Evanđelje dana (Iv 5,31-47)
U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla.
Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim,
ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti.
Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?«
Riječ Gospodnja.
Sjeme (Iv 5,31-47) – O. Lorenzo Montecalvo
Isus ne propovijeda kako bi mu slušatelji kazali: “Kako si dobar!”. Isus ne traži ljudsku slavu. On propovijeda kako bi dao slavu Ocu nebeskom. Isus ne ozdravlja bolesne kako bi mu mnoštvo pljeskalo, već kako bi pokazao Očevo milosrđe i Njega proslavio. Isus ne uskrišava mrtve kako bi ga ljudi veličali, već samo kako bi dao slavu Ocu.
S obzirom da je Otac nebeski Istina, On se ne obazire na tuđa mišljenja kada treba optužiti licemjerje i nemoral koje vidi u vjerskom, političkom i ekonomskom svijetu. Kad je netko prorok i glas Oca nebeskog, često postaje antipatičan drugima.
Prošle nedjelje, slušajući propovijed jednog biskupa, čuo sam riječi Istine kada je, potaknut Duhom, glasno rekao: “Dragi vjernici, danas u Crkvi gadosti ne čini samo narod, već i svećenici koji sablažnjavaju malene u vjeri. Potičem vas da molite za nas svećenike!”.
Prije nekoliko godina jedan župnik me bio pozvao da tri večeri propovijedam u njegovoj Crkvi. Prvu večer, pred brojnim zborom, govorio sam o temi Božjeg milosrđa. Duh je napunio moja usta Riječima o Isusu. Nakon propovijedi prolomio se dug i snažan pljesak. Drugu večer govorio sam o temi ljubavi koju mi kršćani trebamo iskazati prema neprijatelju. Nije bilo pljeska. Ljudi su iz Crkve izišli u tišini. Nitko mi nije rekao: “Oče, kako lijepa propovijed”. Treće večeri crkva nije bila puna. Tema o kojoj sam govorio bila je indiferentnost prema novcu. Pa, netko mi je rekao: “Oče, koja ružna propovijed!”.
Mnogi se propovjednici, nažalost, ne vole suočiti s ozbiljnošću kršćanskog morala, posebno onom koji se odnosi na sferu seksualnosti. Zato naš naraštaj živi govoreći: sve je dozvoljeno.
Kako bismo imali punu crkvu, propovijedamo Evanđelje koje nije ono Isusa Krista, već samo ljudske doktrine. Ima svećenika koji žele da im se plješće, ali ne zaboravimo da je Isus ostao sam jer je govorio: “Zaista, zaista kažem vam…”. Ono što je Isus govorio nije se sviđalo mnoštvu i vođama mnoštva. Ne tražeći ljudsku slavu, Isus je kasnije bio proslavljen od Oca, koji ga je učinio GOSPODINOM i dao mu svaku vlast na nebu i na zemlji. Amen. Amen.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja
S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja