Donedavno je najmlađi stanovnik ovog otočića imao šezdeset pet godina. A onda se doselilo njih nekoliko mlađih od pedeset. Revolucionarno je to za otok na kojem nema ni trgovine ni prometnice. Među doseljenicima, ili bolje rečeno povratnicima, je i zadarski glazbenik Davor Valčić.
“Kao mali sam dolazio tu, baka i djed su bili i ode se ljetovalo. Vezan sam za otok otkad znam za sebe. Uvijek mi je bilo kad ću na otok, kad ću kupiti brod, kad ću ići na lignje, to je uvijek bilo za mirovinu, tko će to doživjeti. Krenuo sam malo ranije u sve to da doživim jer bila bi šteta da se nešto dogodi, da ne prođem jedan dio života ovdje”, rekao je Davor Valčić, donosi HRT.
“Više manje nitko ne priča ni s kim osim ovih mlađih”
Od šezdeset pet prijavljenih stanovnika ovdje stalno živi njih manje od deset. Gotovo svi se prezivaju Valčić.
“Lako je ljeti, kad dolaze svi ovdje tražiti mir. Ali ljeti ne možeš naći mir. Dođite sada, sada nema nikoga. Kad utihne sve, kad se ljudi vrate svojim životima normalnim nakon ljeta, kao da život stoji”, dodaje Davor.
Uz svakodnevne poslove Davor je prolazio svojevrsnu prilagodbu. Od odlaska na ribe do istraživanja prošlosti. Život na otoku nikad nije dosadan, no sloge među stanovnicima je malo.
“Više manje nitko ne priča ni s kim osim ovih mlađih. Htio ne htio, uvijek ćeš se posvađati. Ući ćeš u svađu zbog bilo čega, zbog broda, zbog veza, jesi vezao se malo kraće, duže, je l” ti brod malo ”lela”, jesi ostavio kolica negdje nasred puta… Tako da samo da postojiš, ovdje na rivi da ovako stojiš, sa svima ćeš ući u konflikt”, priča Davor.
Sreću na otoku traži i Davorov rođak Dino. Još je vezan za grad, ali sve više vremena provodi na Ošljaku.
“Sigurno nakon grada to je veliki korak doći ovako na pusti otok kako ga mi volimo zvati. Za mene život zimi ode bolji nego ljeti, ljeti je šušur preveliki, tako da zimi uživamo”, kaže Dino Valčić.
Ljeti se na Ošljak iskrca i po petsto turista. Previše, prema mišljenju stanovnika, za otok koji se pješice obiđe za dvadeset minuta. Domaćima se ne sviđa ni to što im turisti šeću po njivama i povrće beru kao suvenire. Davor je turističku ponudu obogatio te pokraj pristaništa na ovom dalmatinskom otoku s rođakom izradio objekt autohtone piratske tematike.
“Možda je istina, možda nije. Ali onaj tko ga je zakopao se nije vratio po njega”
“Ošljak je nekad bio kao Goli otok. Iz Zadra se vidi vjerojatno kao bijela stijena koja viri iz mora. Onda su Valčići tada s Cresa došli ovdje i nisu imali pametnije što za raditi na otoku i onda su piratizirali, terorizirali, pljačkali… Jednog dana su naletjeli na tvrđi orah i nešto su ukrali što nisu smjeli”, prisjeća se Davor.
Njih petnaest je tako, priča Valčić, završilo u tamnici u Puli. Naposljetku su i smaknuti. Ošljak je zbog svoje prošlosti oduvijek bio mističan. Naseljen je od antike, na njega su se iskrcavali Mlečani, ali i brojne druge vojske. Poslije je bio karantena za kužne bolesnike zbog čega ga zovu Lazaret. Mještani smatraju da krije i mnogo ljudskih ostataka. Davor je nedavno pronašao željeznog konjića starog više od dvije tisuće godina.
Na ovom je otoku otkrio novu strast…
“Nekad su časnici ili vojnici koji su imali ovako nešto bi to zakopali, kao gladijatori kad bi išli u nekakvu borbu i ako bi preživjeli, bi to iskopali. Možda je istina, možda nije. Ali onaj tko ga je zakopao se nije vratio po njega”, zaključuje Davor, donosi HRT.
Ošljak je otok pun tajni. Svjedok je brojnih životnih brodoloma i previranja. Stoga su upravo napuštene dalmatinske kuće i oštećeni drveni brodovi tema Davorovih rukotvorina. Na ovom je otoku otkrio novu strast, ali i nastavio s nekim starim, poput pisanja pjesama. Iako na njemu zasad ne planira ostati trajno, kaže da je iskustvo koje je stekao uz ovakav način života – neprocjenjivo.