U zagrebačkoj Galeriji Kontura 20. veljače 2025. otvorena je izložba fotografskih radova Kameni tragovi sjećanja Josipa Lovrenovića iz ciklusa Bosanski križ, a predstavlja motive antropomorfnih sepulkralnih spomenika podizanih diljem stare Bosne od kraja petnaestog stoljeća naovamo.
Fotografije pripadaju ciklusu nastalom za istoimenu knjigu s tekstom Ivana Lovrenovića o ovoj bogatoj kulturnoj baštini i važnom izvoru sjećanja. Izložbu je organizirala izdavačka kuća Synopsis (Sarajevo-Zagreb) i Hrvatsko kulturno društvo Napredak.
Uz izložbu održana je i tribina na kojoj o fotografijama i o knjizi govorili povjesničar i sociolog Stjepan Ćosić, novinar i karstolog Ivo Lučić, povjesničarka umjetnosti i kustosica Nevenka Šarčević, te autori Ivan Lovrenović i Josip Lovrenović.
Na početku predstavljanja u ime organizatora sve sudionike predstavljanje, goste i uzvanike, među kojima su bili brojni umjetnici, pisci, povijesti umjetnosti i novinari, pozdravio je Ivica Pandžić, vlasnik Synopsisa, koji je u svom obraćanju uputio riječi zahvale domaćinu Zdravku Mihočinecu i Galeriji Kontura, Snježani Köpruner, direktorici i vlasnici tvornice GS u Travniku, te Miroslavu Landeki, dopredsjedniku HKD Napredak i koordinatoru ovog projekta.
Povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević kazala je kako je do ove izložbe došlo zbog činjenice da tri godina nakon izlaska ova velika fotomonografija nije primjereno predstavljena u Hrvatskoj, a tražeći prostor za nju nije našla instituciju koja bi postavila tu izložbu.
-Radi se o 25 fotografija Josipa Lovrenovića koji je putovao s Ivom Lovrenovićem i fotografirao antropomorfnu strukturu koja je nastajala na grobljima od 15. stoljeća naovamo. Ona predstavlja svojevrsni nastavak kulture stećaka, a manifestira se u vertikalnom spomeniku koji nalikuje na figuru čovjeka i lik križa – rekla je kustosica Nevenka Šarčević te dodala kako je izložba nastala u suradnji s Lovrenovićima pri čemu se Josip iskazao kao vrstan fotograf koji povezuje njenu dokumentarnu i estetsku stranu, svjestan da je fotografija sredstvo koje može promatraču prikazati umjetničko djelo.
-Riječ o lokalitetima bogatima ovim spomenicima koji su do fotografiranja bili praktički nevidljivi, a koje su oni počeli obilaziti od 2007. godine. U knjizi se nalaze fotografije spomenika s lokaliteta Bogduša, Vinišće, Ćelija, Bistrica i brojnih drugih. Ti spomenici se mogu grupirati i stilski i po obliku i po načinima kako su upisivani natpisi, prvo na bosanskoj ćirilici, a onda na latinici. Isprva nije bilo mnogo natpisa, a kasnije su postajali češći. A posebnost je i suradnja istraživača i fotografa koji pokazuju senzibilitet za likovni motiv i svatko od njih pokušava imati neutralan pristup i predstaviti ga na što je bolje mogući način. Ta je knjiga do sada najcjelovitiji uvid u tu temu – istaknula je Šarčević.
Govoreći o knjizi Ivana i Josipa Lovrenovića i izložbi fotografija Josipa Lovrenovića, novinar i karstolog Ivo Lučić je na početku naglasio činjenkcu kako je to plod čitava jednog radnog vijeka, a njezina inkubacija traje od ranog djetinjstva.
-Lovrenović je o krstolikim pločama iz turskog vremena prvi tekst objavio 1981. godine, u više se svojih knjiga osvrtao i proširivao znanje o njima, dok nije najprije 2010. objavio Bosanski križ u manjem formatu, a evo 2022. i ovu velebnu knjigu istog naziva. Knjigu o nadgrobnim spomenicima „turskog vakta“ nije moguće promatrati izvan prostornog konteksta, a odnos autora prema njemu je rano zapečaćen i potvrđivan cijeli dosadašnji Lovrenovićev život. Njega na meni najzanimljiviji način možemo otkrivati u Lovrenovićevim putopisima, najprije Sedam dana po Bosni (2009) pa Ikavskom zemljopisu (2019).
Svaki dan prvog putopisa, koji se zapravo u dva navrata odvija devet dana, doživljava klimaks na nekropolama tih zanemarenih spomenika, od Kulen Vakufa do Bogduše i Jajca. Drugi putopis slijedi jedno od putovanja Ivana Frane Jukića – važnog za Lovrenovića toliko da mu je posvetio svoj prvi roman Putovanje Ivane Frane Jukića (1977) – i u dobroj mjeri se nastavlja na stazu i groblja iz 2008, dijelom se s njom preklapa, ali nekropole nisu uvijek centar svijeta.
Zašto je to tako? On stare ploče čita kao otvorene knjige dugog, maglovitog vremena Bosne, važnog za današnje razumijevanje njezine kulture. Vidi ih kao jedan od najautohtonijih elemenata kulturnog areala unutarnje zemlje, koju je, kako kaže, „tok povijesne svakodnevnice iskotrljao, kao što voda uobliči kamen u njegovoj savršenoj nepravilnosti“- kazao je Lučić.
-Lovrenović in situ analizira napise na lipoj ikavici, likovnost ploča i ostalo, prati kako su se one vremenski i regionalno diverzificirale, najprije odvajajući se iz jedinstvenog stećka u trovjerske nadgrobne spomenike, pa potom regionalno oblikovale unutar bosanskog katoliciteta i franciskanizma … A početak, kao i vrhunac svih vrhunaca, priređuje nam na starom groblju Ćelija u zavičajnom Mrkonjić-Gradu. Ondje je u djetinjstvu, u trenutku jednog vjerskog obreda, iskusio začaravajući osjećaj „srca zemlje“, koji će se ponoviti i u crkvi pod božićnim pjesmama, posebno U se vrime godišća. To očitovanje punine i jedinstva svijeta, „kojem si ti u samom srcu“, obilježilo je Lovrenovića za cijeli život, a slika okolnih brda koja se zaštitnički i snovito sklapaju nad Ćelijom u zalazak sunca, prenijela se na pejzaže unutarnje zemlje i ostala njezin pečat sve do danas. Za više mjesta u svojim putopisima on kaže da su zasanjana ili da se ne može od njih odvojiti. Na svakom koraku zemlje Lovrenović pokazuje kako je povijest, osobna ili kolektivna, urasla u krajolike i oni u nju. Slojevit simbol križa, koji je antropološki nastao kao susretište onoga gore i dolje, lijevo i desno, ispred i iza, iznutra i vani, koji nosi sa sobom sve dobro i sve probleme te koji na svijet gleda uvijek iz sebe i slika svijet po sebi, krstoliko je obilježio unutarnju zemlju. Kad se ugodi mali s velikim križem, križ čovjek s križem Bosne, nastaje blaženstvo srca zemlje. Osjećaj s Ćelije razbuktava se nad spomenicima drevnih nekropola također zaštićenim čaškama planina ili njima podobnim bedemima utvrda. Na nekropolama na Dugom polju, Grahovčićima i Jajcu osjećaj se razvija u komunikaciju za čije praćenje nemamo osjetila, u neki razgovor u kojem autor ne koristi riječi. Lovrenović te trenutke objašnjava pojavom animizma i poziva se ne narodnu pjesmu koja kaže „gora je sestra, šuma je mati“, a Vran-planina, kaže, log intimniji od kućnog ognjišta… Sasvim sigurno, Lovrenović nije ondje pasivni prolaznik, već osim svega što ga legitimira kao vrhunskog istraživača i intelektualaca te dostojnog, zahvalnog baštinika, pokazuje neke sposobnosti slične šamanima – istaknuo je Ivo Lučić.
-Traganje krajolicima dovodi nas do trećeg, zapravo prvog oslonca unutarnje zemlje: doma, ishodišta svega, i stvarni put je zapravo obrnut. Dom je sidro, iz njega svi putovi polaze, čine mrežu koja iscrtava prostor unutarnje zemlje, i u dom se svi vraćaju. Lovrenović je rođen u Petrovoj bolnici, 25 minuta pješice od galerije u kojoj se nalazimo, a kad je išao u gimnaziju kuća mu je bila na Opatičkoj 16, iz koje se može izići u ovu Radićevu, pet minuta pješice odavde. No posve ga je odredila didova kuća u Podma’ali u Varcaru, u čije je dvorište navlačio spomenike simbole iz okoline, stvarajući svoju prvu opnu univerzuma.
Za nas je među svim njegovim putovima najvažniji onaj koji vodi od didove kuće do Ćelije. Put povezuje dvije kuće i dva doma: onu u kojoj si odrastao pa je ona „tvoja koža“ (Bachelard) i dio tvoga ja (Jung) s vječnom kućom, kako su na jedan način tumačeni stećci u Bosni.
