Hrvatski dizajner Stjepko Rošin nagrađen u Berlinu s nagradom Grand Prix Red Dot u sklopu Red Dot Design Award 2025. (Brands & Communication Design)
Splićanin Stjepko Rošin nagrađen je u Berlinu s nagradom Red Dot: ” Grand Prix” za projekt zbirke pjesama “Triptih na Ce” autora Jerka Rošina, a što znači proglašen je najboljim od najbojih.
Jedna od najdugovječnijih i najutjecajnijih institucija za vrednovanje radova u dizajnu i kreativnim komunikacijama, Red Dot Design Award, nagradila je splitskog dizajnera Stjepka Rošina najtraženijom globalnom oznakom kvalitete
Red Dot: ” Grand Prix” koja je uručena Stjepku Rošinu nagrada je za vrlo visoku kvalitetu dizajna. Ovu nagradu dobivaju samo radovi koji osvoje žiri svojom vrlo visokom kvalitetom dizajna i kreativnom izvedbom.
Nagrada Red Dot slovi Grand Prix za najtraženiju međunarodnu oznaku kvalitete dizajna. A kad je uz to ” Grand Prix” s kojom se i u Hrvatskoj rijetki mogu pohvaliti onda to ima vanredan značaj.
U obrazloženje ovogodišnje nagrade navodi se: “…Otvaranjem korica čita se dio standardnog jezika, koji trenutačno djeluje poput misteriozno sačuvanih dijelova arheoloških natpisa koje tek treba dešifrirati, u cijelosti tek dijalektom jedino na dnevnom svjetlu. Time dinamika nastajanja-nestajanja sadržaja u odnosu na sunce komunicira nematerijalnost baštine, krhkost i ovisnost očuvanja stoljetnog dijalekta o svakodnevnoj uličnoj komunikaciji na statistički jednom od najsunčanijih mjesta na Jadranu…”
Radi se o publikaciji zbirke pjesama na dijalektu malog otočnog mjesta, na jednom malom otoku preko puta Splita, koji je prije nekoliko godina zaštićen kao kulturno, nematerijalno dobro.
Zbirkka pjesama je na dijalektu koju je inače napisao moj otac Jerko u izdanju Naklade Bošković. Sunakladnik knjge „Triptih na Ce“ je HKD Napredak Split.
Kad sam dobio ponudu da dizajniran tu knjigu, smatrao sam da je dobro da se da naglasak upravo na tom dijalektu, da se da dodatna poruka kako je taj jezik ugrožen, da ne ostanemo samo na zanimljivim pjesmama, koje su zanimljive za čitanje i koje će se poslije staviti u biblioteku, nego da se na neki način da upozorenje da taj jezik može opstati jedino ako se on govori na ulicama.
I s te strane sam upotrebio jedno kratkino rješenje koje nije običajeno i koje je na takav način skrenulo pozornost na bit stvari, a to je da taj jezik moramo zbilja govoriti na ulicama, a ne samo ga imati u bibliotekama, na policama, jer protivnom će biti samo tema nekih značajnih radova.
FOTO GALERIJA 2: Hrvatski dizajner Stjepko Rošin nagrađen u Berlinu s nagradom “Red Dot Grand Prix” u sklopu Red Dot Design Award 2025.
Radi se o tome što knjiga kad se otvori u zatvorenom prostoru, vi praktički ne možete pročitati pjesme. Vi vidite samo neke slova koje ne daju suvislu neku riječ i na kraju ni pjesmu, nego tek kad stavite na sunce tu zbirku pjesama, tada se počinu pojavljivati ta slova koja ne dostaju.
A radi se o tome da ta slova koja se pojavljuju su dio one riječi koji je dio dijalekta. A poruka je u principu da taj dijalekt je krhak. On je toliko krhak i toliko osjetljiv na utjecaj standardnog jezika da on vrlo lako nestane.
I kako vi stavite na svjetlo te pjesme, kako se one pojave, tako kad vi maknete sa svjetla tu istu zbirku pjesama, istovremeno taj dijalekt i nestaje kako nema utjecaja sunca. A poruka je ne samo da je taj jezik osjetljiv i krhak, nego da ga mi trebamo koristiti svaki dan na ulicama simbolično ispod sunca da bi on mogao ostati. I upravo zbog toga je upotrebna ta bojaka i osjetljivana svjetlo što je jako interesantno.
Istovremeno osim pjesama koje se pojavljuju na tom dijalektu, pojavljuju se i fotografije nekoliko generacija mještana koji su također utkali svoj život u razvoj toga dijalekta. Istovremeno se prikazuju na unutrašnjoj naslovnici nekoliko tipičnih okvira umjetničnog razdoblja, povjesnog razdoblja koji se inače koristi kao okvir na naslovnicama koji se preklapaju u nekakvim slovima. Htio sam reći da je sve to utkano, sve govori o vremenu, o protoku vremena, a sve je to utkano na neki način i u taj dijalekt.
Sve to skupa čini knjigu jednim velikim simbolom koja ima jednu duboku poruku u sebi.
Za to je meni bilo iznenađenje i ogromno zadovoljstvo da sam ušao praktički između 8000 kandidata, među svega nekoliko najboljih radova na svijet za ovu godinu. Što je veliko priznanje, velika obaveza, ali i očekivanje na neki način u samom razvoju moje kreativnosti i mojeg daljnjega rada. Jer je očito neko rekao da dovoljno vrijedim i da na neki način moram se nastaviti na isti način kreativno izjašnjavati, da budem ohrabren u želji da se istražuju i neki novi elementi u kreaciji, hrabro, bez straha.
