Evanđelje dana Lk 12, 39-48
Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice — otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
“Došao sam!” – veli odlučno Isus. Došao je baciti oganj na zemlju. Zapaliti svijet! To je njegovo poslanje, njegov nalog za svu potonju povijest. On je Božji poslanik, njegovo je zapaliti svijet Radosnom viješću. Došao je pročistiti, jer vatra čisti svaku kovinu od rđe, troske i naplavina.
Njegov Preteča govorio je o gumnu i žitu od kojega treba odijeliti pljevu, a za Isusa vrijedi druga teža i bolnija slika i proces koji svršava krštenjem, uranjanjem u muku, križ, smrt, i potom u uskrsnuće. Govorio je Isus i o vodi i o vatri, “krštenju ognjem” ili pak ognjenu krštenju (Lk 3,16; Mt 3,11). Oboje čiste, i voda i vatra, i samo čisto, pročišćeno i ‘rafinirano’ ostaje na kraju toga procesa pranja i čišćenja.
Isus bi htio da oganj koji je došao baciti na zemlju već snažno gori, zahvaća sve, da se dogodi već danas i ovdje ta očekivana razdioba duhova. Želi da one koji su njegovi ne progutaju mlaki, neodlučni.
Isus je htio izabranu skupinu, elitu, one najsmjelije, najodlučnije. Nije htio prljave ili trule kompromise s duhom svijeta, jer stvarati kompromise uvijek kompromitira stvar ili ideju ili pak čovjeka, nije se dao zaustaviti nikim i ničim, nije se dao spriječiti u naumu niti zaustaviti. Pa ni učenicima koji su toliko puta govorili: Učitelju, ne talasaj tako snažno, može ti se sve o glavu obiti. Skini nogu s papučice gasa.
On razbija sve pobožne iluzije koje učenici ili oni oko njega gaje, ili koji misle kako mu je stalo do prljava kompromisa, nečasna mira ili primirja. Sve su to puke tlapnje u koje se pojedinci uljuljavaju misleći kako će promjena doći bez njih, bez našega zauzimanja. Ne pada s neba mir u obliku pečenih prepelica ili golubova. Vjernici su pozvani mijenjati svijet, kroz vatru i oganj.
Baciti oganj na zemlju: Ono što Isus htjede donijeti bijaše prevrat svih postojećih sigurnosti u razvrstavanju, kategorizaciji ljudi na dobre i zle, na bogougodne blaženike i bezbožne prokletnike, pobožne i bezbožne, pristojne i nepristojne, dolične i nedolične. Ako se ta razlučna i razlikovna crta provlači kroz svačije srce, tada nitko ne može biti sudcem nad drugima. Svima nam treba Božje smilovanje, Božje milosrđe. Svi u konačnici živimo od Božje milosti.
Treba prestati s lažnim mirom, ili prividom mira. Gdje je Isus, tu je dioba, razdioba, tu je cijepanje i kriza. Tu pucaju obiteljski odnosi, čovjek se dijeli nadvoje, napola, doslovce raskoljuje. Upravo kao što to čini Božja riječ koja čovjeka razdvaja, prema Poslanici Hebrejima. Isus navodi riječi proroka Miheja (7,1-7) kako svatko ima neprijatelja u svojoj kući, zapravo u svome srcu.
Dioba, raz-dioba, raz-dvajanje, po-dvajanje. “Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce”. Čuo je tu riječ o blagu i srcu sveti Jeronim s Gospodinove sudačke stolice te okrenuo svoj život posvema u drugom smjeru. Za Gospodinom, do kraja. Isus donosi među nas novu i snažnu spoznaju Boga koji je oganj što proždire. Treba se dati zahvatiti iznutra Bogom, dati se zapaliti, ili će nas izvana progutati oganj. “Tko je blizu mene, blizu je ognju” – nalazi se jedan Isusov izričaj izvan postojećih kanonskih evanđelja (tzv. agrafon).
I ne mogu stajati odnosi ni stvari paradoksalnije. On, Isus, koji je došao donijeti mir u ovaj svijet – na njega se gleda kao na donositelja nemira, kao na prevratnika. On je za njih bunitelj, revolucionar, prevratnik u odnosu na predaje. Jasno, drukčije i ne može biti dok svijetom vlada rat i nasilje. On koji je došao biti liječnik i spasitelj doživljava se kao opasni zavodnik, buntovnik i ustanik. On čovjeka čini zrelim, odraslim, on ruši lance i okove. Na sve strane doživljava otpor i protimbu. Ne donosi mir, nego razdor.
