Evanđelje dana Mt 23, 27-32
Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.«
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.’ Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih!«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Dva posljednja žestoka ‘jao’ iz Isusovih usta, nesmiljena, nemilosrdna, koja do kraja razotkrivaju licemjernost i dvoličnost njegovih protivnika. Iznutra i izvana – jednako je bitno. U židovstvu svaki dodir s mrtvacem imao je za posljedicu obrednu nečistoću. Pogotovo imati dodira s grobovima. ‘Obijeljeni grobovi’ – postalo je nešto kao općeljudska izreka, preuzeta iz Isusovih usta i rječnika. Grobovi bijahu mjesta krajnje, posvemašnje nečistoće. Tko dodirne grob, i u neznanju, postaje samim time, i nesvjesno, nečist.
U polemičnom tonu Isus s obijeljenim grobovima uspoređuje svoje protivnike spram učinka njihova nauka na obične ljude. Farizeji im, naime, uskraćuju spasenje koje dolazi po Isusu time što se u odnosu na Isusa stavljaju na protivnu stranu. Isus im predbacuje ne samo nutarnju nečistoću, nego ih optužuje da tu nečistoću i zarazu šire oko sebe, da djeluju kužno i zarazno, ne samo svojim štetnim naukom, nego i nutarnjim zarobljavanjem čovjeka, gdje namjesto slobode imamo množinu prisila i obveza.
Prema Isusovu poimanju nemoguće je načiniti odmak, distancirati se od svojih otaca. I sami pokušaj distanciranja neizravno je priznanje njihove krivnje i grijeha, ali su time i sami dionici krivnje starih naraštaja. Podižući spomenike ubijenim prorocima u svome srcu pristajete na djela svojih otaca, kao da im veli Isus. Neprijateljstvo njihovih očeva glede proroka na istoj je razini kao i neprijateljstvo Isusovih suvremenika spram Isusa. Nikakve bitne razlike u ponašanju i sadržaju.
Čovjek u svojoj revnosti može nekada Boga čak i zaobići
I kroz cijelo ovo poglavlje, kroz sva ‘jao’ provlači se kao crvena nit: Čovjek u svojoj revnosti može nekada Boga čak i zaobići, u svojoj se pobožnosti od Boga udaljiti, zastraniti. Naime, kao ljudi smo uvijek u opasnosti koristiti Boga za svoje prizemne, niske ciljeve, manipulirati ili ovladati Bogom, pokušati prisiliti Boga da nam služi i ispunjava naše želje. Čovjek pokušava upravo u svojim presavjesnim nastojanjima do u tančine ispunjavati njegovu volju, ne odstupiti ni u čemu od njegovih zapovijedi i propisa, na neki način učiniti da Bog služi njegovim interesima i prohtjevima. Bog u mojoj, a ne ja u Božjoj službi, služenju Bogu!
Ovo su teške i polemičke riječi iz Isusovih usta. Danas nas se Isusove riječi doimlju kao sat pouke iz higijene, nutarnje i vanjske medicine. Problem čistoće ne postoji ako je čovjekovo srce čisto. Stoga je Isusova polemika uvijek usmjerena protiv pretjerivanja, i onda a i danas. Želimo li ispravno shvatiti Isusovu polemiku u njezinoj srži, tada je posrijedi obračun s onima koji su svoje suvremenike upozoravali na opasnost od Isusova nauka i Isusove osobe. Sukob je bio obostrano krajnje načelan, temeljit. Farizeji su do kraja htjeli opsluživati što propisuje Mojsijev Zakon, dok Isus – prijatelj carinika i grješnika – veli kako je u zreniku jedino i samo Bog i čovjek, a ne mrtvo slovo koje ubija. I stoga su oprjeke bile nepremostive, fronte nepomirljive.
Što nam valja, što nam treba činiti?
Ono na što je blagopokojni Papa pozivao kad je molio molitve za oprost u povodu Velikoga jubileja god. 2000. Tražiti oprost od svih koje smo na bilo koji način kroz povijest zakinuli, o koje smo se na ovaj ili onaj način ogriješili. Isus govori na ovom mjestu o zločinima prošlosti i podizanju spomenika zločincima.
Svi smo opterećeni prošlošću. Trebali bismo promatrati zločine prošlosti kao mogućnost da u svojoj sadašnjosti ispravimo pogrješke, s time se suočiti i onda na temelju kajanja ojačati svoju osobnost, izgraditi vlastitu ličnost, osnažiti se u solidarnosti sa svima.
Namjesto toga često i danas imamo ljude koji su poput ljudskoga kostura, skeleta. Ljude koji imaju vjeru, ali nisu bogobojazni ni pobožni u srcu, koji govore o Bogu, ali ga ne dodiruju, nisu bogo-ljubi, nikada ga nisu iskusili niti bili njime zahvaćeni; oni svjedoče o budućem životu, a žive naskroz, do kraja za ovaj svjetovni život, a onaj budući svijet im je samo projekcija vlastita nezadovoljstva i nesreće. Isus pak traži da svatko bude ono što jest, osoba, da se poistovjeti sa sobom, svojom biti, a ne da se priklanja mišljenju većine. Vjera nije stvar vanjštine, nego srca i osobnoga predanja i povjerenja.
Isus želi zagrijano srce, cjelovitu ljubav
I samo u Duhu, jedino osobno, samo egzistencijalno, u jedinstvu sa samim sobom, dade se živjeti pred Bogom, ili, točnije, u Bogu, s Bogom, po Bogu. Samo kad se čovjek do kraja izruči religiji srca, započinje djelovati i rasti u nama Isusovo kraljevstvo. Isus želi zagrijano srce, cjelovitu ljubav. Ne želi on fosilnu, hladnu religiju, propisa i zabrana. Njemu nije do savršenstva u ponašanju i obdržavanju propisa, nego do posvemašnjega čovjekova obrata prema Bogu. Želimo li zbilja stati nasuprot Bogu, moramo postati njemu slični. U tom trenutku možemo zaboraviti sva druga mjerila.
Na putu do Boga u Isusovu poimanju postoji samo jedno jedino bitno pitanje: Što je to zbilja u mome životu na svome mjestu? Kako se moram ponašati da moja osoba bude prozračna, danas bi se reklo ‘transparentna’, da budem do kraja čovjek? Često je vjera put do samootuđenja. Kako se odnositi prema drugim ljudima? Njihovim potrebama? Kako pristupiti čovjeku pored sebe? Vjera treba pružati dubinu, smjer, jedinstvo, utemeljiti osobu kao čovjeka, čovjeka kao osobu.