Bitno socijalno određeno, blaženstvo može postati i prokletstvo. Kad nesretni povijesni događaji raščine tvoj dom i unište tvarni zavičaj, a život nagomila uvrede, čovjek se predvoji. U didovu kuću Lovrenović više neće ući, Ćeliju će posjetiti, a odlazeći iz zavičaja, traži načina da to traje što dulje, pa izabire insajdersku lokalnu cestu oko Sokoca, uz zaboravljenu Sokočnicu, prema Jezeru, gdje je unutarnja zemlja još većim dijelom u prijateljstvu s univerzalnim načelima. Čini se da je ova knjiga, uz svoju osnovnu namjenu, i pokušaj očuvanje nekih ključnih elemenata unutarnje zemlje za koju je teško reći koliko je ima i do kada će je biti u bosanskim krajolicima.
U tome je Lovrenović beznadno sam, ne treba to prigodničarski uljepšavati, sam kao i ove ploče koje još tuđe pero gotovo nije ni taknulo. I ova knjiga i ova izložba to kažu. Izložba koju je neumorna povjesničarka umjetnosti i kustosica Nevenka Šarčević, organizirala u ovoj privatnoj galeriji. Knjiga za koju je o svom trošku istraživao, i uz pomoć mecene Snježane Köpruner objavio u svojim visokim godinama u nakladi Drama radosti i Synopsisa. Knjiga o ključnom autohtonom znaku četiri važna i četiri teška stoljeća katoličke opstojnosti iz koje se iskotrljala suvremena hrvatska kultura prostora Bosne. U političkoj kulturi koja se gradi na etnoreligijskim simbolima, ovaj čovjek radi sam ono što drugdje rade instituti. Ni politička elita države koja sebe krsti matičnom zemljom, hvaleći se potporom „dijaspori“, ne prepoznaje ovaj kapitalni projekt- zaključio je Lučić te podvukao kako je njegovo djelo mjesto na koje će se vraćati svi; pa i oni koji se lažno predstavljaju čuvarima križa i oni koji ga politički zloupotrebljavaju. To je, doduše, tek jedna od njegovih mogućih sudbina. Važno je da je ono, kao što je već rečeno, knjiga-spomenik i da će trajno ostati jedno od međašnika kulture u Bosni i Hercegovini, koja je i hrvatska kultura, i da je nastalo iz univerzalnih pobuda te da je samo njima ono odgovorno.
Autor Ivan Lovrenović najprije je kazao kako želi izreći dvije-tri zahvale koje su, kako je istaknuo, od neobične važnosti i nisu nimalo kurtoazne.
-Na prvom mjestu to se tiče ovoga što se večeras događa i onih osoba koje su to omogućile, što je bio ogroman posao, ali još više od posla bila neka vrsta ogromne ljubavi. To je već jasno, ali ja imam potrebu to da izgovorim. To je gospođa Nevenka Šarčević, povjesničarka umjetnosti i osoba koja radi ovdje u ovoj kući, i to je gospodin Ivica Pandžić, čovjek iz izdavačke kuće Synopsis, da ne spominjem našu osobnu relaciju koja traje jako puno godina. Dakle, to su dvije osobe bez kojih se ovo naprosto ne bi moglo dogoditi i zato je moja hvala njima zapravo neizgovoriva. I treća osoba koja nije s nama večeras ovdje, a ja bih osobno jako volio da jest, to je osoba o kojoj bi trebalo puno pričati, zove se Snježana Köpruner, vlasnica jedne vrlo ozbiljne tvornice metalnih proizvoda i metalnih strojeva u Travniku, zapravo u malom selu kod Travnika, Slimenima, ozbiljna poslovna žena, vrlo uspješna, ne u bosanskim nego u evropskim, njemačkim okvirima. Zbog nekog razloga, koji meni nikad nije bio jasan, zaljubila se prvo u Bosnu, a onda joj se otvorilo čulo za ovakva bosanska čuda i omogućila je Josipu i meni da mi svoju fascinaciju ovom kultnom i kulturnom pojavom privedemo kraju na ovakav spektakularan način. Ne samo da objavimo ovakvu knjigu, nego da obavimo sve ono što je bilo potrebno da do takve knjige dođe. A to vam neću posebno objašnjavati koliko je to bilo istraživanja, putovanja, napora, pa bogme i troškova. Sve je to bilo moguće zahvaljujući gospođi Köpruner i ja znam da ona mene sad čuje. Hvala, Snježana – rekao je Ivan Lovrenović.
Prema njegovim riječima važno naglasiti kako ovi križevi, po njegovom dubokom uvjerenju, a i po nekim materijalnim dokazima koje su tu podastrli, predstavljaju jednu zasebnu kulturnu povijesnu i kulturnu formaciju u Bosni, u Bosni, ne u Bosni i Hercegovini, jer je to tako jednu formaciju koja ima puni integritet i identitet kroz nekih četiri i po pet stoljeća i ima sve osobine zasebne, samostalne, kulturno-povijesne formacije.
-Zašto to govorim? Zato što je to je već i spomenuto večeras, zato što je ta činjenica ostala do danas neprepoznata, nevidljiva i nepoznata. Ona je nepoznata i dalje. Hoće li ova knjiga nešto promijeniti u tom pogledu ili neće, to ćemo tek vidjeti ili će vidjeti neko drugi. Dakle, pet stotina godina jedne specifične, zasebne, vrlo moćne, u samoj sebi moćne umjetnosti obilježavanja grobova, stoji zapravo mimo naših pogleda, mimo naših očiju. Zato mi je važno da se taj fenomen razumije kao takav, ne kao neki priljepak nečemu drugome. On jeste naravno u vezi sa prethodnom povijesnom epohom i povijesnom umjetnošću stećaka, ali on istovremeno predstavlja i ulazak u jedan potpuno novi duhovni i stvaralački prostor i epohu.
-Dovoljno je samo naglasiti, recimo, tu temeljnu i vrlo radikalnu razliku, konceptualnu, između stećka i ovoga križa. Stećak je, po osnovnoj koncepciji, ono što se na njemu ponekad pojavi kao sami eksplicitni izraz, vična kuća. Ima u Glamočkom polju to, točno tako se zove spomenik Milutina Marojevića, koji on kaže moja vična kuća, moja, moje žene i moje dice. Stećak je dakle kuća, pa još vična. Bosanski križ nije to, nego je nešto radikalno drugačije. Bosanski križ nije više horizontalan, nije taj položeni monolit, bez obzira u kojoj formi, nego je on uspravna stela, ali koja, bogme, u onim nekim primjercima travničkog kraja ima ne manje monumentalne razmjere i veličinu nego stećak. Dakle, uložen je u to isti stvaralački i fizički trud kao u izradu stećka, ali na jedan potpuno drugi način. To više nije kuća, to je čovjek i križ. Dakle, taj prijelaz između jednog koncepta na drugi je mene strašno zanimao. Ja naravno znam da ja o tome nisam mogao reći ne zadnju, nego ni prvu riječ, ali se jako nadam da će doći neki ljudi koji će znati reći i prvu i zadnju riječ. I zato ova knjiga nudi svima koji se time budu posvećenije bavili, nudi im jednu mogućnost. Ta mogućnost je definicija kojom se ova knjiga i otvara, Bosanski križ- kazao je Ivan Lovrenović te naglasio kako bi volio da nitko u toj sintagmi ne iščitava nikakve danas jako pomodne i popularne motive martirološke, paćeničke, teške povijesne sudbine itd.
-Ne. To je jedna hladna definicija. Osnovni pojam je križ jer je spomenik u tom obliku, i kao forma, ali i u smislu tome da je na njemu križ najčešći simbolički element. Dakle, on je križ. To je osnovni pojam, a differentia specifica je bosanski. Ne zato što sam ja bosanski patriot ili što je Bosna sad nešto najspecifičnije na svijetu, nego zato što jedino tu postoji. Dakle, on je bosanski zato što je u Bosni. Čak ne ni u cijeloj Bosni, nego, kao što je već rečeno i kao što se vidi na ovim Josipovim preciznim mapama, u jednom striktno ograničenom prostoru Bosne. To je to srce stare Bosne, to su stare srednjovjekovne župe, kako su se zvale Brod, Lašva, Pliva, Rama i dalje nema. Na periferiji toga kruga možda se pojavi ponešto, ali to je više kao izuzetak nego kao pravilo. Ali ovdje su koncentrirani. Kad biste otišli sada recimo samo na staro jajačko groblje, koje se usput zove Mašet, što nije nimalo slučajno i nevažno, mogli biste tamo danima pretraživati ovu formu spomenika, kao što je Josip rekao, od najmonumentalnijih do najmanjih. Ima ih na stotine i ima ih koji su još uvijek neevidentirani. Samo na tom jednom mjestu, da ne govorim dalje. Dakle, to mi je važno da se razumije šta znači ova sintagma bosanski križ. Htjela bi da bude hladna znanstvena definicija. Hoće li se održati? Ja to ne znam, ali ja sam je smislio u najboljoj vjeri da će se održati -istaknuo je on te dodao kako kad to govori, onda mora još samo napomenuti da je taj fenomen bosanskog križa u znanstvenoj publicistici ponekad na vrlo različite načine nazivan.