Za Židove je on samozvani prorok, samouki ‘rabin’, opsjenar, bavi se magijom i izgoni nečiste sile s pomoću Beezebula. Sve se to događa na vanjskom planu, ali mora proći i kroz čovjekovo osobno srce, čovjekove odnose.
Isusova razlučba, dioba i razdioba ide posred obitelji. Ponovno riječ o obitelji koja zna biti kočnica za čovjekov iskorak iz uhodanoga. Isus vidi u obiteljima zaprjeku za širenje Radosne prave vijesti. U obitelji se odvija vječito isto, iste trice i kučine, isti običaji i odnosi, kočnice i smetnje, i zato on želi probiti tu moć. Treba se odlučiti ili za ili protiv Isusa. To je prvi korak spasonosne promjene koja nastupa u čovjeku. Čišćenje i razdvajanje. U ognju nestaje ono što izgara, sagorijeva, ostaje samo pročišćeno, ‘rafinirano’.
Jasno, Isusova se osoba ne može odvojiti od njegove poruke. Vrijedi to i za njegovu smrt. Doduše, on daje svoj život kao otkupninu, služeći čovjeku. S Isusom je nastupila konačna kriza svijeta i čovječanstva. On je u osobi onaj koji krsti ognjem Božjim i njegovo je djelovanje identično sudu u ognju i kroz vatru. Čisti i pročišćava Božji narod za dan odlučujućega suda. Božji mir dolazi samo onima koji prihvate Isusa kao Spasitelja, navijestili su već anđeli za Isusova rođenja (2,14), a o raz-diobi, znaku osporavanu i maču boli govorio je već starac-prorok Šimun Majci za Isusova prikazanja u Hramu (2,34). On je Znak osporavani, on je osoba prijepora i protimbe. Ali, on, on je naš Mir, reći će Pavao u Efežanima. On stvara pravi, Božji mir.
Mora iščeznuti, nestati sve što čovjeka dijeli od Boga, od Isusa. Sud je trajni proces koji se odvija kroz cijelu povijest post Christum natum et crucifixum. I što je zanimljivo, ovdje nema ništa osim Isusa, ni Crkve ni čudesa, ni učenika ni sakramenata, ni molitve ni Duha Svetoga. Samo Isus, i sve se odvija i odlučuje pred njim i u njegovoj osobi, pod njegovom ravnateljskom ali i sudačkom palicom. S njime nastupa veliki obrat i prevrat koji se događa za vjernika u trenutku krštenja.
Stoga se i mi moramo zapitati, bi li nam što nedostajalo kad ne bi bilo u našemu životu Isusa Krista? Naše vrijeme curi i odmiče kao u pješčaniku, klepsidri. Bit ćemo gubitnici, ne usidrimo li sebe i svoj život u Isusovoj osobi. Gubitak njega mogao bi biti po nas krajnje koban. Jedan je filozof rekao kako čovječanstvo nikada ne smije izgubiti iz zrenika činjenicu kako je postojao, da je ovom zemljom hodio čovjek imenom Sokrat.
Mi vjernici moramo istaknuto naglašavati drugu činjenicu, po nas daleko sudbotvorniju: Nikada ne smijemo zaboraviti činjenicu kako je ovom zemljom hodilo, naučavalo, propovijedalo, činilo čudesa čudesno, božansko biće zvano Isus Krist. Da nije bilo Isusa Krista, danas ne bismo imali svijest o ljudskim pravima, čovjekovu dostojanstvu, moralnim načelima, solidarnosti, jednakosti među spolovima, skrbi za bolesnike, svijest o osobnosti, svijest o slobodi i posebitosti svakoga čovjeka.
Isus je bljesnuo svijetom, zaparao nebom kao munja, bacio oganj na ovaj svijet i pokazao čovjeku njegove istinske domete te za što je čovjek stvoren i sposoban. I stoga je mogao jedan pisac reći kako vjeruje u Krista i vjeruje kako milijarda i pol kršćana na svijetu mogu promijeniti lice ove zemlje, samo kad bi prihvatili Isusovu osobu krajnje ozbiljno i životno.
Vjeruje u Krista i za njega je i najlošije kršćansko društvo bolje od poganskoga, jer u kršćanstvu ima mjesta za one koje drugi odbacuju, ‘abortiraju’, uništavaju, gaze. Možemo li se na to odlučiti? Odgovor je na nama, i u konačnici samo naš.