Razgovarao: Elis Bektaš
Za Žurnal govori dr Dražen Pehar (PhD pol.sci., Keele, UK 2006), rođen u Zenici 1967, politolog sa referentnim i respektabilnim znanstvenim i analitičkim opusom; autor šest knjiga i stotinjak ogleda i kolumni, uključujući ‘Genocide’, ‘Hate Speech’ i ‘Peace as war’ (časopis Politeia 2020), Jezik kao tvorac kolektivnoga tijela – naturalistička perspektiva (Zagreb: HSN 2023), Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press 2019), te Alija Izetbegović i rat u BiH (dvojezično; Mostar, HKD Napredak 2011). Radovi su mu citirani u tristotinjak ogleda, knjiga, disertacija itd. na 19 jezika uključujući sve svjetske.
U kojem ključu treba tumačiti trenutno stanje političkih narativa u Bosni i Hercegovini: Dodikovu neotesanost i radikalizaciju sa diskretnim nagovještajima spremnosti na ustupke pod određenim uslovima, odanost političkog Sarajeva ustaljenim i sterilnim mantrama o suverenitetu, žrtvi kao moralnom temelju i o odgovornosti međunarodne zajednice, te vašarsku ekvilibristiku Dragana Čovića?
Glavna narav svih političkih narativa u BiH, pa i u posljednjih tridesetak godina, svodi se na dva ključna obilježja: nekonzistentnost i reaktivno-pasivna narav u odnosu na ključne narative velikih međunarodnih igrača, prije svega SAD. U bošnjačko-muslimanskom segmentu riječ je o kombinaciji narativa o žrtvi dva velika agresora, s narativom o superiornosti u odnosu na te agresore ili njihove unutarnje političke predstavnike. U hrvatskom segmentu, riječ je o narativu također o superiornosti, između tzv. unitarističkih i separatističkih politika, kombiniranom sa totalnom nesposobnošću ponude vlastite interpretacije Dejtona, dakle, totalne poslušnosti međunarodnim namjesnicima, ponovo SAD uglavnom. Što se tiče RS, mislim da je trenutno Dodik iskombinirao narativ o povratku na tzv. ‘izvorni Dejton’, ali u verziji koja prihvaća Odluku Ustavnog suda BiH iz 2000. godine, o entitetima kao tobože multietničkim zajednicama, teza o tzv. konstitutivnosti svih na cijelome teritoriju BiH. Također, svi ovi narativi usko su vezani uz partijsko-političku teologiju naslijeđenu iz vremena tzv. komunizma odnosno titoističke forme boljševizma. Nijedna strana ne pokazuje minimalni stupanj političke kreativnosti ili naprosto političkog dostojanstva i dostojanstvene retorike.
Da li je Dejtonski mirovni sporazum potrošen, odnosno da li je Bosni i Hercegovini potrebna njegova metamorfoza ili njegovo novo čitanje?
To je ključno pitanje, i najteže. Ja vjerujem da je cijeli period implementacije Dejtona naprosto proizvodnja nastavka rata mirnim sredstvima. To znači da je sporazum zloupotrebljen od strane sila koje su kontrolirale uglavnom visoke predstavnike. Istovremeno desilo se jedno nametanje (od strane USA i UK prije svih) jedne interpretacije koja je zapravo devijantna u odnosu na interpretaciju pod kojom je zaustavljen rat, odnosno interpretacijom koja je kompromis – dvije federalne jedinice koje moraju surađivati kroz zajedničke institucije, ali onda se i povezati sa susjednim zemljama kako bi se u jednome obliku obnovio proto-jugoslavenski politički prostor. U tome smislu, teško je sada biti pametan. Mislim da ovaj mirovni sporazum ipak jest potrošen i da su SAD imale skrivenu agendu – da stvari u BiH ne funkcioniraju. Uglavnom, u budućnosti će se desiti neka vrsta loma ili nasilja – mislim da je to skoro sigurno. Iako, u političkom smislu, neće se ništa bitno promijeniti u odnosu na današnje vrijeme. Imajmo na umu i činjenicu da je Dejtonski sporazum, budući da predstavlja bolni kompromis i jedan balans nezadovoljstva, zapravo zahtjevan za domaće strane koje nikada nisu imale vremena da razviju unutarnju političku kulturu nužnu za njegovanje kulture dijaloga, sporazumijevanja, postizanja i održavanja kompromisa.
Kako bi se na Bosnu i Hercegovinu ali i na susjedne zemlje mogao odraziti sve dublji jaz između Brisela i Budimpešte te oprezni dijalog Vašingtona i Moskve?
Mislim da je to neka trenutna konstelacija, ovo sa Briselom, ali mislim da će u budućnosti odnose unutar BiH ipak diktirati odnosi između Vašingtona i Moskve. To naravno ne znači da će odnosi postati stabilni. Jer, zapravo nije dobro da odnose unutar jednoga prostora određuju neke sile izvan tog prostora. Onda manjka legitimitet, premda formalno odnosi mogu biti čak i privremeno legitimirani iznutra.
Kako tumačiti činjenicu da vlada u Zagrebu iskazuje razumijevanje, pa čak i svojevrsnu empatiju za poziciju uzdrmanog Aleksandra Vučića, barem u mjeri u kojoj se u ovom času ne potežu neriješena pitanja sa Srbijom, dok istovremeno vladu u Podgorici izlaže veoma neugodnom i nadmenom pritisku, insistirajući na rješavanju pitanja školskog broda Jadran, prevlake i logora Morinj, istovremeno odbacujući svaki dijalog o logoru Lora?
Ja baš nisam stručnjak za hrvatsko-crnogorske odnose. Što se tiče srpsko-hrvatskih, oni su uglavnom kontaminirani prošlošću, ali i crno-bijelom slikom koju u RH imaju o ratovima devedesetih. Hrvatska u odnosu na Srbiju ima odnos vrlo usporediv s odnosom bošnjačko-muslimanske političke elite prema i srpskoj i hrvatskoj komponenti. Nažalost, znamo da takvi odnosi ne doprinose obnovi razumijevanja, dijalogu, ili kultiviranju pravednih međunarodno-političkih odnosa, na bazi jednakosti i međusobnoga poštovanja. S druge strane, čini mi se da Vučić ni ne insistira na nekim pravednijim ili normalnijim odnosima, te da je fokusiran na tzv. domenu svakodnevne, ili naprosto dnevne, politike, nekakvo ‘pehlivanjenje’ između pro-ruske i pro-europske agende ili prividne simpatije.
Da li je moguće da dođe do suštinskih pomaka u pojedinačnim zemljama Zapadnog Balkana ili je za takve pomake nužno da društveni procesi u tim zemljama budu interaktivni i međuzavisni?
Mislim da će u budućnosti biti sve gore i gore. Ne vjerujem uopće u pozitivne pomake. Mislim da će depopulacija ‘pojesti’ cijelu regiju i da je regija osuđena na dugoročnu stagnaciju i igranje uloge dumping-site-a odnosno odlagališta i terena za igru raznih kriminalnih skupina uvezanih u internacionalne koncerne. Jedan je jedini Bog ostao svim narodima u postjugoslavenskom prostoru, riječ je o Bogu Kapitala, i kada svedete svoju egzistenciju na taj način, naravno da je nemoguće projicirati bilo kakav širi vrijednosti narativ koji bi vam mogao donijeti neki ljudski, normalni smisao. U neku ruku, dobili smo što smo tražili – demokraciju u službi kapitala, ali demokraciju divlje i eratične prirode jer nije potkovana demokratskim etosom i odgovarajućom tradicijom i kulturom.
Izvor: zurnal.me