U svojoj izvrsnoj knjizi „Bunt na prodaju“ (u originalu „The Rebell Sell“, što je parafraza naslova hita „Rebell Yell“ konfekcijske punk zvijezde iz 1980-ih Billy Idola), kanadski znanstvenici Joseph Heath i Andrew Potter izlažu jednu zanimljivu tezu o današnjem položaju i ulozi fenomena kontrakulture“.
Kanađani, naime, tvrde kako je ono što nazivamo kontrakulturom i što je nastajalo u opreci s kulturološkim i političkim mainstreamom, već odavno postalo dijelom sustava protiv kojega se, navodno, bori. Filozof i sociolog, i sami nekada pripadnici lijevih subkultura, obrazlažu kako je alternativna kultura „pripitomljena“ od kapitalizma i mainstreama i kako njezini akteri svojim radom dodaju vjetar u jedra konzumerizma i društvene neravnopravnosti.
Sličnu tezu iznijela je i guru progresivne ljevice Naomi Klein u svom kultnom uratku „No Logo“. Pišući o grungeu, tom posljednjem autentičnom glazbenom subkulturnom pokretu, Klein pomalo razočarano izlaže kako je to bio moment „kada su velike korporacije ukrale identitet mladim alternativcima“, a ideja kreacije slobodne od utjecaja konzumerističkog kapitalizma pokazala se iluzijom. Kamere su bile okrenute prema tim alternativcima, nastavlja Klein, a sve što je svijet dobio bilo je „par antiestablishment psovki, nekoliko predoziranja i samoubojstvo Kurta Cobaina“.
Heath/Potter i Klein pisali su sve ovo negdje na početku XXI. stoljeća. U međuvremenu, nije se promijenilo apsolutno ništa, štoviše postalo je još i gore. Svijet popularne kulture jest nepodnošljivo uniformiran, estetski i politički predvidljiv i potpuno podložan diktaturi woke/cancel culture ideologije koju je poznati glazbenik Nick Cave nedavno nazvao „lošom religijom izvan svake kontrole“, nečime što „ubija duh kreativnosti“. Glazba je, jednostavno, bezopasna i „prodana“.
Maštani svijet ravnopravnosti i slobode, o kojemu je pjevao John Lennon u svojoj new-age himni „Imagine“, tako nije ostao bez religije kako je to sanjao Englez irskog podrijetla. S tim što je nova religija puno lošija i represivnija, ravnopravnosti i slobode nema nigdje na horizontu, a sada je i glazba postala jako dosadna.
Slične procese možemo promatrati i na hrvatskoj sceni popularne kulture. Naravno, Hrvatska tu kao bivša komunistička država ima svoje specifičnosti. U nas glavnu riječ vode pankerski i hip-hop „buntovnici“ koje bezuvjetno podržava kulturni i politički postkomunistički i postjugoslavenski mainstream. Onaj koji u Hrvatskoj istodobno kontrolira distribuciju društvenog prestiža i većeg dijela društvenog bogatstva.
Tako nam se i događaju situacije u kojima, primjerice, TBF naprave konceptualni album u kojem kritiziraju svijet konzumerizma, a potom se pojavljuju u reklamama korporacija. Ili ona u kojoj su „buntovnici“ Mrle i Prlja iz Let 3 ili Urban živjeli po povlaštenim cijenama u riječkim gradskim stanovima koje im je ustupio postkomunistički lokalni šerif. Ili ona u kojoj „gajnički panker“ Mile Kekin dobiva povlašteno parkirno mjesto od drugog lokalnog šerifa, a istodobno piše ode političkoj i ljudskoj mržnji, pjesme koje zvuče kao „Računajte na nas“ za XXI. stoljeće (sjećate se one „Ja nisam vaš“, gdje pjeva kako su „njegovi pobijedili ’45-e“?).
Primjeri se množe. Onaj najaktualniji jest priča o „urbanoj“ radijskoj postaji Yammat u vlasništvu Emila Tedeschija, glavnog postkomunističkog oligarha suvremene Hrvatske. Unatoč tome što je vlasnik čovjek čiji se kapital (pustimo sada kontroverze o podrijetlu toga kapitala) mjeri u milijardama, taj radio dobiva subvencije od zagrebačkih gradskih vlasti koju nadzire stranka Možemo.
Ta zatupljujuća spremnost da se vlastita umjetnost stavi u funkciju jedne ograničene i ideologizirane slike svijeta rezultirala je lošom umjetnošću. Kada se i dogodi da netko izdigne glavu iznad te žabokrečine, stvarajući nešto što se ne može uklopiti u te ograničene okvire, postkomunistički salon odmah reagira, smanjujući distribuciju prestiža u njegovu smjeru. To se dogodilo Damiru Avdiću, genijalnom bosanskohercegovačkom punk kantautoru, koji je svojim oštrim kritikama „lijevih“ i „desnih“, koje su uključivale i prijezir prema ideji postjugoslavenstva kao obnavljanju ciklusa mržnje i nasilja, rezultirale tome da je bio napadan, a njegova jasna glazbena kvaliteta osporavana.
Za taj lijevo-liberalni salon najveća je prijetnja i opasnost ipak – Marko Perković Thompson.
Čovjek čija je glazba, prije svega zbog svoje intrigantnosti, a potom i zbog čitavog niza društvenih i kulturnih okolnosti, postala neka vrsta subverzivnog kanala za izražavanje najdubljih i najplemenitijih emocija hrvatskog naroda. Postala je protivštinom hrvatskom establishmentu koji čini sve da te iz njegove perspektive opasne emocije zagluši i uništi.
Thompson je sve ono što lijevi salon i njegovi umjetnici nisu – autentičan, nekonformističan, predan svojoj kreativnoj viziji i – buntovan. Možemo imati različite estetske prosudbe o njegovom stvaralaštvu (iako mu i najzagriženiji protivnici ne mogu osporiti veliki napredak kroz vrijeme), ali nitko intelektualno pošten ne može negirati kako je Perković neka vrsta nacionalnog barda, a njegova glazba emanira ponos, ljubav prema domovini i bližnjemu, osjećaj odgovornosti prema njima i društvenu solidarnost.
Umjesto da na taj fenomen reagira s nekom autorefleksijom ili pokušajem analize poput one pokojnog Darka Glavana – koji je Thompsonovo stvaralaštvo svojedobno lucidno usporedio s Bruceom Springsteenom (vidjevši u njima glazbenike koji izražavaju duh puka i njegovu težnju za boljom budućnošću) – lijevi salon odgovara pogrdom i isključivošću.
Ili pokušava u duhu cancel culture delegitimizirati Thompsona, pokušavajući ga inkriminirati za nepostojeće političke krivnje, kao što je to uradila Mirela Priselac Remi pozivajući na bojkot Porina zbog Thompsona.
Ili odgovara napisima s tezama koje, jednostavno, gube svaki kontakt sa stvarnošću. Kao nedavni tekst kritičara Aleksandra Dragaša u kojem se on zlurado naslađivao nad činjenicom da Thompson nije dobio niti jedan od Porina. U njemu Dragaš piše kako Thompson „nije poznat po pjesmama u kojima bi se bavio teškom egzistencijom običnog hrvatskog građanina“. Kritičar tvrdi kako su se time „bavili Hladno pivo, TBF, Edo Maajka, Elemental i niz drugih izvođača“.
Istina je, međutim, upravo suprotna. Niti jedan od navedenih izvođača (uz iznimku Elementala u njegovoj prvoj fazi, kada im nije smetalo svirati na proslavama 1. svibnja u Maksmiru), nije se u svojoj poetici nikada pozabavio hrvatskim „malim čovjekom“ i njegovom sudbinom. Razlog je jednostavan – ta je poetika formirana pod utjecajem hrvatske ljevice za koju je karakterističan jugokomunistički prijezir prema malom čovjeku – tom „Rvatu” koji odlazi u Crkvu, glasa za pogrešne stranke i prepun je mržnje prema drugima.
Režimski umjetnici, zlatna djeca postkomunizma koja ne promaljaju nosem izvan svojih zona komfora, s hrvatskom stvarnošću imaju sve manje veze i sve manje znaju o njoj.
Tu stvarnost precizno ocrtava Thompson i njegovo stvaralaštvo. Njemu, jednostavno, ne trebaju Porini niti druge smiješne nagrade establishmenta kojima se udjeljuje prestiž, on je od njih važniji i veći.
U tom smislu, u smislu autentičnosti i neovisnosti od konstelacija političke i kulturne moći, Thompson je za mene jedan od malobrojnih glazbenika u Hrvatskoj koji njeguje „pankerski“ pristup.
I on na sve kritike protiv njega može odgovoriti ono isto što je rekao Johnny Rotten, pjevač legendarnih Sex Pistols, kada su ga svojedobno napadali jer je branio Donalda Trumpa:
„Nećete mi govoriti što ću misliti. Ja sam radničko dijete“.
Izvor: misao.hr