Evanđelje dana (Iv 20,11-18)
U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«
Riječ Gospodnja.
Sjeme (Iv 20,11-18) – O. Lorenzo Montecalvo
Suze Marije Magdalene, izlivene po otkriću groba bez Isusovog tijela, nisu lažne kao tolike vijesti koje danas primamo. Nisu to ni hirovite suze, kao one mnoge razmažene djece. Marija Magdalena, već slomljena srca zbog sramotne smrti svog Učitelja, sada ne nalazi ni tijelo svog ljubljenog učitelja. Kada su istinske, suze su dragocjeni biseri koje treba sakupljati i čuvati u škrinji našeg srca.
U svom životu nisam puno puta plakao. Plakao sam privatno i u javnosti. Plakao sam gorko kad u svom srcu nisam vidio Uskrsnuloga, zbog svojih grijeha. Plakao sam od radosti kad sam kušao Božje milosrđe nad svojim grijesima preko Sakramenta ispovijedi. Plakao sam od radosti kad sam vidio kako se pokajnici skrušena srca i lica okupanog suzama vraćaju u kuću Oca nebeskog. Plakao sam kad su mi rekli da me premještaju iz jedne župe u drugu. Nisam bio birokratski pastir. U župama u kojima sam obavljao svoju službu uvijek sam se trudio dati svoj život stadu kojeg mi je Gospodin bio povjerio. Plakao sam zbog smrti članova svoje obitelji i zbog smrti mnogih prijatelja koje sam volio. Plakao sam u jutro 30. svibnja 1970. prije odlaska u katedralu na svoje svećeničko ređenje. Plakao sam kad sam bio oklevetan. Suze koje nikada neću zaboraviti su one koje sam prolio kad sam bio pozvan svjedočiti, pred nebrojenim mnoštvom, ono što je GOSPODIN učinio u mom životu, pričajući otvorena srca o nevjeri i grijesima koje sam počinio protiv Božje ljubavi, ali i o čudima i čudesima koje je Gospodin učinio u mom životu. Mogu reći jednu stvar: Gospodin me uvijek utješio i, kao što je to Veronika učinila za njega na putu prema Golgoti, uvijek je obrisao moje lice jer su to bile istinske suze.
A ti… zašto plačeš? Ako su tvoje suze istinske i prolivene zbog pravog razloga ili zbog pravog uzroka, vjeruj da će te Gospodin utješiti. Aleluja. Aleluja.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja
S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja