Evanđelje dana Lk 1, 5-25
Anđeo Gabriel navješćuje rođenje Ivana Krstitelja.
U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«
Riječ Gospodnja.
Sjeme Lk 1, 5-25– O. Lorenzo Montecalvo
JČudna, veoma je čudna Zaharijina molitva! Tolike godine moli Gospodina da mu dade dijete, a onda, kad mu anđeo kaže da je Bog uslišao njegovu molitvu, ne vjeruje poruci jer su on i njegova žena već stari. Iako je bio svećenik, nije bio shvatio da Bogu ništa nije nemoguće. Zbog njegove nevjere Bog mu privremeno oduzima dar govora. Prava molitva je čin vjere u milosrđe Boga koji će, unatoč našim nevjerama, primiti i ostvariti našu želju. Veliki problem naše molitve je to što mi želimo biti uslišani odmah. Ako se to ne dogodi, prestajemo moliti jer nemamo više povjerenja u Gospodina. Poznajem parove koji su, nakon osam ili devet godina neprestane molitve da dobiju dijete, imali radost da ih Gospodin usliša. Ne određujemo mi dan ili godinu u kojoj će Gospodin primiti naš vapaj. Kad se moli za neku potrebu, treba već vjerovati da Gospodin prima našu molitvu. Zaharija je bio išao k žrtveniku duboko razočaran Gospodinom jer nije bio uslišao njegovu molitvu. Ali Gospodin nije bio zaboravio vapaj koji mu je upućivao tolike godine.
Ne sviđa mi se ni stav Elizabete koja, od srama, skriva svoju trudnoću jer je već stara. Ne želi da je njezine susjede ismijavaju. Danas, nažalost, ima žena koje, zatrudnjevši u poodmakloj dobi, abortiraju ili koriste tehnička sredstva kako ne bi ostale trudne. A to je veliki grijeh. Da je moja majka, zatrudnjevši u dobi od četrdeset i četiri godine, bila pobacila, danas ti ne bi čitao SJEME, niti bi mi mnogi ljudi govorili: “Oče Lorenzo, hvala ti što postojiš!”
Kada Gospodin nekom paru šalje dijete, treba biti prihvaćeno kao plan Božji na Njegovu slavu i na radost roditelja. Neka nam Božić donese mnogo djece u 2019.! Amen. Aleluja.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja. S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja.