Evanđelje dana Lk 1,1-4; 4,14-21
Danas se ispunilo ovo Pismo.
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Riječ Gospodnja.
Sjeme Lk 1,1-4; 4,14-21 – O. Lorenzo Montecalvo
Dok je Isus propovijedao u sinagogi, oči sviju bijahu uprte u Njega. Drugim riječima, okupljeni nisu bili odsutni, nisu spavali i upijali su svaku Isusovu riječ. Vidi se da su iz Isusovih usta izlazile riječi milosti i ljubavi. Ton glasa je zasigurno bio privlačan, ali ne sladak, uvjerljiv, ali ne agresivan, čvrst, ali ne uvredljiv, utjecajan, ali ne zapovjednički, milosrdan, ali ne nemoćan. Sva ova pozitivna obilježja propovijedanja navirala su iz srca ispunjena Duhom Svetim. Isus je znao da su njegova usta bila puna Riječi nebeskoga Oca. Štoviše, cijela Isusova osoba je bila Riječ nebeskoga Oca; zato je on mogao reći: “Tko sluša mene, sluša Oca i tko vidi mene, vidi Oca.” Evo zašto evanđelist Ivan započinje svoje Evanđelje riječima: “I Riječ tijelom postade.”
Kad je Isus govorio o poniznosti, ljudi su je vidjeli Njemu; kad je govorio o blagosti, ljudi su je vidjeli u Njemu; kad je govorio o milosrđu, ljudi su ga vidjeli u Njemu. Evo zašto su ljudi imali oči uprte u Njega.
Kako to da su u mnogim našim katoličkim crkvama tijekom propovijedi ljudi odsutni, ili, još gore, duboko spavaju? Kako to da ima mnogo prigovora na propovijedi u našim crkvama? Često čujem kako se govori: “Više ne podnosim župnikove propovijedi! On govori, a ja razmišljam o nečemu drugome. Nemaju pomazanja Duha Svetoga. Iz njegovih usta izlaze samo ljudske riječi, bez snage Duha Svetoga. Jednu nedjelju iz njegovih usta izlaze samo prijekorne riječi. Drugu nedjelju stalno ponavlja jedno te isto. Ponekad niti ne spominje Isusovo ime tijekom propovijedi.”
Propovijedanje nije umjetnost, ono je karizma. Duh Sveti je onaj koji ispunja propovjednikova usta. Riječ Duha Svetoga ne ostavlja okupljene ravnodušnima. Duh Sveti tumači, prosvjetljuje, upravlja, ohrabruje, prekorava, oduševljuje, osnažuje i trese savjest kao što vjetar trese drveće.
Propovjednik postaje magnet i privlači na sebe oči onih koji slušaju samo onda kada se naviještena riječ utjelovila u njemu. Amen. Aleluja.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja. S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja.