Posljednja dobro uređena država na ovim prostorima bila je Austro-Ugarska. Na čelu države bio je, od 1848. do 1916., car Franjo Josip I., koji je bio i hrvatski kralj. Bio je jedan od najdosadnijih ljudi koji su ikad živjeli, pedantni birokrat bez mašte, koji je živio duboko u prošlosti. Govorio je više jezika kako bi mogao komunicirati s većinom stanovnika svoje prostrane države. Hrvatska vojna krajina, u kojoj je službeni jezik bio njemački, bila je najveća vojarna Europe. Austrijske južne željeznice bile su najveća firma Monarhije, a sve pruge smatrale su se tek pobočnicom na prugu Beč-Trst.
U toj beskrajno dosadnoj državi, u kojoj su svi bili sretni – ali nitko zadovoljan! – sve je relativno dobro funkcioniralo. Prvog dana kad biste se zaposlili u državnoj službi, znali ste kojom brzinom ćete napredovati, kad i koliko će vam plaća rasti, te kolika će vam biti mirovina. Po tridesetak godina nije bilo inflacije. Uvijek je dobro živjeti u dosadnim država. U dosadna vremena. Za cara Josipa Broza I. ponekad se znalo govoriti da je on zapravo vrlo sličan Franji Josipu I. i da mu je i višenacionalna država slična podunavskoj Monarhiji. To nije baš do kraja istina, jer je Broz bio puno sličniji Atili ili Džingis-kanu po shvaćanju obrazovanja, morala, zakonodavstva i tome sličnih apstraktnih i posve nevažnih stvari, no vrhunski školovanom birokrati.m
Za razliku od Austro-Ugarske, u kojoj se elita vrlo sporo formirala tisuću godina, u Brozovoj Jugoslaviji elite uopće nije bilo! Naime, iz Primorja su protjerani Talijani, a iz Slavonije Nijemci. Ponešto ih je i ubijeno. Potom je ubijeno 30.000 Srba i 200.000 Hrvata s naglaskom na imućne i obrazovane. Onda je diktator koji je od školovanja imao tek surovu partijsku cinkarošku školu iz hotela Lux u Moskvi, organizirao beskrajnu pljačku privatnog vlasništva. Uostalom učio je od Staljina, koji je karijeru započeo kao drumski razbojnik. Ne figurativno. Što je i ostao do kraja života. Figurativno. Zanimljivo je da Gruzijcu Josifu Džugašviliju roditelji uopće nisu znali ruski! Predanim radom pobio je, u beskrajnim čistkama, dvadesetak milijuna Ukrajinaca, Rusa, Gruzijaca i drugih, napravivši od Rusije najveći i najkrvaviji logor na svijetu.
Primjenjujući metode drumskog razbojnika Staljina na Jugoslaviju, neškolovani Josip Broz, pokazao je zavidnu okrutnost i ne iznenađuje da su njegove horde sastavljene od partizana i četnika – koji su krajem 1944. prešli u partizane! – masakrirale civile i vojnike na putu od istoka prema zapadu, azijatskim žarom Huna i Mongola.
U likvidacijama po Sloveniji istaknuo se Simo Dubajić, koji se hvalio – po Hrvatskoj! – da je ubio 30.000 Hrvata! Srbi uvijek pretjeruju, pa je i on malo uveličavao broj, ali ne previše. Kao staljinist bio je uhapšen 1950., ali spasio ga je njegov brat, udbaš blizak Aleksandru Rankoviću. Na preporuku Jove Ugarčića, direktora programa Radio Zagreba, a kasnijeg načelnika Udbe u Hrvatskoj, posvećuje se filmu i režiji.
Studirao je na Akademiji, pisao je pjesme koje je objavljivao u časopisu Krugovi, bio je asistent režije Branku Baueru na filmovima Sinji galeb (1953.) i Ne okreći se sine (1956.), režirao je i tri dokumentaran filma. I stalno je s ponosom, usred Zadra i Šibenika, isticao da je ubio 30.000 Hrvata!? Dosljedan partizanskom četništvu, predvodio je pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. i potom pobjegao u malu Srbiju. Munjevito hrvatsko pravosuđe podiglo je optužnicu zbog ratnih zločina poslije drugog svjetskog rata (i loše poezije?!) u ožujku 2009. (!?!), no on je opet izbjegao pravdi. Naime, umro je 8. srpnja 2009. u Beogradu, poslije duge i teške bolesti. O svojim zločinima, kojima se ponosio, izdao je knjigu pod poetičnim naslovom: Život, greh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga. Simo Dubajić bio je nakazna figura koja je savršeno odražavala razinu nove komunističke elite, iskreno i duboko četničke. Ali s umjetničkim ambicijama. Slobodan Novak ga je pamtio kao primitivnog mračnjaka kojem je morao ispravljati nepismenu poeziju.
