Evanđelje dana Lk 17,11-19
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, učitelju, smiluj nam se!«
Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!«
I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Isus je na putu u Jeruzalem i mora proći kroz područje Samarije. Na tome putu u liku desetorice gubavaca susreće se sa svom bijedom čovječanstva. Desetorica gubavih ljudi s kojih koža otpada, kojih se udovi raspadaju, kosti vire, oko sebe šire nesnošljiv smrad, predstavljaju na svoj način sve kojima treba pomoć. Bijednici i siromasi, izopćenici te od ljudi i iz društva odbačeni. Zgoda se događa u graničnom području između Galileje i Samarije, pa je stoga razumljivo da se Židovima pridružuje i Samarijanac koji je za vjerne Židove čak i gori od poganina, otpadnik od vlastite vjere.
Među njima, naime Židovima i Samarijancima, vladalo je krvno neprijateljstvo, nigdje nikakva truna zajedništva. Sad su sva desetorica bili sudbinski povezani bolešću i spadali su među izopćenike iz vlastita naroda. Izopćeni iz zajednice i bogoslužja. Mojsijev je Zakon propisivao da gubavac mora hodati u poderanim haljama, dronjcima, raščupanih kosa, mora kriti svoju bradu i nositi praporce vičući: Nečist, nečist! – A kako je bio nečist, morao je živjeti izvan naselja, daleko od ljudi, u karanteni. Živi mrtvaci, bez komunikacije, osuđeni na doživotnu izolaciju, bez mogućnosti da se ikada više integriraju u društvo.
Izdaleka viču za Isusom. Nisu smjeli pristupiti, inače bi ih drugi smjeli i mogli kamenovati ili kamenicama otjerati. Isus ih šalje svećenicima. I dok su išli, iskusili su da su se od gube očistili. S kakvim su samo oduševljenjem nastavili svoj hod prema svećenicima da se pokažu zdravima!
Samo se jedan zaustavlja na putu. Vidi kako mu se koža pomladila, vidi da je ozdravio, i vraća se Isusu hvaleći Boga na sav glas. Pada do Isusovih nogu, na svoje lice, i zahvaljuje. Čovjek na tlu, do Isusovih nogu, pretvorio se prah i pepeo. Srce prepuno sreće i radosti, zahvale i molitve. Isus ga gleda i izriče nad njim riječ koja i nama vrijedi: Vjera te tvoja ozdravila, spasila! Idi u miru.
Sve ovo što se zbiva pred Isusom i u Isusovoj nazočnosti jest objava. Čudo ozdravljenja znak je da je s Isusom, u Isusovoj osobi, među nas došlo spasenje, početak novoga vijeka. Novo stvorenje. Početak novoga, zdravoga, spašenoga svijeta.
Kad je Ivan iz tamnice poslao glasnike k Isusu s pitanjem, je li on pravi ili nije, ili da čekaju nekoga drugoga, Isus nabraja mesijanska djela iz proroka Izaije: Slijepi vide, hromi hode, gubavci se čiste, tamnička se vrata otvaraju, sloboda je na pomolu!
Luka rabi dva izričaja: Očistiti se i ozdraviti. To su dvije razine događanja u čovjeku. Jedno je biti čist od gube, bolesti, to trebaju potvrditi svećenici u Hramu, a drugo je biti zdrav i spašen, a to se događa ovome Samarijancu pred Isusom. Svi su se očistili, samo je ovaj jedan dobio iz Isusovih usta potvrdu: Vjera te tvoja izliječila, spasila i ozdravila.
Znakovito je što se ovdje zbiva. Odbačenik prepoznaje u Isusu Mesiju, vraća se, pada do nogu i zahvaljuje glasno Bogu. Ostala devetorica ostaju u starom svijetu, Mojsijevu Zakonu. Oni se zapućuju k svećenicima da se pokažu i dobiju vjerodajnice, certifikate očišćenja. Ne prepoznaju u Isusu onoga koga bi trebali prepoznati. Idu prema starome i za starim, ostaju na Mojsijevu putu, dok ovaj stranac dolazi k Isusu, (do)nositelju Novoga.
