Zapis o novoj knjizi pjesama Željka Ivankovića Maslačci plaču na kiši (Synopsis, Vijeće Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini, Sarajevo-Zagreb-Mostar 2024)
Željko Ivanković (1954) autor je impozantnoga književnog opusa od šezdesetak naslova. A koliko god njihov broj bio velik, može se reći da je od njega još zanimljivija i respektabilnija struktura tih naslova. Ona, naime, otkriva da nema ni jedne književne vrste, ni jednoga tipa književnog govorenja, koji u Ivankovićevu opusu nije zastupljen: poezija, roman, pripovijetka, drama, esej, književna kritika, dnevnik, polemika, a tu su i „granični“ žanrovi i djelatnosti – prevođenje, publicistika, uređivanje knjiga.
Kada bi se, ipak, tražilo središte iz kojega polazi i kojemu se uvijek iznova vraća Ivankovićevo već skoro polustoljetno književno putovanje, pokazalo bi se bez sumnje da je to poezija. Svjedoči o tomu dvadesetak knjiga pjesama koje se – od prve, Nešto od onog što jest (1978), do ove najnovije, Maslačci plaču na kiši – nižu u gotovo pravilnim vremenskim razmacima. A još više i presudnije o tomu svjedoči činjenica od izuzetne poetičke važnosti – da je poezija Željka Ivankovića poezija unutarnjega kontinuiteta. Ne znači to da se u njoj nisu događala i da se ne događaju prozodijska traganja, promjene, stanovite inovacije. Dapače. Nego to znači, da kroz sve te promjene Ivankovićevo izražavanje stihom ustrajava na prepoznatljivom doživljaju svijeta i sebe u svijetu, na trajnim misaonim i osjećajnim preokupacijama, koje nikada nisu iscrpene, uvijek su podložne novim „otkrićima“ i obasjanjima.
Na uzoran način sve je to prisutno i u znatnom rasponu tonalitetā, pjesmotvornih strategija i modela razastrto u knjizi pjesama Maslačci plaču na kiši.
Knjiga je komponirana u šest dijelova s epiloškom pjesmom na kraju. Dijelovi su označeni samo brojevima. Pa, iako je dakle izbjegnut – moglo bi se reći mudro – kruti princip tematskoga naslovljavanja pojedinih dijelova, moguće je pažljivijim razmatranjem uočiti fine tematsko-poetičke razlike na kojima počiva takvo dijeljenje unutar zbirke. Koliko same pjesme, koje kad se čitaju in continuo na mahove djeluje poput kakvoga romana u stihovima, toliko i ta smišljena kompozicijska organizacija (orkestracija?) zbirke – sve to govori o izrazitoj autorskoj snazi i zrelosti.