Tuzlansko udruženje Vive Žene pomaže ženama koje su preživjele ratnu torturu i porodično nasilje da zakorače na tržište rada
U ljetnom periodu svaki dan Semke Agić iz Gračanice započinje već u pet ujutro. Tada prvi put obilazi svoju malu farmu koju čine ovce, pedeset koka nosilja i dvije patke. Ujutro im odnese travu, u podne provjerava da li im je potrebna voda i očisti kokošinjac i štalu, a u posljednji obilazak ide predvečer.
Rad na farmi prvi je posao koji Semka ima nakon više od 30 godina kada je prije rata radila u trgovini.
“Sad sam na pozitivnoj nuli. Uglavnom, od prodaje jaja zaradim hranu i za koke i za ovce”, kaže Agić.
Pored zarade, posao joj znači jer njime ispunjava vrijeme, a zahtjevan teren koji svaki dan treba savladati da bi došla do svoje farme koja se nalazi na brdu iza kuće, održava je u stalnom pokretu.
“Uziđem gore, imam šešir, naočare, karmin. Stavim sijeno, sjednem, pustim muziku na mobitelu. Imam sok, uvijek keksića nekog, koke kljucaju oko mene”, priča Semka.
Ova 69-godišnja penzionerka jedna je od deset žena koje su započele svoje male biznise u sklopu projekta ekonomskog osnaživanja žena koje su preživjele ratnu torturu i porodično nasilje. Kompleksan projekt “Izgradnja ekonomske otpornosti žena žrtava rodno zasnovanog nasilja kroz ekonomsko osnaživanje i poboljšanje pristupa za ostvarivanje prihoda” koji se, između ostalog, sastojao od istraživanja tržišta rada, edukacije zainteresiranih žena i, na kraju, pokretanja biznisa, realiziralo je tuzlansko udruženje Vive Žene, u suradnji s UN Women BiH i uz financijsku podršku Europske unije.
Neke od vještina koje su žene uključene u projekt uspjele savladati su i kako napisati CV i pripremiti se za intervju, kako poslovno komunicirati, potražiti posao na internetu ili prezentirati svoje vještine. Ipak, jedna od najvažnijih stvari bila je psihosocijalna podrška koja im je pružena kako bi se osnažile i počele gledati sebe kao sposobne i spremne za tržište rada. Tijekom projekta, neke žene su započele samostalan posao, a neke su se zaposlile u privatnom sektoru.
“Treba vremena da žene koje su preživjele nasilje sebe vide u priči da će morati ustati, spremiti se, otići na posao i biti tu osam sati i onda se vratiti kući. To je ogromna promjena u njihovoj svakodnevici. Zato je jako važno psihološki ih u tome ojačati. Treba puno podrške da bi one izašle iz uloge žrtve jer neće dati rezultat ako im se ponudi da rade dok su u toj ulozi”, objašnjava Aida Mustačević Cipurković, psihoterapeutkinja i voditeljica projekata u Vive Žene.
Među korisnicama projekta je 63-godišnja Hana Mehidić iz Živinica, prva žena koja se obratila udruženju Vive Žene zbog porodičnog nasilja, 1999. godine. Od tada do danas, Vive Žene su igrale značajnu ulogu u njenom osnaživanju.
“Mnogo mi pomažu u svemu. Prvo psihološki, tako i u svemu u životu što mi zatreba, obratim se njima. Nekako se osjećam jača s njima, jer nemam nikoga od familije da bi me pogurao, pomogao.”
Udruženje Vive Žene već 29 godina kontinuirano radi na otklanjanju posljedica ratnih trauma i prevenciji svih oblika nasilja. Osnovano je 1994. godine kako bi se osigurao prihvat, zbrinjavanje i rehabilitacija žena i djece žrtava ratnog progona, dok danas kroz razne programe kao što su porodično, psihološko, socijalno i pravno savjetovalište i smještaj u sigurnu kuću nude podršku ženama koje su preživjele različite oblike nasilja.
