Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je ipak već tamo od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistijske sastanke okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. rodine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.
Lateransku je baziliku dao sagraditi papa Melhijad (311-314) na zemljištu što mu je za tu svrhu kraj lateranske palače, do tada carske, a od tada papinske rezidencije, poklonio car Konstantin. I tako nastade majka svih crkava. Dakako da je i ona više puta doživjela sudbinu da je bila srušena pa onda opet ponovno sagrađena. U njoj je ili u susjednoj lateranskoj palači, gdje se danas nalazi rimski vikarijat, održano pet općih sabora, zvanih lateranskim, god. 1123, 1139, 1179, 1215, i 1512. Za nas ta crkva ima još jedno posebno značenje jer je u njenom baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu solinskim mučenicima, o čemu još i danas svjedoči krasan mozaik.
Sve je to lijepo i kršćaninu drago, no dok slavimo obljetnice posvete crkava, ne smijemo zaboraviti ni ono što nas uči sv. Cezarije iz Arlesa: “Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami.”
ktabkbih.net/obican.info