Žiri iz cijeloga svijeta prepoznao je tu poruku, to znači da je na neki način dio univerzalnog jezika i to je meni nekakva poruka da sam na dobrom putu. Kazao nam je u Berlinu Stjepko Rošin.
Hrvatski dizajner Stjepko Rošin, rođen 1972. godine, karakterizira ga nekonvencionalni, slobodni duh i oduvijek je s velikom strašću pristupao kreativnim izazovima. Iako je tijekom studija pokazao posebnu snagu u industrijskom dizajnu, na kraju je odabrao grafički dizajn.
Gledajući unatrag, njegov se izbor pokazao ispravnim: brojni nagrađivani projekti odražavaju njegov osjećaj za teme, medije i ljude. Njegov cilj ostaje kontinuirano razvijati svoje vještine i stvarati djela koja imaju sadržaj i značenje.
Samo radi, ne boj se griješiti i iskoristi svaku priliku za učenje. Ali prije svega: Budi svoj. Naglasio je Stjepko Rošin, te dodaje u osvrtu na nagradu.
Tiha, ali snažna knjiga ima za cilj sačuvati dalmatinski dijalekt od izumiranja. Pojedinačni idiomi unutar pjesama isprva su nevidljivi, pojavljuju se tek kada sunčeva svjetlost dotakne stranice. Čista poezija susreće se s moći tiska.
Knjiga pjesama je izašla u izdanju Naklade Bošković, Split, Hrvatska u dizajnerskoj izvedbi Stjepka Rošina.
Rođen 1972. godine, dizajner Stjepko Rošin oduvijek je bio slobodnog duha, privlačen projektima koji su zahtijevali malo više truda. Tijekom interdisciplinarnog studija dizajna u Zagrebu, brzo je postalo jasno da njegova snaga leži u industrijskom dizajnu – no ipak je odabrao grafički dizajn.
“Ne tvrdim da je moj put pravi, ali oduvijek sam bio previše kreativan da bih slijedio konvencije drugih. Od samog početka odlučio sam se za izazovniji put freelancera.” Gledajući unatrag, čini se da je to bila ispravna odluka:
Danas se Rošin može osvrnuti na bezbroj projekata koji odražavaju njegov istančan osjećaj za teme, medije i ljude. “Nisam boem, nisam tipičan dizajner, i nije mi bitno biti prvi ili najbolji. To je samo prolazno iskustvo. Za mene uspjeh leži u kontinuiranom procesu rasta i zadovoljavajućem osjećaju činjenja nečeg dobrog i vrijednog”, objašnjava.
Ovom snažnom knjigom pokazuje da dizajn ne mora uvijek biti glasan: koristeći osjetljivu tipografiju i iznenađujuću tehniku tiska, on iskorištava moć tiska kako bi emocionalno prenio sadržaj. Pjesme imaju za cilj sačuvati dalmatinski dijalekt od izumiranja, a korišteni idiomi mogu se čitati samo kada se stranice drže prema sunčevoj svjetlosti. Interaktivno iskustvo koje potiče razmišljanje i usidrava jezik u sjećanje.
Moj otac, Jerko Rošin, napisao je ove pjesme kako bi sačuvao dalmatinski dijalekt za potomstvo, naglašava Stjepko. Želio je uhvatiti bit naroda kroz njihov jezik i lokalne svakodnevne događaje. Dijalekt pojačava autentičnost i istovremeno je štiti od zaborava. Slobodna forma pjesama također odražava slobodan duh naroda, za koji su jezična duhovitost i melodična priroda rima važni.
Cilj je bio skrenuti veću pozornost na prijeteću prijetnju zaborava i predstaviti knjigu kao čuvara nematerijalne kulturne baštine. Klasičan pristup dizajnu ne bi to postigao – cilj nije bio promovirati pjesnika ili pokazati moje dizajnerske vještine, već zaštititi dijalekt i sam medij knjige. Ovdje je dizajn dio poruke, jer tinta osjetljiva na svjetlost igra ključnu ulogu…
Općenito se ne upuštam u trikove. Naprotiv, uvijek se trudim osigurati da svaki redak u mom radu nije sam sebi cilj. Ideja o korištenju tinte osjetljive na svjetlost nastala je tek nakon što mi je zadatak bio jasan, a ne obrnuto. Dok sam se uranjao u karakter ovog dalmatinskog grada – najsunčanijeg na Jadranu – i njegovih opuštenih stanovnika, shvatio sam da moram stvoriti nešto ekspresivno kako bih privukao pažnju.
Štoviše, moralo je biti autentično kako bi se stvorila dublja veza s ljudima. To sam pronašao u suncu, odnosno u efektu koji pruža senzualni užitak – poput čarobnog trika koji dotiče našu unutrašnjost i budi dijete u nama. Na taj način knjiga istovremeno zabavlja, opisuje, informira i upozorava, Naglašava Stjepko Rošin.
Budući da se knjiga čita po danu, džepni format je lakši za nošenje, uvijek lako dostupan i općenito upotrebljiviji. Nadalje, oblik pjesama nije zahtijevao veći format – to bi bilo bacanje papira. Tema ne zahtijeva bijeli prostor, već sunčevu svjetlost.
Ono što me općenito privlači kod dizajna tradicionalnih medija je autentičnost percepcije i time taktilno iskustvo. U grafičkom dizajnu često se usredotočujemo isključivo na osjetilo vida. Međutim, bilo bi poželjno razmišljati šire i dublje kako bi se angažirala sva osjetila.