Mt 19, 23-30
Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«
Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?« A Isus upre u njih pogled pa im reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«
Tada Petar prihvati pa upita: »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče mu Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«
»A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«
Danas smo čuli nastavak jučerašnjega evanđelja. Onaj mladić ostaje povijesni torzo, nedovršen lik. U životu je živio časno, pošteno i korektno, ali nije bio kadar učiniti onaj zadnji, odlučni (is)korak, ostaviti sve i poći za Isusom. Nije mogao iskoračiti iz svoga svagdana, ostaviti svoje bogatstvo. Jedan Zakej to čini, radosno. On je iskoristio svoj trenutak, svoj životni kairos; Isus je u prolazu, u pashi, on ga pogleda, navrati u njegovu kuću na objed te je presretan s te činjenice. S Isusom dolazi blagoslov njegovoj kući.
Taj Isusov pogled bijaše prodoran, onaj koji čita misli i srce. Vidio je Isus Zakejevu nesreću i zato ga usrećuje svojim pohodom. Na to Zakej – bez velikih kalkulacija – veli kako polovicu svoga imutka daje siromasima, a ako je koga prevario, vraća četverostruko. Ne znamo što nakon svega njemu ostade, ali je našao u Isusu smisao i sreću.
Dolaskom Isusovim u Zakejevu kuću na tu se kuću spustio blagoslov. To bijaše sreća susreta s Isusom Kristom. Zakej daje ono što se krati, što se plaši dati onaj bogati mladić koji je od mladosti obdržavao Božje zapovijedi. Zakej je trebao mnogo oprosta zato je i mnogo ljubio, a možda ovaj mladić treba malo oprosta, pa stoga i malo ljubi.
Opasnost koja vreba u bogatstvu
Već je u Govoru na gori upozorio Isus na opasnost koja vreba u bogatstvu. Mamona ili Bog. Mamona ima svoje nezasitne prohtjeve koji su u izravnoj oprjeci prema Bogu. Isus ne osuđuje bogataše, on ih želi spasiti od propasti. Mukotrpan je to put, slikovito je to kazano u usporedbi s devom i iglenom ušicom.
Za Isusa problem u svijetu nije siromaštvo, nego bogatstvo! Problem mu nisu siromasi, nego upravo bogataši! Jasno je to u odgovoru mladiću koji je bio bogat. Isus ga je prodorno pogledao, prožgao, prožeo svojim očima, istinski zavolio, ali i stavio pred alternativu: Ili Bog ili Mamona. Nemoguće je služiti dvojici gospodara (Mt 6,24).
Za Isusa je gotovo nerješiv problem kako to da se mi ljudi damo tako lako uvući i uloviti u mreže novca, u pohlepu, u posvemašnju ovisnost o bogatstvu. Kao da mu Isus želi poručiti: ‘Ako si shvatio da sam ja pravi odgovor tvomu traženju, deder se zaputi doma, to što imaš prodaj, razdaj siromasima i kreni za mnom’. Jer to što imaš, neuporabivo je za kraljevstvo Božje. Nemoguće je promicati Isusovo vječno nebesko djelo ljudskim sredstvima, ako čovjekovo srce nije posvema uz Isusa.
Isus uvodi nova mjerila
Isus veli: Želiš li biti cijel, cjelovit, potpun čovjek u sebi, želiš li biti ispunjen, integriran, sa sobom identičan, nepodijeljen u svome životu, idi, prodaj sve. Isus uvodi nova mjerila. I onaj tko je ostavio sve, primit će stostruko, već ovdje na zemlji. Imat će napretek braće, sestara, majki – ali, začudo, ne i očeva: samo je jedan Otac! Onaj nebeski!
Učenici su se prestrašili od Isusove riječi. Njegova riječ prodire do koštane srži, do moždine. Slika o iglenoj ušici i devi te bogatašu – to je postalo poslovično, unišlo je u baštinu cijeloga čovječanstva. – Pa tko se to još može spasiti? Isusova je riječ poput mača koji razdvaja, raskoljuje, rasijeca. Kao da im Isus želi reći: Svi ste vi još uvijek u svojoj nutrini bogati mladići, a da to niste ni izgovorili ili se pak tako očitovali. Ima bogatstava kojih se čovjek teže odriče nego materijalnih stvari. Abraham se morao odreći najdražega – sina jedinca, Izaka. Svatko ima svoga „Izaka“ koga se mora odreći.
