Hrvatska 15. siječnja obilježava jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti: Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Hrvatska je na današnji dan 1992. dobila potvrdu državnosti i ostvarivanja pune afirmacije hrvatske države u okviru međunarodne zajednice. U tome je veliku ulogu imao papa Ivan Pavao II. koji je s Hrvatima bio posebno povezan.
U nastavku donosimo dijelove izlaganja „Potpora Svetog oca Ivana Pavla II. Hrvatima na putu njihovog osamostaljenja“ koje je prof. dr. sc. Ivan Šestak održao 23. listopada 2023. u Krakovu na konferenciji „Polish-Croatian Conference: Croatian relations of John Paul II in memories on the 20th anniversary of the third pilgrimage to Croatia and the hundredth in the world as a pilgrim Pope“. Prof. dr. sc. Ivan Šestak dobro ocrtava što veže Hrvate i papu Ivana Pavla II., otkada ta povezanost datira te što je sve Sveti Otac napravio za Hrvatsku.
Hrvati Ivana Pavla II. nazivaju ‘naš Papa’ imajući na umu njegovu bliskost i razumijevanje koje im je čitavo vrijeme svoga života iskazivao. To je posebno došlo do izražaja u teškim i presudnim trenucima agresije na Republiku Hrvatsku i njezinom međunarodnom priznanju. Upravo je Vatikanska diplomacija imala ključnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti. Vatikan je među prvima priznao suverenost i neovisnost Republike Hrvatske. Iza tog hrabroga i velikog koraka stoji činjenica da je Ivan Pavao II. izvrsno poznavao hrvatsku nacionalnu i crkvenu povijest, a Hrvatima je bio povezan i prije nego je postao papa.
Zašto su Hrvati rado slušali Ivana Pavla?
Kao mali narod, smješten na jugoistočnim granicama toga zapadnoga svijeta, Hrvati su često u bespućima povijesne zbilje ostali prepušteni samima sebi. Dapače, prijetila mu je i propast. Ne samo politička već i biološka, koja počesto nije previše uznemiravala europsku zajednicu naroda.
Iskustvo nepoželjnosti i suvišnosti od strane moćnih sila iznjedrilo je kolektivnu frustraciju i jačalo sumnju u ikakvu realnu mogućnost da se nađe neki prostor slobode i samostalnosti. No u najnovijoj povijesti zasjala je u punom sjaju čudesna figura institucije kojoj su se Hrvati okrenuli, počev od 7. stoljeća, te nisu nikada prekinuli tu dragocjenu nit povezanosti. Usprkos svim ljudskim ograničenjima, ona se jedina znala usprotiviti izazovima povijesti, plaćajući i sama za to visoku cijenu. Da, bila je to Katolička Crkva sa svojim poglavarom papom Ivanom Pavlom II. I najednom je taj narod začuo na svom jeziku: „Dragi moji Hrvati! Papa vas voli. On vas grli. Papa vas blagoslivlja – vas i sve vaše u domovini i diljem svijeta!“
Te su riječi razgalile naša srca i ispunile ih nadom da unatoč svim poniženjima, prevarama i nedaćama svake vrste, njegovom pomoći možemo izvojevati slobodu kao okvir osobnoga i narodnoga samoostvarenja.
Već su odavno svi jednodušni u tome da je krucijalna figura za propast komunističkoga režima, kao najnečovječnijeg sustava koji se ikada bio dokopao čovječanstva, bio upravo Karol Wojtyła. U njemu su narodi istočnoeuropskih prostora jednostavno prepoznali providonosnu figuru te su u njega položili sve svoje nade. Wojtyłina domovina nije se na tom obzoru nade morala bojati za svoju opstojnost, kao ni za svoju samostalnost. Ali Hrvatska jest. Dapače, te su se vrednote morale izboriti, a za što su se pak morale podnijeti mnoge žrtve, i to ne samo materijalne nego i žrtve života. U toj borbi Hrvati su rado slušali Papine poruke i naputke.
Odnos Hrvata i kardinala Wojtyłe prije njegova imenovanja Petrovim nasljednikom
Tijesna povezanost krakovskoga nadbiskupa Karola Wojtyłe s Hrvatima seže u vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora, gdje se, radeći u njegovim povjerenstvima, sprijateljio s dvojicom hrvatskih nadbiskupa metropolita: Franjom Šeperom i Franom Franićem. Veze su se produbile kada zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić godine 1976. u svojoj uskrsnoj čestitki obavješćuje Wojtyłu, koji je u međuvremenu kreiran kardinalom, o planiranom devetogodišnjem slavlju velikoga jubileja pod nazivom „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“.
