Evanđelje dana – (Mt 18,21-35)
U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«
»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti’. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«
»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Riječ Gospodnja.
Sjeme (Mt 18,21-35) – O. Lorenzo Montecalvo
Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani tražiti oprost od Boga i od bližnjega kojeg smo uvrijedili. Oprost tražimo samo ako smo svjesni da smo grešnici. Što znači biti grešnik? Znači ne znati ljubiti. U odnosu na Boga ne ljubimo kada, znajući koja je njegova volja, dobrovoljno odlučimo ići protiv nje govoreći: “Želim živjeti kako najbolje znam”. Kad izbacimo Boga iz našeg života, za posljedicu nemamo ljubavi prema bližnjem.
Prva stvar koju spoznajemo na početku puta vjere jest da smo grešnici. Što više idemo naprijed na putu vjere, više shvaćamo da ne znamo ljubiti onako kako Bog nas ljubi u Isusu Kristu.
Tko nas čini svjesnima o težini naših grijeha? To zasigurno nije ljudski razum, koji uvijek opravdava zlo koje se čini, već Duh Istine.
Kad mu se rasvijetle vlastiti grijesi i ono što su proizveli u nama, kršćanin odmah trči kleknuti pred svećenika i preklinjati kako bi zadobio Božje milosrđe za svoje grijehe.
Nakon ispovijedi, koja se ponekad čini s iskrenim kajanjem srca, i sa suzama kao znakom istinskog pokajanja, pokajnik ili pokajnica me pita: “Oče, je li Bog stvarno oprostio pobačaj kojeg sam počinila?”. Zagrlivši ju, kažem joj: “Ma naravno! Idi u miru”.
Odmah nakon toga druga osoba se dolazi ispovjediti… Klekne i kaže mi tužnim glasom: “Oče, vrlo sam razočarana jer, dok sam ulazila u Crkvu, naletjela sam na svoju šogoricu s kojom se, iz beznačajnih razloga, već godinama ne pozdravljam. Dobro, Gospodin mi je dao milost da ju pozdravim, ali ona mi nije uzvratila pozdrav. Nije mi oprostila”.
Ovo što sam upravo napisao plod je moje mašte, ali, vjeruj mi, to je nešto što se često događa u životima mnogih kršćana koji znaju tražiti oprost od Boga za teške grijehe koje su počinili, ali nemaju ni najmanju namjeru ni volju da oproste neku malu uvredu koju im je neki brat nanio.
Tko ne prašta, ni Bog njemu neće oprostiti. Amen. Amen.
Sjeme od O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja
S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja