Mt 19, 3-12
Pristupe Isusu farizeji pa, da ga iskušaju, kažu: »Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?« On odgovori: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.«
Kažu mu: »Zašto onda Mojsije zapovjedi dati otpusno pismo i — otpustiti?« Odgovori im: »Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — pa se oženi drugom, čini preljub.«
Kažu mu učenici: »Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se.« A on im reče: »Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.«
Isus je u svim svojim izričajima spram muškaraca i žena zastupao jednakost spolova. Jednako i u bračnoj zajednici muškarca i žene zastupa on ista prava i obveze kod oba bračna druga. Ista prava i obveze vrijede za muškarca kao i za ženu, što bijaše revolucionarno u odnosu na onodobno poimanje. Novina je to u povijesti ljudske misli i prakse, sve do danas.
Žele suprotstaviti Isusa Mojsiju
Isus se suočava s farizejskim pitanjem spram rastave braka. Prethodno – prva dva retka devetnaestoga poglavlja – u sažetu obliku govore nam kako je Isus „došao u judejski kraj, s onu stranu Jordana. Za njim je pošao silan svijet, i on ga ondje ozdravi“ (usp. 19,1-2). I odmah se nadovezuje misao kako mu pristupaju farizeji s kušnjom i upitom glede rastave braka, što im je dopustio Mojsije. Žele suprotstaviti Isusa Mojsiju.
Zapravo je u tadašnjem židovstvu, ali i posvuda, u gotovo svim kulturama i religijama te društvima, žena je bila u podređenom i lošijem položaju. Nakon rastave nije se više mogla udavati, dok se muškarac mogao ponovno ženiti. Isus se kategorički protivi postojećoj praksi rastave braka i ponovne ženidbe naglašavajući: „Zbog tvrdoće vašega srca dopustio vam je Mojsije napisati otpusno pismo, ali tako ne bijaše od početka“. I iz onoga izvještaja o stvaranju zaključuje Isus: “Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja”! (usp. Mt 19,5-9; Mk 10,2-9).
Četiri puta u evanđeljima imamo Isusovo stajalište glede rastave braka. Svaki put je to za Isusa nedopustivo i u konačnici preljub. Isus nedvojbeno jasno zastupa nerastavljivost, nerazdruživost bračne veze, bez kako, zašto i ali, upravo kao i Pavao u Prvoj Korinćanima. Time Pavao samo stavlja naglasak na ono što je već Učitelj sam (iz)rekao.
S jedne strane farizeji se pozivaju na Knjigu Ponovljenog zakona (24,1) za svoje stajalište komu potom Isus suprotstavlja Knjigu Postanka, prva dva poglavlja (1,27 i 2,24).
Kako bijaše u početku
Kod Mojsija imamo ljudsku predaju, dok je za Isusa mjerodavno ono kako bijaše u početku, što je princip, što je načelno Bog odredio stvarajući ih kao muško i žensko. Sve drugo je popuštanje ljudskoj zloći i grijehu te kvarnoj, slaboj naravi. Riječ je o jedinstvu za koje nema usporedbe.
Na toliko mjesta uspoređuje Bog svoj odnos prema Izabranom narodu u Starom zavjetu upravo slikom zaručničke ljubavi i bračne vjernosti. Bog je neopozivo vjeran svojoj zaručnici koja se toliko puta odmeće i čini preljub s drugim bogovima, s biblijskim baalima okolnih poganskih naroda.
Isusova radikalna zabrana rastave braka u Novome zavjetu svjedočanstvo je koliko on cijeni brak kao božansku ustanovu, koliko mu je stalo do istinskoga partnerstva u bračnim odnosima. U njegovim su očima i muškarac i žena jednako vrijedni, žena nije više objekt u rukama muškarca.
Isus vraća dostojanstvo ženi
Isus vraća dostojanstvo ženi, a nerazrješivost braka bitni je izričaj nove pravednosti koju Isus naviješta još u Govoru na gori. Već je ondje govorio o požudnom pogledu kao obliku već učinjena, izvršena preljuba.
