Bio sam s njim u pustinji ovih dana korizme, na prijedlog jednog svećenika. Na način na koji su imigranti čeznuli za svojom domovinom Irskom ili Italijom; ili hodočasnici mogu zadržati u svojim srcima one posebne dane u Rimu ili Jeruzalemu: Možemo li, za ovo doba godine, živjeti ne toliko među smetnjama svijeta, nego radije biti sabrani, s Njim, na pustinjskom mjestu? Taj isti svećenik je rekao da tamo trebamo tražiti i đavla koji će nas sigurno napasti.
Evanđeoski izvještaj o kušnjama me zadivljuje. Naravno, ovdje imamo posla s misterijom. Sam izvještaj je čudo, budući da je morao doći od Isusa. Nije bilo svjedoka. To je Gospodinovo kazivanje o njegovim kušnjama, na način na koji je On želio da ih se Crkva sjeća. Tri zahtjeva đavla i citati iz Svetog pisma – odabrana pripovijest Gospodina, sažeta, ali zbunjujuća i složena.
Lukin poredak kušnji razlikuje se od Matejeva. Je li jedan od evanđelista krivo shvatio ili je pokušavao istaknuti nešto “kao urednik”? Pa ipak ravnodušnost prema redu može prenijeti i učitelj. Pretpostavimo da je nakon što je izdiktirao pripovijest Gospodin zamolio svoje apostole da je ponove: jedan to čini drugačijim redoslijedom; ostali ističu očitu pogrešku; ali Gospodin kaže: “Nije važno; redoslijed nije bitan.” Tada je ravnodušnost reda u pitanju ušla u Svetu Tradiciju. Apostolski autoritet proteže se na prosudbe ravnodušnosti.
Zašto su postojala tri iskušenja? Ne mogu vjerovati da je broj besmislena “slučajnost”, ili da je broj kontroliran proizvoljnim odabirom vraga. Također, što je Đavao pokušavao postići – otkriti je li Isus Bog? Izbaciti iz kolosijeka misiju spasenja prije nego što je započela? Izazvati drugi pad ljudske prirode?
Ja osobno pronalazim trag za odgovor na ova pitanja na način na koji (u Gospodinovoj vlastitoj pripovijesti) Đavao započinje dva svoja iskušenja: “Ako si Sin Božji.” Ovaj izraz, “Sin Božji”, čini mi se, sadrži implicitno tri različite ideje, o bilo kome na koga se odnosi: Bog, Sin, čovjek.
Prvo, svatko tko je “Sin Božji” je Bog. Određeni član je važan jer poručuje da nemamo posla s analogijom ili sličnošću. Farizeji su to razumjeli. (Ivan 5:18) “Sin” mora biti iste prirode kao i njegov Otac, homoousios . Zato je, pretpostavljam, prvo iskušenje izazov stvoriti kruh – kakav može stvarati samo biće koje je Bog.
Ali ništa što dolazi od đavla nikada nije ravno; uvijek je perverzan, preziran i podrugljiv. On ne kaže: “Stvorite kruh”. On kaže: “Zapovjedi kamenju da postane kruh.”
Sada, kada Bog stvara, On stvara ex nihilo . Ili da nas je htio poučiti nečemu o suradnji, stvorio bi košarice kruha od nekoliko malih kruhova koje mi prilažemo. Ali Đavao želi vidjeti kreativnu moć ograničenu oblikom kamena. Čini se da nije u stanju razlikovati čudo od magije: “zapovijedati kamenjem” je poput čarobnjaštva.
On želi parodiju transsupstancijacije, da kamen postane kruh . A da je Isus pristao na opsceni zahtjev (per nemoguće), Đavao bi mu pokazao nemilosrdni prijezir i rugao mu se.
Drugo, svatko tko je “sin” je stoga osoba, inherentno povezana s osobom, ocem, “čiji” je sin. Što će reći, druga ideja koju ovaj naziv sadrži je da je “Sin Božji” upravo kao Sin, povezan s Ocem. Prema tome, druga kušnja, “Ako si Sin Božji, baci se s ove kule,” može se uzeti kao usmjerena na sinovstvo našeg Gospodina.
Đavao, koji nije upoznat sa sinovstvom, očito misli da sin ovisi i oslanja se na svog oca. On zna “iz dohvat ruke” da sin očekuje da ga otac uzdržava. Ako sin padne, podiže ga njegov otac, takoreći na “orlovska krila”.
U svom izopačenom, materijalističkom umu, đavao pretpostavlja da će sili gravitacije koja silazi prema dolje, otac neizbježno suprotstaviti silu koja ide prema gore, privlačeći sina prema sebi. Nije se moglo ne dogoditi. Kao da se ljubav unutar Trojstva može oblikovati sukobom nužnih sila!
Treće, svaki očiti čovjek, na kojeg se primjenjuje izraz “Sin Božji”, također je čovjek, s ljudskom prirodom, tako da je Njegovo božanstvo na neki način skriveno. Dakle, ovo treće iskušenje mora zadržati božanstvo i sinovstvo izvan vidokruga. Mora započeti odmah, kao što i počinje, s pukim ljudskim, s prikazivanjem sjaja kraljevstava svijeta.
S božanstvom koje sada navodno nema na vidiku, Đavao može sugerirati, zapravo – ako je vaš cilj da narodi budu vaša baština, a krajevi zemlje vaše vlasništvo (Psalmi 2:8), onda, budući da ja imam moć , moli ovo od mene.
Koliko ja razumijem, u prepričavanju iskušenja s naglaskom na izrazu “Sin Božji”, Isus se poslužio đavlom kako bi poučio apostole o sebi. Kao da je Nicejsko vjerovanje već postavljeno na početku Njegove službe.
Oci kažu da Đavao iz razgovora nikada nije otkrio je li Isus Bog. Ali da je on poslušna vrsta, spremna reći serviam , možda bi vidio odgovor u tome kako mu Isus odgovara, jer u svakom odgovoru Isus pretpostavlja da je On sam Bog.
Čovjek živi “od svake riječi koja dolazi iz Božjih usta” – uključujući ovu riječ koju sada slušate. “Ne stavljajte Boga” – to jest mene – “na kušnju”. “Samo Bogu trebate služiti.” A ipak nećeš, i zato “Odlazi, sotono!” I trima kušnjama dođe kraj.
thecatholicthing.org/obican.info