Svojom upornošću i uz podršku Vive Žene, Hana je završila večernju osnovnu školu kako bi se mogla prijaviti na biro za zapošljavanje preko kojeg je ponekad radila kao čistačica. U sklopu projekta ekonomskog osnaživanja dodijeljen joj je plastenik od 40 kvadratnih metara u kojem sadi povrće.
“Javili su mi da ima projekt za žene koje su pretrpjele nasilje, za nas koje želimo da se osamostalimo, da živimo od svog rada, da ne zavisimo ni od koga. Ja sam odmah prihvatila, uključila se u projekt i krenula sam. Nije mi bilo teško, godinu dana sam išla, bilo mi je prelijepo na seminarima”, kaže Hana.
Pored toga što uspije proizvesti povrće za prodaju i ostaviti dio uzgoja za sebe, plastenik joj je važan i kao svojevrsna terapija.
“Plastenik mi mnogo znači. Meni je toliko drago kad uđem u njega, on mi dođe kao terapija. Vjerujte, opusti me. Ja pričam sa biljkama kad uđem kao da je tu neko živo biće.”
Ekonomska neovisnost jača samopoštovanje
Nasilje u porodici ne zaobilazi nijedan društveni sloj i trpe ga žene različitog obrazovnog statusa. Ipak, žene koje su visoko obrazovane češće raspolažu svojim novcem što je olakšavajuća okolnost. Iskustvo koje imaju u udruženju Vive Žene pokazuje da ekonomski neovisne žene mogu na drugačiji način birati svoj životni put i lakše izaći iz začaranog kruga nasilja, objašnjava Aida Mustačević Cipurković.
Upravo je potreba da žene imaju sigurniju i samostalniju budućnost nakon izlaska iz nasilne zajednice, ali i sigurne kuće, jedan od motiva za rad na njihovom ekonomskom osnaživanju.
“Žene kada žele izaći iz sigurne kuće sa odlukom da žele nastaviti dalje život, često se vraćaju u nasilne zajednice jer nemaju puno izbora. To je nešto što je sve nas diralo, ali nismo imale moć učiniti stvari drugačijima. Zadnjih godina je sazrelo vrijeme da vidimo na koji način možemo taj problem pogledati iz drugog ugla i pokušati ga riješiti. Prije 15 godina nismo mogli ni sanjati o ovome”, kaže Mustačević Cipurković.
Model ekonomskog osnaživanja podrazumijeva mnogo više od pokretanja biznisa ili pronalaska posla za osobu koja je preživjela porodično nasilje. Damir Bećirović, profesor ekonomije koji je bio angažiran kao konzultant na projektu, objašnjava kako je s kolegama i kolegicama tijekom istraživanja i analiza došao do zaključka da je prijelazna faza ključna u cjelokupnom procesu.
“Treba podržati osobu koja ima poduzetnički talenat ili ideju, to je fenomenalna stvar jer će puno više doprinijeti i sebi i društvu nego pojedinačno zaposlenje. Ali moramo razumjeti da je puno bitnije uložiti u osnaživanje i rehabilitaciju tih osoba, nego osobu u akutnom stanju odmah bombardirati pritiskom.“
Bećirović, koji je i mentor ženama uključenim u projekt i posjećuje ih na terenu kako bi pratio proces, kaže da je kod mnogih korisnica osjetio napredak u nivou samopoštovanja kojeg su stekle.
Semka Agić mašta da proširi svoj posao i u sferi turizma. Kaže da ima ideju da osposobi nekoliko šatora u blizini njene kuće kako bi zainteresirane osobe mogle uživati u boravku u prirodi.
“Bez telefona, sjedi gore, gledaj hrastove, slušaj ptice”, uz osmijeh priča Semka.
Hana Mehidić bi voljela da ima više zemlje i veći plastenik jer se ne plaši dodatnog posla.
“Neka sam ja stara, ja se borim. I meni dođu vremena da padnem, da ne mogu dalje. Ali ja ne vidim da ne može. Ja samo u sebi kažem: Ja moram”, zaključuje Hana.