Srce je izvorište grijeha i zato Isus prethodno liječi sve, kako bi izliječio i odnose u braku. U onoj zgodi s preljubnicom u Ivanovu Evanđelju (8,1-11) Isus se javno protivi dvostrukom moralu koji vlada u društvu, braneći preljubnicu od njezinih tužitelja.
Isus – zabranjujući ne samo preljub i rastavu braka – nego zapućujući se u korijen grijeha i zla, u čovjekovo srce, zabranjujući čak i požudni pogled i misao, stvara takvu bračnu etiku i bračni moral, kakav ne ćemo susresti nigdje u povijesti religija niti u bilo kojoj drugoj kulturi ni zakonodavstvu. Samo to u konačnici odgovara onomu što je Bog nakanio stvarajući od rebra ispod srca Adamu družicu i dovodeći mu je da bude majka svih živih. Pavao će poslije u svojim spisima uzeti upravo odnose u braku za sliku odnosa između Krista i Crkve. I žena ima veće dostojanstvo. Adam je od praha i gliba, a žena je od njegova tijela, tijelo mojega tijela, reče Adam. Ona nije od gliba. Ona donosi život na svijet.
Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet
Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca i ljubavi s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Zato Isus vjeruje u moć ljubavi, a ne zakona.
Brak ne spada u područje politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (npr. kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja brinu svoju brigu o braku, jer brak ne ustanovljuju niti uspostavljaju institucije, nego žive osobe koje se ljube.
Zakoni se donose i uspostavljaju kad prestane, kad se utrne ljubav. Okorjelost srca, u Isusovu viđenju i s njegova zrenika, uzrok je gomilanju zakona. Isus želi uspostaviti poredak kakav bijaše u početku, prije praroditeljskog pada, poredak u kome vlada povjerenje, ljubav, sreća, a ne nepovjerenje, konkurencija, ugrožavanje ili strah, tako da se danas redovito prije stupanja u brak stvaraju predbračni ugovori i odnosi spram baštine i vlasništva, ako bi kojim slučajem došlo do rastave.
Zato nije na odmet spomenuti ovdje koliku su ulogu odigrale upravo žene u nastanku i rastu prve, rane Crkve, prve zajednice vjernika. One bijahu redovito onaj odlučni čimbenik u širenju Radosne vijesti. Dovoljno je pročitati Djela apostolska ili se osvrnuti na Pavlove poslanice, dok su žene u židovstvu svoga vremena, pa i u sinagogalnim službama bile krajnje marginalizirane, na rubu. Isus je prevrednovao, revalorizirao ulogu žene i vratio joj njezino izvorno dostojanstvo.
Isusovo vrjednovanje žene je jedinstveno
Isusovo vrjednovanje žene jedinstveno je po sebi, jedinstveno je i u odnosu na sve što su svi drugi utemeljitelji religija rekli o ženi. Nijedan od njih nije se tako pozitivno izrazio ili odnosio prema ženi kao upravo Isus.
On je i naučavao i živio njezinu jednakopravnost, njezinu samostalnost i dostojanstvo, i prema tome se orijentira i rana Crkva. Osvrnemo li se bilo gdje u poganskom svijetu, vidjet ćemo kako je slabiji spol bio tlačen i ponižavan od jačega, muškoga.
Istočni je grijeh poremetio odnose među spolovima, što je tako i danas jasno izraženo. Stoga je Isus došao izliječiti rane grijeha, napose onoga istočnoga, i u odnosima muškarca i žene.
Kad bi svijet slijedio Isusa u pitanjima bračnoga morala i rastave braka, svijet bi bio zdrav, cjelovit i čitav, u konačnici spašen. Ne bi nam trebalo brakorazvodnih parnica ni tolikih natezanja po sudovima i medijima oko imovine, baštine, što je čije, što komu pripada. A tu su ponajvećma žrtve sama djeca.