Evanđelje dana Mk 6,12-19
Iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.
Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Poziv Dvanaestorice događa se nakon što je Isus cijelu noć molio, probdio i proveo u molitvi, sam samcat, na nekome brdu. Brdo je oduvijek mjesto blizine Boga, mjesto objave, u gotovo svim religijama. Sinaj ili Horeb, Tabor, a potom Golgota. Imamo brda i u drugim religijama. Ararat, Olimp, Fuji, Himalaje itd.
Isus moli cijelu noć i to je odlučni trenutak odabira svojih najbližih suradnika. Luka podaruje prizoru i činu stanovitu sakralnost i misterioznost, nije to samo čisto historijski događaj iz Isusova života, nego plod dvo-govora s Ocem.
Pitamo se, odakle je Isus crpao snagu da izdrži sve ono sporno i prijeporno s čime se suočavao svakodnevno u svojim javnim nastupima? Svednevice je imao sukobe, trpio udarce zdesna i slijeva. Isus je imao svoje usidrenje u Ocu, u njemu se (u)temeljio, čvrsnuo i učvrstio, u Ocu je sidrio i temeljio svoje biće, daleko od ljudi i njihovih pogleda. Povlačio se na mjesta koja bijahu nešto kao žarišta i središta svijeta, pupčane vrpce s Nebom. Povezivao se uvijek s našim zajedničkim iskonom, Ocem nebeskim.
Brda bijahu oduvijek „axis mundi“, osovine i stožine svijeta, ona okomica koja je povezivala Nebo sa Zemljom. Penjanje na brdo bijaše hod u središte svijeta i života, u posvemašnju sabranost, hod prema točki oko koje se sve okreće, odakle puca pogled na sve strane. Stoga je mnogima planinarenje više od izleta. Uspon na vrhunce.
U noćima svoje samoće, u blizini neba i zvijezda, sabran nad sobom i u sebi, do kraja utemeljen i povezan s Bogom, došao je do nutarnje sigurnosti spram odabira Dvanaestorice. Dvanaest kao znak punine, potpunosti, već u kozmičkom smislu. Godina ima dvanaest mjeseci, dan ima dvaput po dvanaest sati. Sunce daje ritam svemu. Odatle i simbolika dvanaest sinova Jakovljevih-Izraelovih, dvanaest izvornih plemena u kojima se slijevala svetost i prosvjetljenje naroda, dvanaest znakova u zodijaku. Svjetlost na prosvjetljenje naroda – i slavu puka tvoga Izraelova.
Isusu nije ni na kraj pameti uspostavljati neko novo političko vodstvo u Izraelu preko apostola. Ali je imao pred očima cjelovitost Izraela kao naroda, njegovu kompaktnost, njegov integritet. Nitko nije isključen iz spasenja i Radosne vijesti koju nudi.
Isus od dvanaest posve različitih „tipova“ stvara jedinstvo, pokušava ih sintetizirati i integrirati u jedno. Trećina njih su ribari, ostali raznih zanimanja, samo je Juda Iškariotski iz Judeje. Sve sami „autsajderi“ (outsiders). Nepoznanice, teške naravi, grubijani, rekli bismo. Otvrdnuli ribari u svagdanjem poslu.
Teška bijaše Isusova zadaća pomiriti ih i integrirati međusobno u zajednicu, stvoriti od njih nešto kao grupu, novi Božji narod, novi Izrael. U Isusovo su doba gotovo sva plemena starodrevnoga Izraela iščeznula, jer je Sjeverno kraljevstvo palo sa Samarijom pod Asirce još davne g. 722. te je naseljeno i poganskim življem pri čemu su se stara plemena gotovo stopila s poganima ili raseljena. Tek su živjela u sjećanju; donekle je na jugu opstao Juda, zatim pleme Benjaminovo i nešto Levijeva plemena.
U apostolskom zboru imamo sveti Ostatak. Kako pomiriti jednoga Mateja, carinika i Šimuna zelota, revnitelja, koji je bio ustanik (gerilac) protiv Rimljana? Dakle, krajnje šarolika slika među samim apostolima. Ima tu revnosnika, ima tu i pobožnika koje poziva na obraćenje. Ima i tražitelja i dvojitelja, poput Tome i Natanaela-Bartolomeja.
Sva proturječnost značajâ, karaktera i cijeli spektar mentaliteta. To bijahu apostoli. Isus im pristupa kao nepoznanica i bezimeni, i jednostavno im zbori: Vi ste odsada moji! Slijedite mene! On zapovijeda, on poziva, i oni slijede. I njima se objavljuje, mudrima i manje mudrima, neukima, kao donositelj konačne objave, kao prozor u Boga, kao Božje lice među nama. Otkriva im se kao neizreciva tajna. Oni su njegova duhovna djeca.
Jedno je ubuduće značajno: Isus treba njih dvanaestoricu oko sebe. I više nikada on nije sam, ubuduće ne nastupa bez Dvanaestorice. U zajedništvu s njima njegovo djelovanje ima znakovit karakter i strukturu koja odgovara njegovoj nakani i poslanju. Ponovno okupiti plemena Izraelova; on se smatra poslanim k izgubljenim ovcama doma Izraelova.
Isus apostole opunomoćuje i ovjerovljuje, napose je to vidljivo u Markovu Evanđelju. Oni su vele-poslanici u Isusovo ime, nikada više ne nastupaju u svoje, nego u Isusovo ime. Oni uprisutnjuju Isusa i njegovo djelovanje, njegovu punomoć. Već i prije Uskrsa, poglavito pak nakon Duhova.
Cjelokupno Isusovo djelovanje ima znakovitu, simboličku protežnicu. Ne u nekome maglovitu, nejasnu smislu, nego u smislu djelatne, nove stvarnosti koja je nastupila Isusovim dolaskom na svijet. On u svim svojim djelima i znakovitim radnjama – stvaranju nove obitelji te apostola – stvara u zametku početak novoga, konačnoga, eshatološkoga Izraela.
Još nema govora o Crkvi, ali kad nakon Uskrsa i Duhova nastupi, kad se rodi Crkva – jer prestaje vrijeme sinagoge – kao konačni Izrael, tada možemo reći kako je ovim sam Gospodin postavio temelje samoj svojoj Crkvi. Utemeljena je ona na Dvanaestorici!
Veliki humanist i nobelovac, liječnik Albert Schweitzer, koji se odrekao sveučilišne karijere u Europi, a bio je trostruki doktor, izvrstan orguljaš (i danas su dostupni zapisi njegova sviranja Bacha na orguljama od prije više od 100 godina!), te se zaputio u Afriku i ondje služio najpotrebnijima cijeloga života, opisuje u svome djelu o Isusu Kristu naš odnos prema Isusu ovim riječima:
“Isus stupa i k nama danas kao Bezimeni i Nepoznati, kao nekoć na obali onoga jezera k onim muževima koji nisu znali tko je taj što im prilazi. I danas kao i onda izriče on iste riječi: Ti pak hodi i slijedi mene! – te i nas stavlja pred iste zadaće koje on mora obaviti i u naše vrijeme. On zapovijeda. A onima koji ga slušaju, mudrima i priprostima, on će se objaviti u činjenici, koliko su u njegovu društvu smjeli iskusiti mira, djelovanja, borbi i patnja. A oni će s druge strane iskusiti kao neizrecivu tajnu tko je zapravo on…”, taj Isus koji ih pozva i učini svojima. Neiskaziv, neizreciv, neshvatljiv.
I potom se Isus s izabranom dvanaestoricom – s Brda – spušta u dolinu, na zaravan. Ondje je sva sila svijeta i njegovih drugih učenika. Dade se to usporediti sa starozavjetnim boravkom Mojsija na Sinaju te silaska s Brda objave.
U Isusu je snaga (izvorno: dynamis i energeia; dinamika i energija) kojom se napojio, koju je ‘akumulirao’ gore, u visinama. Ondje je primio naputke od samoga Oca, i sad izgovara riječi koje taj svijet nikada prije a ni poslije nije čuo.
Slijedi, naime, u Luke njegov govor „na zaravni“, dok je to kod Mateja Govor na gori. A Isus je nabijen snagom, energijom, Duhom Svetim, i liječi sve, stvara pod svojim rukama i svojim ustima novi svijet, nova stvorenja.