovozu 410. Ostao je u gradu tri dana i u potpunosti ga opljačkao, što je bio prvi takav događaj u gotovo osam stoljeća. Alarik kao arijski kršćanin je ipak pokazivao poštovanje prema kršćanskim svetinjama. Posebno su pošteđene bazilike sv. Petra i sv. Pavla. Alarik je čak izdao naredbu svojim vojnicima da poštede one koji potraže utočište u tim crkvama. Ovo je bio rijedak primjer „obzirnosti“ u inače brutalnoj pljački koja je označila jedan od ključnih događaja pada Zapadnog Rimskog Carstva. Iako je gradska blagajna bila gotovo prazna, Senat je naposljetku popustio i pristao isplititi Alariku novac. Vizigotski vođa je otišao s dvije tone zlata i 13 tona srebra. Nije dugo uživao u plodovima pljačke jer je umro iste godine.
Pljačka Rima eklatantno je pokazala nemoć carstva. Neki su ljudi u to vrijeme smatrali da je pljačka grada znak njihovih poganskih bogova. Sveti Augustin, koji je umro 430. godine, rekao je u svom djelu „O državi Božjoj“ da pad Rima nije rezultat napuštanja poganskih bogova (bogova za koje su vjerovali da štite grad), već podsjetnik kršćanima u gradu zašto moraju trpjeti. Postojalo je dobro, jer je svijet stvoren od dobra, ali ga je iskvario ljudski grijeh. Usprkos grijehu, Augustin je vjerovao da je Rimsko Carstvo sila mira i jedinstva. Za Sv. Augustina postojala su dva grada: jedan od ovoga svijeta (Rim) i jedan Božji (Kraljevstvo Nebesko).
Barbarski narodi pustoše carstvo
Iako je Alarik umro, drugi barbarski narodi (kršćani ili nekršćani) nisu prestali napadati i zauzimati rimske teritorije. Granice Zapadnog Rimskog Carstva, osobito Rajna i Dunav, postalo je nemoguće obraniti. Burgundi, Angli, Sasi, Langobardi, Vandali i Huni harali su carstvom. Vandali su prodrli kroz Galiju i Hispaniju, a 429. prešli su u sjevernu Afriku, gdje su osnovali svoje kraljevstvo. Pod vodstvom kralja Gajzerika, Vandali su 455. godine ponovno opljačkali Rim, nanijevši Carstvu još jedan težak udarac. Osim Vizigota i Vandala, druga germanska plemena poput Franaka, Burgunda, Langobarda, Angla i Sasa također su počela zauzimati rimske teritorije, stvarajući svoje vlastite kraljevine. Svaka od ovih migracija dodatno je smanjivala teritorijalnu kontrolu Zap. Rim. Carstva.
Huni i Atila
Najveća prijetnja carstvu u 5. stoljeću došla je od Huna pod vodstvom slavnog vođe Atile „Biča Božjeg“. Huni su izveli brojne napade na rimske teritorije, a 451. prešli su Rajnu i prodrli duboko u Galiju. Iako su poraženi u Bitki na Katalaunskim poljima 451. zahvaljujući savezničkoj rimsko-barbarskoj vojsci predvođenoj Flavijem Aecijem, Atilin pohod pokazao je koliko su granice carstva bile ranjive. Nakon njegove smrti 453., prijetnja Huna se smanjila, ali šteta koju su nanijeli Rimu bila je nepopravljiva. Edward Gibbon je označio Atilu kao nekoga „tko je potaknuo brzu propast Rimskog Carstva“.
Posljednji zapadnorimski car Romul Augustul
10-godišnji Romul Augustul, često nazivan i kao „mali August“, stupio je na rimsko prijestolje 31. listopada 475. godine, ali njegova uloga bila je više simbolična nego stvarna. Njegov otac, Orest, rimski vojskovođa, postavio ga je za cara nakon što je zbačen prethodni car Julije Nepot. Orest nije mogao sam preuzeti carski naslov jer nije bio plemićkog podrijetla, pa je iskoristio svog mladog sina kao marionetu. Romulova kratka vladavina trajala je deset mjeseci i bila je obilježena političkom i vojnom nemoći. Mladi car bio je samo figura bez stvarne moći, dok je stvarnu kontrolu nad carstvom imao njegov otac. Međutim, Orestova odluka da uskrati barbarskim plaćenicima zemlje u Italiji izazvala je pobunu koja će dovesti do kraja Romulove vladavine.
Teritorij carstva uoči pada 476.
Godine 476., neposredno prije svog konačnog pada, Zapadno Rimsko Carstvo kontroliralo je vrlo ograničen teritorij. Za razliku od nekadašnje impresivne veličine, rimska država je bila svedena na slabašnu jezgru, dok su mnogi njezini ključni teritoriji već bili izgubljeni i pod kontrolom barbarskih naroda. Zap. Rim. Carstvo 476. bilo je svedeno na: Italiju (s Ravennom i Rimom), dijelove južne Galije (Provansa) i Dalmaciju (pod kontrolom svrgnutog cara Julija Nepota).
Odoakar zauzima Rim
Odoakar je bio germanski vojskovođa, najvjerojatnije skirskog podrijetla, koji je služio u rimskoj vojsci. Kao lider barbarskih najamnika koji su činili okosnicu rimskih vojnih snaga, stekao je značajan utjecaj. Kada je Orest odbio zahtjeve svojih germanskih vojnika za zemljom u Italiji, Odoakar je predvodio pobunu protiv Zap. Rim. Carstva koja će okončati njegovo postojanje. U kolovozu 476. Odoakarova vojska porazila je Orestove trupe, a sam Orest zarobljen je i pogubljen. Nedugo kasnije, Odoakar je ušao u Ravennu, glavni grad carstva, gdje je prisilio Romula Augustula na abdikaciju u rujnu. Romul, još uvijek dijete, nije ubijen, već mu je omogućeno povlačenje u privatnost. Živio je u relativnoj udobnosti na imanju u Kampaniji. Posljednji legitimni rimski car, Julije Nepot, nastavio je formalno nositi titulu cara u egzilu u Dalmaciji, ali nije imao vlast nad Italijom. Ubijen je 480. i tako je i definitivno okonačna rimska vladavina.
Odoakar odbija rimsko prijestolje
Iako je svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara, Odoakar nije preuzeo carski naslov. Umjesto toga, odlučio je nominalnu izraziti odanost istočnom rimskom caru Zenonu, koji je vladao iz Konstantinopola. Odoakar je poslao carske insignije u Konstantinopol, simbolično prebacujući autoritet nad cijelim Rimskim Carstvom na istočnog cara. Zenon je prihvatio taj čin, ali je Odoakaru dodijelio titulu patricija, priznajući njegovu vlast u Italiji de facto, ali ne i de jure kao cara. Odoakar je tako postao kralj Italije, osiguravajući kontrolu nad talijanskim teritorijem dok je istovremeno formalno priznavao autoritet Istočnog Rimskog Carstva. To je bila politički mudra odluka, jer je Odoakar na taj način izbjegao sukob s moćnom silom na istoku Sredozemlja.
Posljedice pada supersile
Padom Rima okončan je antički svijet i nastao je Srednji vijek. Na teritorijima nekadašnjeg carstva nastala su brojna germanska kraljevstva: Vizigotsko Kraljevstvo u Hispaniji, Vandalsko Kraljevstvo u sjevernoj Africi, Franačko Kraljevstvo u Galiji, Ostrogotsko Kraljevstvo u Italiji. Svako od tih kraljevstava zadržalo je neke rimske institucije, ali ih je prilagodilo vlastitim običajima i navikama. Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) postalo je jedini nasljednik rimskog imperijalnog naslijeđa. Bizant je nastavio postojati kao moćna sila još gotovo tisuću godina. Pad Rima uzrokovao je gospodarsku stagnaciju u zapadnoj Europi. Mnoge trgovinske mreže, koje su nekoć povezivale gradove Carstva, propale su zbog nesigurnosti na cestama i morima. Uspon je doživio feudalizam koji se temeljio na zemljištu, gospodarima i kmetovima. Pad carstva prouzročio je značajan kulturni i intelektualni pad u zapadnoj Europi u narednim stoljećima. Zato neki povjesničari nazivaju Srednji vijek (pogotovo njegovu ranu fazu) „mračnim dobom“. Zapadna Europa je ušla u nesigurna vremena.
Rimsko naslijeđe
Međutim, iako je mnogo izgubljeno, rimski utjecaj nije nestao. Latinski jezik je opstao najviše zahvaljujući Katoličkoj crkvi i postao je temelj romanskih jezika: talijanskog, španjolskog, francuskog, portugalskog i rumunjskog. Pravni sustav Europske unije temelji se na rimskom pravu s naglaskom pravo na pravedno suđenje i jednakost pred zakonom. Mnoge suvremene europske gradove (poput Londona, Pariza, Barcelone) osnovao je Rim. Kultura rimskog života, s naglaskom na infrastrukturu, organizaciju, umjetnost i obrazovanje, utjecala je na razvoj zapadne civilizacije, postavljajući temelje za modernu politiku, obrazovanje i tehnološki napredak. Rimski akvedukti, mostovi i ceste, iako djelomično uništeni, ostavili su dugotrajan utjecaj na prostorno i prometno planiranje te infrastrukturu u suvremeno doba. Zbog svega spomenutog, rimsko naslijeđe i dalje oblikuje kulturni i politički identitet Europe 21. stoljeća.