On je jednostavno iznenađen, zatečen čudom što mu se dogodilo, darom koji je dobio iz Isusovih ruku, na Isusovu riječ, ozdravljenjem koje je iskusio. Postaje dionik mesijanskoga vremena, makar je od toga bio kao Samaritanac isključen. Postaje dionik i dara toga novoga doba, makar i neočekivano. I zato žuri natrag Isusu komu može zahvaliti za sve.
Duh Sveti podignuo ga je i doveo Gospodinu. Dok put one devetorice svršava u Starom zavjetu, daleko od Isusa koji ih je ozdravio, dotle se ovaj jedan obraća živomu Bogu u Isusu. Pred Isusom daje glasnu hvalu Bogu. A Isus ga sokoli: Ustani i hodi! Vjera te tvoja ozdravila! Bog ne odbija bolesnike, Bog se ne isključuje iz igre, ne odbija nikoga. On prihvaća bolesnike, on poziva sve bez razlike, zdrave i bolesne. On sve ljubi, on vas želi kao svoje partnere.
Što je s ostalom devetoricom? U njih je doduše izliječena koža, ali je na tome i ostalo, površinski, na koži, nije prodrlo u srce, u biće. Srce je daleko. Ozdravljenje nije ušlo u srce i pod kožu, ostalo je na površini. Koža zdrava, srce staro, nepromijenjeno. Uzeli su dar, ali su zaboravili ruku koja im ga je pružila. I dar nije mogao rasti jer nije hranjen osobnim odnosom prema darovatelju.
Istinski spas, pravo spasenje ostade im uskraćeno jer su se uskratili darovatelju dara. Tko zahvaljuje, srce mu je otvoreno darovatelju, i on je spreman prihvatiti još i više. Nisu mogli shvatiti da Bog ne daje nešto, nego samoga sebe u svome daru. Stoga nisu pronašli primjerene riječi sami osobno Gospodinu zahvaliti.
Spasenje koje se uprisutnilo i došlo među nas u Isusu Kristu doživljava stranac, nevjernik; nečisti, koji postaje novi, spašeni čovjek. Radosna vijest ruši granice. „A gdje su ostali“? – pita Isus. Bog se prema svakome ispruža, svakomu želi biti milostiv. On traži sve. Gdje smo mi?
Prisjetimo se da je za prvoga nastupa u Nazaretu Isus spomenuo ozdravljenje gubavca Naamana Sirca, šefa generalštaba u svoga kralja, dok je istodobno bilo mnoštvo gubavaca u Izraelu. Slično se događa i ovdje.
Ondje je Sirijac uzeo sa sobom dvije mazge izraelske zemlje u kojoj je doživio ozdravljenje, kako bi mogao kod svoje kuće, negdje u vrtu, u svijetu svojih bogova i božanstava, iskazivati hvalu i zahvalu Bogu Izraelovu. To ga treba stalno podsjećati na ono što je ovdje iskusio, u Izraelu. Misliti, sjećati se, zahvaljivati za Boga koga je otkrio u Izraelu, za zdravlje koje je iskusio ondje, od Boga Izraelova.
U grčkome jeziku imamo za pojmove ‘zdravlja’ i ‘spasenja’ jednu istu riječ. Tjelesno zdravlje, duševno spasenje (soteria – lat. Salus, njem. Heil-heilen). Isus otvara srce i svoje biće prema svim ljudima, vjernicima i nevjernicima, Židovima i poganima. Ne više ići u Hram, nego osobno samomu Isusu. On je Hram Božji među nama. Isus nam ostavlja euharistiju kao poputninu, kao zdravlje koje vodi k spasenju. Zajednica pak u kojoj nema ozdravljenja jest Duhom siromašna zajednica.
Bitno je da nas svaka pa i najmanja milost koju iskusimo vodi u zajedništvo s Bogom. Zahvala – sjećanje – euharistija. U jednome afričkom jeziku riječ ‘zahvaliti’ prevodi se s ‘gledati unatrag’. Smisao je jasan. Samo onaj tko gleda unatrag, tko se obazire, tko premišlja što mu se dogodilo, što je sve iskusio, kadar je zahvaljivati. Što je s ostalih devet? Pitamo li se za svojih misnih slavlja, gdje su ostali koji su također kao i mi iskusili milost i oprost, iscjeljenje.