-Sve zbog toga što ljudi nisu uspjeli da odgonetnu da on nije iz svijeta stećaka nego iz nekog drugog. Pa su nazivani krstačama, križinama… Đoko Mazalić je u svojoj najboljoj namjeri prije 75 godina ili više, njih čak nazvao hrišćanskim nišanima. I tako da je bilo svega. Ali ovom prilikom moram istaknuti da je znanstvenica koja je, po mom uvidu, a mislim da sam precizan, prva obratila pažnju na postojanje ovakvih spomenika u Bosni, iako periferno, bavila se drugim stvarima, Paola Korošec, koja će kasnije biti vrlo znamenita slovenska arheologinja, vrlo znamenita u europskim razmjerima, kojoj je jedan genijalni Tomaž Šalamun posvetio cijelu poemu i tako dalje… ona je radila u Bosni za vrijeme rata u Zemaljskom muzeju kao mlada arheologinja i još koju godinu kasnije i pretražujući svijet stećaka u Travničkom kraju, naišla je na ove spomenike, i vrlo dobrim instinktom ona je odmah zapazila da se radi o nečem drugome. Nije se time bavila sistematski nego ih je usput opisala, ono što je vidjela i nazvala jedinim ispravnim imenom jer je to vidjela. Nazvala ih je križevima. E, mi smo samo to malo još dometnuli i napravili tu, ako bog da, definiciju bosanskih križeva – zaključio je Ivan Lovrenović.
Josip Lovrenović govoreći o nastanku ove knjige kazao kako je očito jasno da je riječ o nekom dužem vremenskom periodu u kojem Ivan i on putuju, nešto istražuj, nešto hoće, nešto žele, imaju neku ideju.
-Na početku tih putovanja nismo znali da ćemo moći realizirati ideju u obliku ove knjige. Međutim, očito je jasno da mi putujemo dugo, svako za sebe, zajedno i jedan od ciljeva naših putovanja su nekropole stećaka. One su same po sebi vrlo zanimljive, možete provesti jako lijep dan u prirodi, tražeći ih, bivajući s njima, gledajući umjetnost, začudno ili ne, zavisi kako gledate. Na tim putevima i našim unutrašnjim nekim osjećajima, odjedanput se događa da se susrećete sa ovakvim primjerima križeva, kao što su Maculje, pa onda pokušavate sebi objasniti kako nastaju, s čime su povezane, čime rezultira na kraju. Dođemo do, recimo, Bogduše, što je ona tamo fotografija, i onda se nađete oči u oči s ogromnim spomenicima, koji su svi redom veći od mene ili Ivana, kojima ne možete ući u trag memoriji, u likovnoj memoriji svoga pamćenja. E to je bilo sasvim dovoljno da mi tu temu iskopamo koliko god možemo do najmanjih mogućih primjeraka tog bosanskog križa koji često nije veći od nadlaktice i naravno ne nastaje u istom vremenu. Ono što sam ja kao fotograf, što je bio moj zadatak, bio je pokušaj da sve te pojavne varijante do kojih smo mogli doći u odnosu na vrijeme njihovog nastajanja, da ih pokušam ugurati u dvodimenzionalni format fotografije, a koji bi u jednom dijelu fotografije o knjizi zadržao neki dokumentarni format zato što se ne može svemu prići da radite što hoćete u fotografijskom smislu, a u drugom dijelu kad god se to moglo da fotografijom pokušam približiti njihovo prirodno stanište koje je danas tako kako jeste, nekada je uništeno, a nekada nije baš nešto dirano drugim intervencijama u prostoru. Nadam se da smo tome nekako uspjeli-rekao je Josip Lovrenović te dodao kako je u njegovom osobnom osjećaju pravljenja fotografija bilo jako važno zapravo njihova kulturna i likovna vrijednost te kako poruke zagrobnog života, kako se čitaju, kako se tumače, njemu osobno, u nekom umjetničkom smislu, manje su važne.
Važnije je da nakon, evo, toliko godina od njihovog postojanja, da ta njihova likovnost pokuša živjeti svoj punopravni život u povijesti umjetnosti-poručio je Josip Lovrenović.
Izložba ostaje otvorena do 1. ožujka 2025.
HKD Napredak