Kardinal Wojtyła odgovara na čestitku brzojavom u kojemu spominje neke povijesne sličnosti poljskoga i hrvatskoga naroda, kojega Poljaci smatraju „bratskim narodom“. U tom brzojavu ističe: „Sve je to prigoda da Vam izrazim našu radost i da Vam obećam zajedništvo molitve za nakane hrvatskoga naroda“.1 Povezanost kardinala Wojtyłe s Hrvatima se potom intenzivira. Zbog osobne spriječenosti ne može 1976. godine u Solinu osobno sudjelovati na slavlju tisućobljetnice izgradnje najznačajnije Gospine crkve na hrvatskom tlu, što ju je dala podići kraljica Jelena, no šalje pismo kard. Šeperu, tadašnjem Papinom izaslaniku, ali i čitavom hrvatskom narodu, u kojemu stoji: „U vas, kao i u nas, sjeme kršćanstva klijalo je polako, i to bez ikakva prolijevanja krvi pogana. Istom hrabrošću i istom vjernošću naše su dvije Crkve podnosile neprijateljska protivljenja i progone koje smo doživljavali tijekom cijele povijesti. Te nas sličnosti uzajamno približavaju i omogućuju nam da se bolje razumijemo, da se više volimo“.
Propovijed na hrvatskom
Pismo je završio riječima: „Neka nas naša Gospa, Kraljica Hrvata i Kraljica Poljaka, Naša Gospa od Otoka i Naša Gospa od Jasne Gore (Częstochowe) zagovara. Njoj, s kojom smo povezani tijekom tolikih stoljeća, povjeravamo budućnost naših dvaju naroda i Crkava“. Dakle, u prvom dijelu kardinal Wojtyła Hrvatima svraća pozornost na dar vjere, na kojemu valja biti zahvalno vjeran, te potom i na krepost pouzdanja u Marijinu pomoć.
Koncem svibnja 1978. nadbiskup Franjo Kuharić boravio je kao gost u Poljskoj, najprije kod kardinala Stefana Wyszyńskoga u Varšavi, gdje je predvodio Tijelovsku procesiju, a nakon toga kao gost krakovskoga kardinala Karola Wojtyłe. U marijanskom svetištu Piekary nadbiskup je propovijedao na hrvatskom jeziku pred 200 tisuća radnika-hodočasnika. Tom je prigodom tadašnji prvi čovjek Crkve u Hrvata, u narodu već tada neobično cijenjen, voljen i smatran istinskim pastirom, pobliže upoznao skorašnjega Petrova nasljednika s poviješću hrvatskoga naroda, a što će ovomu biti od dragocjena značenja u budućoj službi.
Poruke Karola Wojtyłe kao pape hrvatskom narodu prije demokratskih promjena i agresije na Hrvatsku
Zanimljivo je da Sveti Otac u godini svoga izbora upućuje božićnu čestitku nadbiskupu Kuhariću i svim članovima Biskupske konferencije, ali ne spominje Jugoslaviju! Spominje tek dostojni povjerenja, te su kadri povezivati ljudsku uzajamnost i oblikovati najbolje društvo“. Po svom legatu kardinalu Šeperu, 22. kolovoza još je jednom na završnom slavlju Branimirove godine u Ninu čitavom narodu reminiscirao događanja toga jubileja, želeći da donesu duhovne plodove, te svima podijelio svoj apostolski blagoslov.
Sve do početka otvorene agresije na Republiku Hrvatsku ljeta 1991., Sveti otac Ivan Pavao II. nadalje je redovito upućivao uskrsne i novogodišnje čestitke Hrvatima. Pozdravljao ih je na njihovom jeziku na svim svojim mnogobrojnim putovanjima diljem svijeta stavljajući im na srce vjernost svojoj kršćanskoj vjerničkoj tradiciji, podržavajući im i nacionalnu svijest. Obraćao im se na redovitim audijencijama, u posebnim ih prilikama primao u Castel Gandolfu, Domazovom dvorištu, Dvorani Klementini, ili na drugim mjestima u povodu proslava velikih svecrkvenih te nacionalnih i vjerskih događaja.
Poruka 1991.