U Getsemaniju svi će ga ostaviti i pobjeći, a onaj koji se hvalisao, „sve kad bi te i svi ostavili, ja to učiniti ne ću“, bit će onaj koji će se do sat-dva kleti i proklinjati uz psovke i preklinjanja: “Ne znam, ne poznajem toga čovjeka”. Da bi spasio golu kožu i život, Petar ne samo da ne brani svoga Učitelja, nego prepušta Isusa sama u smrt. Isus mu je to pretkazao, ali je dometnuo i daljnju riječ kako Petar ne bi očajavao u svome očajnu čemeru: “Ali ja sam molio za tebe da tvoja vjera ne malakše!” Da se ne pokolebaš i ne sustaneš u vjeri.
Isus je pogledao ovdje ovoga bogatog mladića i zavolio ga. Međutim, uzalud. A kad je pijetao zapjevao, Isus se okrenu, pogleda Petra. Pogledi im se susretoše, i u tome trenutku Petar je spoznao što znači oprost, i što je to Isusa stajalo. Bijaše to trenutak Petrova drugoga obraćenja, onoga konačnoga i odlučnoga. I „Petar iziđe vani i zaplaka veoma gorko!“ U tome je trenutku Petar ostavio sve svoje bogatstvo iza sebe, prestao je računati sa svojim silama. Dotle bogati mladić – Petar – posta u tome trenutku siromašan, do kraja ogoljen i to bijaše njegov spas.
Ništa više nije naše
S kime se Isus susretne, tko u svoj život pusti Isusa kao Spasitelja, cjelokupna njegova egzistencija postaje prozračna, prima novi predznak. Čitamo o tome u Djelima apostolskim gdje se veli da je svima bilo sve zajedničko, nitko više ništa nije smatrao svojim. Ništa više nije naše, ako smo svi mi Božja svojina, i ako imamo Boga – svoje bogatstvo. Bog koji je bogat zbog nas postade siromašan. Bog nema ništa osim ljubavi. On je razdao sve, on razdaje sve, do križa. “Sinko, sve je moje tvoje, tebi koji si bio uvijek u očinskoj kući!”- veli otac starijemu sinu. Ništa ti nije uskraćeno. I onaj tko može kao Isus reći: “Oče, sve moje je i tvoje, ja sam bio uvijek uza te!” – taj je spoznao narav našega Boga.
A antiteza, protuteža glasi: “Oče, daj mi dio mojih dobara” – nakon čega taj mlađi sin uzima život u svoje ruke i onda ga do kraja spiska, spada na prosjački štap i svršava u dronjcima i na kraju kod svinja. Takav onda napušta ljubav, napušta cjelinu jer ljubav može davati samo sve od sebe.
Isusu nije stalo do promjene odnosa, nego do čovjekova obraćenja. Nietzsche je rekao kako je čovjek nešto što se mora nadići. Danas se to događa u tzv. „transhumanizmu“. Da bi se čovjeka nadišlo, treba ubiti Boga i proglasiti nadčovjeka. I Isus bi pristao na cilj, ali bi zanijekao pretpostavku. I Isusu je stalo da se nadiđe čovjek, ali u znaku živoga Boga. Isus nadilazi čovjeka time što u čovjeku pobjeđuje nadčovjeka. Jer nadčovjek je u čovjeku nasilnik, par excellence. Očito je to u svim revolucijama…
Tek kad je nadčovjek mrtav, može pravi čovjek zaživjeti. Stari čovjek mora umrijeti kako bi novi čovjek po Isusu Kristu mogao živjeti. To praktično znači da moram umrijeti sebi. Isus mora ubiti u meni moju samovolju, naše posesivno ja. Jesmo li na to spremni?