Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio je jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. godine. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.
Član Komunističke partije Jugoslavije Milija Stanišić o tomu piše: “Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju. (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih”.
“Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas”- piše tijekom rata Milovan Đilas u Borbi – “dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…”.
Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: “U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…”. Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: “Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!”.
FOTO: Ronald Gorsic / CROPIX
Modus operandi partizansko-komunističkih boraca
Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: “špijun”, “narodni izdajnik”, “suradnik okupatora”, “ustaški pas” i sl.
U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: ” (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača”.
Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira “Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: “Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše”. Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: “Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi”.
FOTO: Ronald Gorsic / CROPIX
‘Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili…’
Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku “Njihovi planovi će propasti” on je dao vrlo precizne naputke: “Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!”.
Ubijanje protivnika kao pasa događalo se i u Zagrebu nakon 8. svibnja 1945. “Oslobođenje” Zagreba bilo je takvo da u Zagreb nije smio ući zagrebački korpus, nego su to morale učiniti jedinice koje su dominantno bile sastavljene od srpskih partizanskih boraca od kojih su mnogi ranije bili četnici. Ključnu ulogu u “oslobođenju” Zagreba odigrala je 45. srpska divizija, tj. 20. srpska brigada koja je bila u njezinu sastavu. U danima nakon 8. svibnja dogodili su se krvavi pokolji protivnika režima. Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama.
Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58. O Titovoj izravnoj odgovornosti za ubojstva u Zagrebu svjedoči depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom”.
Nakon Rankovićeve depeše “posao” čišćenja se intenzivirao, a nastradali su i mnogi ljudi koji nisu uopće sudjelovali u ratu, ali su njihove kuće bile primamljive novoj “klasi” koja je iz šume došla u Ilicu i druge zagrebačke ulice.
Slaviti ovakve zločine paljenjem tzv. Trnjanskih kresova mogu jedino uistinu zaluđeni ljudi, oni koji slave zločine i zvjerstva.
Izvor: direktno.hr