Tako je 25. srpnja 1986. u susretu s mladim Hrvatima prigodom izvođenja programa iz hrvatske kulturne baštine u Castel Gandolfu izrazio želju da posjeti Hrvatsku. Osim spomenutih poruka, Papa u svojoj poruci za Nacionalni euharistijski kongres 1984. na srce stavlja i kulturu života: „Ne dopustite da među vama prevlada sebičnost i kultura smrti! Zemlja pripada živima, a ne mrtvima ili nerođenima, i Božji Blagoslov silazi na narode i obitelji koji velikodušno surađuju u njegovu naumu“.
U različitim prigodama mladima je ukazivao na odgovornost za izgradnju boljega i pravednijega. Njegove su poruke imale snažan odjek kod mladih. Komunističke su vlasti to dobro znale te su godine 1983. po povratku iz Rima s već tradicionalnoga prvosvibanjskog hodočašća pozivale sudionike na informativne razgovore, prijetile im, a nekima su bile oduzete i putovnice.
U siječnju 1991. Ivan Pavao II. je u Vatikanu pozdravio jednu grupu Hrvata rekavši: „U ovim dramatičnim trenucima patnje i straha u pojedinim dijelovima svijeta, i u vašoj Domovini također, potičem vas na molitvu Bogu za mir, za odbacivanje napasti nepovjerenja i suparništva, te za poštivanje osnovnih ljudskih prava i za poštivanje dostojanstva i prava naroda. Nadalje, obraćajući se hodočasnicima na Trgu sv. Petra 21. travnja 1991., poziva ih na molitvu „za narode Jugoslavije, različite po kulturi, vjeri, povijesti i jeziku, u traženju novih odnosa slobode, jednakosti i pravde, u poštovanju prava ljudi i naroda.“
Obraćanje je završio riječima: „Upućujem, na kraju, hitan poziv vjernicima ove ljubljene zemlje – kršćanima i muslimanima – da, u ime Boga, zajedničkoga Oca, znadu ujediniti se u obnovljenoj obvezi stvaranja povoljnih uvjeta za suživot u uzajamnom poštovanju i ljubavi”. U Vatikanu 8. svibnja 1991. godine pozdravlja Hrvate upućujući ih na pobožnost prema Mariji: „I neka vam Ona, Kraljica Mira i Majka ljudi, zagovornica milosti, od Boga isprosi Njegovu pomoć i blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”.
Poruke Ivana Pavla II. u vremenu agresije na Republiku Hrvatsku
U vremenu srpske agresije na Hrvatsku Papine poruke sastojale u poticanju na molitvu za mir, za izgradnju povjerenja i poštovanja dostojanstva svakoga čovjeka, koje svoj najočitiji izraz pronalazi u poštivanju ljudskih prava, ali i u poštivanju dostojanstva i prava naroda za samoodređenje.
U svom brzojavu Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, Ivan Pavao II. 29. lipnja 1991. izražava svoju solidarnost s patnjama naroda: „Vijesti o novim činima nasilja i gubicima ljudskih života u Hrvatskoj za Svetu su Stolicu uzrokom teške uznemirenosti. Izražavam svoju solidarnost s patnjama pučanstva te republike i uzdižem svoj glas za ohrabrenje svih inicijativa koje idu za obustavom uporabe sile i za stvaranjem uvjeta pogodnih dijalogu među različitim nacionalnim skupinama. Molim Boga da sve nadahne osjećajima poštovanja i bratstva kako bi se očuvalo zakonite težnje pojedinih strana i kako bi građanski mir brzo bio ponovno uspostavljen“.
Kad već traju napadi sa svrhom zauzimanja strateških punktova u Hrvatskoj, Ivan Pavao II. apelira obraćajući se mladim Hrvatima na općoj audijenciji 24. srpnja 1991.: „Dok se vaša Domovina, unatoč velikim teškoćama, zalaže za obranu slobode i demokracije, znajte sačuvati ljudsko i kršćansko dostojanstvo. Oduprite se stoga napasti nasilja i svakom obliku izazivalaštva, koji su nijekanje čovječnosti i civilizacije. Jedini put koji vodi u budućnost i miran suživot jesu uzajamno poštovanje, iskreni dijalog i djelotvorna suradnja u rješavanju postojećih problema. I ne prestanite zajedno moliti Mariju, Kraljicu Mira, jer ‘Bogu ništa nije nemoguće!’ (Lk 1,37). Na vas i vašu domovinu Hrvatsku zazivam Božji blagoslov i mir. Hvaljen Isus i Marija!”.
Ivan Pavao II. obraća se cijelom svijetu
Sv. Otac ne obraća se samo Hrvatima u tim već tada teškim danima nego istodobno i međunarodnoj zajednici da pomogne Hrvatskoj. Za vrijeme apostolskoga pohoda Mađarskoj, u Pečuhu 17. kolovoza 1991. svim nazočnim Hrvatima predvođenima njihovim biskupima, na čelu s kardinalom Kuharićem, Papa poručuje: „Još jedanput vas uvjeravam da sam bliz vašim zakonitim težnjama, ponavljajući svoj apel međunarodnoj zajednici da vas pomogne u ovome teškom času vaše povijesti. Nadam se da ću jednoga nedalekoga dana doći također k vama”.
Sveti Otac je 5. rujna 1991. pozvao sve biskupe svijeta da se sa svojim vjernicima mole za mir u Hrvatskoj.
Za vrijeme pohoda biskupiji Vicenza, Papa se s nečuvenom političkom zabrinutošću i sa zgražanjem osvrće na ratna razaranja i izbjegličku krizu u Hrvatskoj: „Sve se to događa danas, u Europi, unatoč prihvaćenim međunarodnim obvezama da se jednom zauvijek odstrani rat“. Na kraju moli Gospu „da bi se strane privele iskrenim pregovorima koji bi osigurali slobodu i dostojanstvo svim narodima Jugoslavije, kojima treba dati mogućnost da sami odaberu vlastitu budućnost“.
Svu dramatičnost trenutka Papa izriče i 22. rujna 1991. na Trgu sv. Petra ustvrđujući „da ono što se događa u tim zemljama nije dostojno čovjeka, nije dostojno Europe“
Pravo na mir
U listopadu godine 1991., s obzirom na sve strašnije vijesti iz Hrvatske, Ivan Pavao II. upućuje sve glasnije i sve snažnije apele međunarodnim političkim krugovima. Tako je na općoj audijenciji 23. listopada 1991. uputio poziv međunarodnoj zajednici da se pojačaju napori da se zaustavi rat „Združujem svoj glas osude i vapaja s cijelim narodom koji trpi i umire, i s glasom svih onih u svijetu koji s užasom žale zbog ratnih grozota u Hrvatskoj. (…) Valja stati na kraj toj tragediji koja obeščašćuje Europu i svijet.
Na Novu godinu 1992., kada se inače slavi Svjetski dan mira, Papa je svim pogođenima ratom izrazio svoje blizinu, te javnosti poručio: „Cijela se Europa mora osjetiti pogođenom i poniženom tolikom okrutnošću!“, a međunarodnim političarima stavio na srce nove nužne korake za uspostavljanje mira. Poručio je: „Svi narodi imaju pravo da budu poštovani u svojoj specifičnosti i u svojim zakonitim odabirima! Svi narodi imaju pravo moći živjeti u miru! Napasti jedan narod uvijek je nemoralno! Povjerimo ove žarke čežnje i naše želje za Novu godinu Mariji”.
‘Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske’
Dana 11. siječnja Ivan Pavao II. primio je diplomatski zbor te iznova uputio na činjenicu mnogih inicijativa i napora koje je poduzimala Sveta Stolica ne bi li se na prostoru zemalja nekadašnje Jugoslavije postigao mir. Ništa od toga međutim nije pomoglo. Preostaje stoga pravo na samoodređenje: „Upoznati ste dobro sa stajalištem Svete Stolice o priznavanju država koje nanovo nastaju iz promjene europskih prilika. Ograničit ću se danas na to da naglasim kako narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i skupnog života. Pripada im da se opskrbe sredstvima koja će omogućiti da ostvare vlastite zakonite težnje, koje su slobodno i demokratski određene. Sigurno je da se ne može bombama izgraditi budućnost neke zemlje ili nekoga kontinenta”.
Ono što je bilo nagoviješteno, ozbiljilo se u priopćenju Državnoga tajništva Svete Stolice – Odjela za odnose s državama Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske, u kojemu stoji da „Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske“. Na tu je vijest o ponovno oživljenoj hrvatskoj neovisnosti Sv. Ocu još istoga dana zahvalio predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, a s crkvene pak strane Franjo kardinal Kuharić.
Gledajući na ova politička zauzimanja za Republiku Hrvatsku, Hrvati danas o Ivanu Pavlu II. s pravom ustvrđuju: „Da njega nije bilo, ni nas ni bi bilo!“ Upravo na temelju toga uvida moguće je protumačiti svu onu ganutost ljudi, sve one suze radosnice – za strane medijske izvjestitelje nerijetko posve nerazumljive – s kojima su Hrvati dočekivali papu Ivana Pavla II., osobito za vrijeme njegova prvoga posjeta Hrvatskoj 1994. godine.
Izvor: narod.hr