Piše: Matija Šerić, geopolitika.news
Pad Zapadnog Rimskog Carstva koji se dogodio 476. godine predstavlja epohalan i prijeloman povijesni trenutak koji je zauvijek promijenio tijek europske i svjetske povijesti. Rimsko Carstvo bilo je prva svjetska politička, gospodarska i kulturna supersila koja je vladala velikim dijelom Starog svijeta (Europa, Azija, Afrika), a utjecala je i na dijelove antičkog svijeta koje nije izravno pokorila. Po mnogo čemu utjecaj Rima u Antici je sličan utjecaju Sjedinjenih Američkih Država koncem 20. i početkom 21. stoljeća. Iako je Rimsko Carstvo zabilježilo velika postignuća poput grandiozne mreže cesta (poznata je izreka „Svi putovi vode u Rim“), utvrda (npr. Hadrijanov zid), akvedukata, arhitektonskih objekata (rimski Kolosej), moderno ustrojene vojske (rimske legije), Julijanskog kalendara, rimskog prava, umjetnosti i obrazovanja, svemu dođe kraj, pa tako i Rimu. Konačan pad carstva 476. nije bio slučajan niti iznenadan događaj, nego samo konačan lijes u čavao carstva koja je propadalo već više od 200 godina. Usprkos tome, krah carstva, iako očekivan, bio je šokantan. Polako i sigurno stubokom je promijenio političke, društvene i kulturne tijekove zbivanja.
Kontinuirano slabljenje carske vlasti
Mnoštvo je uzroka koji su doveli do pada rimskog imperija i teško je navesti samo jedan razlog (jačanje kršćanstva i dolazak barbarskih plemena) kao što navode neki autori. Već od 3. stoljeća, Rimsko Carstvo ulazi u razdoblje poznato kao Kriza trećeg stoljeća (od 235. do 284. g.), kada se carstvo suočilo s nizom carskih uzurpacija, građanskih ratova i vanjskih invazija. U tom razdoblju promijenilo se preko 20 careva, od kojih su mnogi bili ubijeni ili svrgnuti nakon kratke i burne vladavine. Politička previranja nisu prestala ni nakon što je car Dioklecijan 293. godine pokušao stabilizirati situaciju uvođenjem tetrarhije – sustava vladavine četvorice. Iako je tetrarhija donijela privremenu stabilnost, ubrzo su krenuli novi sukobi između careva i njihovih nasljednika. Nakon konačne podjele carstva 395. na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo, zapadni entitet je ušao u nove periode političke nestabilnosti. Zapadnorimski carevi često su bili marionete u rukama moćnih vojnih zapovjednika poput Stilihona, Aetija i Ricimera, koji su de facto upravljali državom. Autoritet središnje vlasti bio je sve slabiji, a lojalnost provincija i vojske sve upitnija.
Uspon Carigrada i slabljenje Rima
Istovremeno, Istočno Rimsko Carstvo postalo je snažnije i naprednije od Zapadnog u mnogim poljima. Od izgradnje i proglašenja Konstantinopola na obalama Bospora rimskom prijestolnicom 330., administrativna, znanstvena i vojna krema carstva se preselila na istok. Konstantinopol je postao novi Rim, a mnogi carevi nisu nikada niti kročili u grad Rim. Zaboravlja se da je Rim čak izgubio status glavnog grada Zap. Rim. Carstva. Godine 286. Milano (Mediolanum) je postao prijestolnica. Grad je bio strateški važan zbog svog položaja na sjeveru Italije, blizu Alpa, što je omogućavalo bolju obranu od germanskih plemena i bržu komunikaciju s ostalim dijelovima zemlje. Godine 402. car Honorije je prijestolnicom proglasio Ravennu. Razlog je bio povoljni strateški položaj. Grad je bio lakše branjiv zahvaljujući močvarama koje su ga okruživale i blizini Jadranskog mora, koje je omogućavalo brzi pristup pomorskim putem. Ravenna je ostala glavni grad Zapadnog Rimskog Carstva sve do njegova pada 476.
Društvene podjele
Društvene promjene u posljednjim stoljećima carstva dovele su do gubitka tradicionalnih vrijednosti koje su nekad činile temelj rimske moći. Rimska elita, koja je predvodila državu i vojsku, počela se povlačiti iz političkog i vojnog života, preferirajući privatne interese i luksuzni način života. Manjak angažmana elite u javnom životu stvorio je vakuum moći. To je dovelo do jačanja vojnih lidera i carskih dinastija, koji su se borili za kontrolu nad prijestoljem. Istovremeno, lojalnost prema carstvu počela je slabiti. Mnogi gradovi i provincije sve su više gledali na vlastite interese nego na dobrobit carstva. Društvena struktura je destabilizirana i doprinijela je krahu.
Ratovi i krize ometaju gospodarstvo
Kontinuirano ratovanje na rubnim područjima carstva značilo je prekid trgovine i ometanje normalnog gospodarskog života. Bez sigurnosti koju je pružala rimska vojska, trgovci su bili izloženi napadima, a to je smanjilo količinu robe koja je prolazila carstvom. Širenje ratova je ometalo poljoprivredu jer su zemljišta bila uništavana ili napuštana zbog borbi. Osvajačke vojske koje su napadale Rim u mnogim slučajevima uništavale su usjeve. To je bila taktika ratovanja kako bi se iscrpili resursi, a Rimljane demoraliziralo. Pljačkanje i spaljivanje polja bila je česta praksa tijekom opsada i invazija. Takvi postupci imali su dugoročne posljedice na poljoprivrednu proizvodnju, jer je uništavanje usjeva izazivalo nestašicu hrane. Osim toga, dovodilo je do smanjenja poreznih prihoda. Uz to, vojska je često zapljenjivala hranu i druge potrepštine i to je smanjilo dostupnost roba na tržištu. Uvjeti nesigurnosti uzrokovali su smanjenje trgovinskih veza s vanjskim svijetom, uključujući zapadnu Europu i Bliski istok. Tako su se smanjivali prihodi od carina i poreza, koji su bili ključni za financiranje carskih projekata.
Izostanak poreznih prihoda i hiperinflacija
S obzirom na to da je Rimsko Carstvo uglavnom ovisilo o porezima i javnoj imovini za financiranje svojih vojnih i civilnih projekata, gubitak važnih teritorija i ekonomski problemi stvorili su nedaće. Gubitak bogatih provincija poput sjeverne Afrike (koja je bila izvor žita i drugih resursa), Britanije, Hispanije i velikih dijelova Galije smanjio je prihode od poreza. Izgubljene provincije su bile važne ne samo za poljoprivredu i trgovinu, već i za proizvodnju hrane koja je opskrbljivala vojsku. Bez tih prihoda, država je bila prisiljena povećati poreze, što je dodatno opteretilo preostalo stanovništvo. U posljednjim desetljećima Zapadnog Rimskog Carstva službena valuta bila je zlatnik (aureus) i srebrni denar (denarius). Zlatnik je bio najvažnija valuta za velike transakcije i plaćanja u zlatnom standardu. Srebrni denar bio je osnovna valuta za svakodnevnu trgovinu. Kako bi se financirale vojne i administrativne potrebe, carevi su pristupili kovanju mješovitih kovanica s nižom vrijednošću (nove kovanice imale su manje postotke plemenitih metala). Došlo je do inflacije i kasnije hiperinflacije. Monetarna i uopće gospodarska situacija je pogoršana. Smanjena je kupovna moć stanovništva i države. Hiperinflacija, izazvana prekomjernim kovanjem novca slabije kvalitete, smanjila je povjerenje u rimsku valutu. Gospodarska kriza je znatno doprinijela slomu carstva.
Slabljenje rimskih legija
Gospodarske poteškoće značile su slabije financiranje vojske koja je bila potrebna za obranu ranjivih rimskih granica. Kako bi nadoknadili manjak državnih resursa, vlasti su sve više ovisile o lokalnim vojskovođama koji su bili zaduženi za obranu manjih teritorija. Decentraliziranje oružanih snaga slabilo je središnju kontrolu, jer lokalni vođe nisu uvijek bili odani središnjoj vlasti. Bez dovoljno financijskih sredstava, bilo je teško održavati visok standard legija, pa je zato slabila njihova, opremljenost, disciplina i učinkovitost. Vojnici su počeli osjećati sve manji entuzijazam i lojalnost prema državi, jer nisu bili dovoljno plaćeni, a i uvjeti službe postajali su teži. Rimsko Carstvo sve je više ovisilo o plaćenicima, često iz barbarskih plemena. Plaćenici, iako mnogi prekaljeni ratnici, nisu uvijek bili motivirani za zaštitu carskih interesa. Rimljani su se nekoć oslanjali na svoju nadmoćnu taktiku i disciplinirane legije, ali su s vremenom izgubili sposobnost brzog odgovora na nove oblike ratovanja koje su koristila germanska plemena. Germanske vojske često su bile mobilnije i prilagodljivije i Rimljani su se s njima jedva nosili. Umjesto da se fokusiraju na vanjske prijetnje, rimski generali i carevi borili su se za vlast. Unutarnje borbe iscrpljivale su vojsku i smanjivale njenu sposobnost da brani granice.
Korupcija
Rimska civilna administracija, koja je nekada bila uzorna, u kasnoj Antici postala je sklona korupciji i mitu. Visoki službenici često su koristili svoj položaj za osobno bogaćenje, a ne za dobrobit države. Državni troškovi su rasli zbog nepotrebnih luksuza koje su si dopuštali visoki dužnosnici, dok su vitalne reforme i ulaganja u infrastrukturu bili zanemareni. Neodgovorno ponašanje smanjilo je učinkovitost administracije, koja je postala nesposobna odgovoriti na izazove poput barbarskih invazija, financijske krize i političkih previranja. Korumpiranost carskih dužnosnika smanjila je povjerenje rimskih građana koji su bili ogorčeni.
Zastarjela tehnologija proizvodnje hrane
Tehnologija za proizvodnju hrane u Rimskom Carstvu bila je prilično zastarjela i nije se dovoljno razvijala. Poljoprivredna proizvodnja bila je ovisna o ručnom radu i osnovnoj opremi poput drvenog pluga, što je otežavalo povećanje prinosa. S obzirom na ograničene tehnološke inovacije, prinosi na zemljištima bili su niži nego što su mogli biti, osobito s obzirom na rastuće potrebe za hranom zbog velikog broja stanovnika i vojske. Krize i ratovi pritom nisu pomagali.
Prenapučenost
Grad Rim postao je prenapučen u posljednjim stoljećima postojanja Zap. Rim. Carstva, što je stvorilo brojne probleme. S populacijom koja je u 4. i 5. stoljeću dosezala više od jednog milijuna stanovnika (procjene su 1,5 milijuna), Rim je postao preopterećen novim stanovnicima i njihovim potrebama. Grad je patio od loših sanitarnih uvjeta: nedostatak čiste vode, loša kanalizacija. Stoga vsu se širile bolesti. Prenapučenost je dovela i do visokih cijena hrane i drugih osnovnih dobara. Mnoge institucije, uključujući škole i javne zgrade, bile su nedovoljno opremljene da zadovolje potrebe stanovništva. S obzirom na to da su plemići i bogati građani često živjeli u luksuznim vilama izvan grada, najsiromašniji su bili prisiljeni živjeti u prenapučenim i loše održavanim naseljima. Grad Rim također je bio meta čestih napada i pljački (410. i 455. g.), koji su je ugrozili sigurnost. U trenutku pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, grad Rim imao je od 500.000 do 1 milijun stanovnika. To je bio pad u odnosu na prijašnje razdoblje kada je Rim bio najveći i najnaseljeniji grad svijeta, s čak 1,5 do 2 milijuna stanovnika tijekom vrhunca Carstva, u 1. i 2. st.
Masovna nezaposlenost
Veliki broj ljudi iz provincija migrirao je u Rim tražeći bolji život, no grad nije imao dovoljno poslova za sve, što je dovelo do masovne nezaposlenosti. Mnogi su postali beskućnici ili živjeli u siromašnim uvjetima, oslanjajući se na državnu pomoć ili donacije bogatih građana i Crkve. Država je imala ograničena sredstva, a sam Rim bio preopterećen pa su rješenja za nezaposlenost bila nikakva. Problemi s nezaposlenošću pogoršali su socijalne napetosti.
Epidemije
Epidemije su tijekom posljednjih stoljeća Rimskog Carstva otežale ionako loše životne uvjete u gradu Rimu i širom Carstva. S prenapučenim naseljima, lošim sanitarnim uvjetima i nedostatkom čiste vode, širenje opakih bolesti bilo neizbježno. Najčešće epidemije su bile epidemije kuge, malarije i tifusa. Epidemije su ubrzale demografski pad, a smanjenje broja ljudi i radne snage dodatno je pogoršalo opće stanje.
Složena uloga kršćanstva
Određeni povjesničari, poput Edwarda Gibbona iz 18. stoljeća, autora klasičnog djela „Opadanje i propast Rimskog Carstva“, tvrdili su da je širenje kršćanstva znatno doprinijelo slomu Zap. Rim. Carstva. Takva konstatacija je diskutabilna i krajnje upitna. Kršćanstvo je imalo ulogu u životu carstva posljednjih stoljeća, ali pogrešno ga je okriviti za krah rimskog imperija. Skoro ništa u povijesti nije crno ili bijelo pa tako niti utjecaj kršćanstva na rimsku državu. Kršćanstvo je na određene načine produžilo život carstva, ali možda istovremeno i smanjilo. Sve ovisi o tome koja perspektiva se uzima u obzir. Gibbon je tvrdio da je uspon kršćanstva čimbenik u „priči o muci“ carstva. Smatrao je da je vjera posijala unutarnje podjele i potaknula kršćanski mentalitet „okretanja drugog obraza“ koji je u konačnici oslabio rimski ratni stroj, ostavljajući ga na milost i nemilost barbara. U spomenutoj knjizi Gibbon piše: „Iskren, ali racionalan upit u napredak i uspostavu kršćanstva može se smatrati vrlo bitnim dijelom povijesti Rimskog Carstva. Dok je ovo veliko tijelo (Rimsko Carstvo, op.a.) bilo napadano otvorenim nasiljem ili podrivano sporim propadanjem, čista i skromna religija postupno se uvukla u umove ljudi, rasla u tišini i nejasnoći, crpila novu snagu iz protivljenja i na kraju podigla pobjednički stijeg križa na ruševinama Kapitola.“
Činjenica jest kako je kršćanstvo potisnulo starorimsku politeističku religiju koja je bila povezana s državnim kultom i carskim autoritetom. Time je oslabljena povezanost između religije i političkog sustava. Kršćanstvo je promoviralo pacifizam, ljubav prema bližnjem i odbacivanje materijalnih ambicija, što je moglo utjecati na slabljenje motivacije za obavljanje vojne službe. Biskupi, osobito u zapadnim provincijama, postali su lokalni autoriteti, zamjenjujući rimsku administraciju. Zabranom poganskih rituala i progonima heretika, carstvo je stvorilo dodatne društvene napetosti. Određeni dio resursa usmjeren je na izgradnju crkava, podršku biskupima i organizaciju Crkve, a ne na vojsku i infrastrukturu.
Povjesničari koji se ne slažu s Gibbonovom hipotezom ističu Istočno Rimsko Carstvo koje je također bilo duboko prožeto kršćanstvom (u mnogim aspektima vjera je imala veći utjecaj nego u sestrinskom zapadnom carstvu) i koje je opstalo sve do sredine 15. st. Također, mnogi od barbarskih naroda već su prihvatili kršćanstvo u 4. i 5. stoljeću dok je Zap. Rimsko Carstvo postojalo. Kršćanstvo je bilo stabilizirajući čimbenik. Vjera je pružila zajednički duhovni identitet za sve ljude, posebno u vrijeme kada su političke institucije bile u krizi. Crkva je preuzela ulogu posrednika između različitih zajednica. Samostani i crkvene institucije očuvale su mnoge aspekte rimske kulture, poput latinskog jezika, rimskog prava i književnosti, što je bilo ključno za kasniji razvoj europske civilizacije. Mnogi kršćanski carevi, poput Konstantina Velikog, koristili su religiju za jačanje svoje vlasti i pokušaje reformi Carstva. I sam Edward Gibbon ističe kako kršćanstvo nije bilo jedino odgovorno za krah carstva pa tako piše: „Pad Rima bio je prirodan i neizbježan učinak pretjerane veličine. Prosperitet je sazrio načelo propadanja; uzroci uništenja umnožavali su se s opsegom osvajanja, a čim su vrijeme ili slučaj uklonili umjetne potpore, golemi se sustav urušio pod pritiskom vlastite težine”.