Ono što mene malo muči u ovoj toploj ljudskoj priči: koja je udba blokirala podizanje kaznenog postupka protiv Dubajića do 2009.? Beogradska ili zagrebačka? Druga stvar koja me muči je kako je moguće da gdje se god krene kopati po Sloveniji, nalaze grobovi iz 1945. likvidiranih Hrvata, dok nigdje nema leševa ubijenih u Jasenovcu. Tim više što bi 700.000 (bezvezan broj, ali Srbi ga vole!) leševa moralo biti jednostavno naći. Treća stvar koja me muči je kako to da Grgu Gamulina, prijeratnog komunistu, koji je četiri godine proveo u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, a koji je poslije drugog svjetskog rata pripadao vrhovima komunističke vlasti nitko nikada nije pitao što se događalo u Jasenovcu i Staroj Gradiški?! Da li to znači da je on kao rijetko obrazovan komunist bio loš svjedok pokraj takvih intelektualnih gromada kao što je bio Simo Dubajić?!
Nema države bez elite i zato Jugoslavija nikad nije bila država! Ona je tek bila savez savezne i lokalnih udbi, koje su se upirale svim snagama sakriti da je Jugoslavija nastala na beskrajnim likvidacijama i pljačkama. I cinkanje se nastavilo u nedogled.
No, sve ovo, koliko god bi moglo izvući suzu na oko poštenom Hrvatu, samo je uvod u kratku i poučnu priču o jednom drugom zločinu. Koji je također ostao bez kazne. No, s jednom malom razlikom: Zlo me je dodirnulo u prolazu. Svojevremeno sam se bavio Riccardom Giganteom (29. 1. 1881.- 4. 5. 1945.), riječkim iredentistom, fašistom i naravno, gradonačelnikom! Rijeka je ipak, prvenstveno, grad najcrnjeg fašizma. Iako se voli prikazivati poput plamenog zalaza sunca za Učkom.
Otac Agostino Gigante bio je ugledni zlatar, poznat po izradi morčića, te potpredsjednik Društva obrtnika, a majka Franjica Kanarić bila je Cresanka. Od obitelji treba spomenuti braću Silvina (povjesničara) i Giovannija (zlatara), te sestru Luigiju, zvanu Gigetta. Najbolji Riccardov prijatelj u osnovnoj školi bio je Franjo Bakarčić, sin upravitelja zatvora.
Zanesen talijanskom kulturom, bio je jedan od osnivača Giovine Fiume (Mlade Rijeke) 1905. godine, a potom i jednoglasno izabrani predsjednik tog iredentističkog udruženja (od 1908. do 1911.). Prvi veliki istup bilo je hodočašće na Danteov grob u Ravennu 13. rujna 1908. Kakve, pak, veze ima Dante s iredentizmom?! Velike – barem u glavama članova Mlade Rijeke! – jer je Dante u IX. pjevanju Pakla napisao: …i ko što ju kod Pule, blizu žala / gdje Kvarner među Italije pere…
Prvi svjetski rat proveo je u Italiji. Po povratku u grad bio je krajem 1919. izabran za gradonačelnika, no na toj funkciji ostao je kratko. Bio je izrazito blizak s Gabriele D’Annunziom, kad je zauzeo Rijeku. Drugi put zasjeo je na mjesto gradonačelnika 13. ožujka 1930. i ostao je na funkciji do 24. veljače 1934. Tada je, zajedno s Iccilijem Baccijem (Bačićem, koji je od 1925. do 1935. bio na čelu Kvarnerske provincije) bio imenovan senatorom, odnosno članom Mussolinijevog Gornjeg doma parlamenta. Prije i poslije funkcije gradonačelnika Riccardo Gigante vodio je Gradski muzej, a dobio je i titulu počasnog konzervatora. Njegovi kulturološki dosezi danas su nam puno zanimljiviji od njegove iredentističke politike.
Od 21. rujna 1943. do 30. listopada 1943., u vrijeme njemačke vojne uprave, bio je izvanredni povjerenik Kvarnerske provincije. Odlazio je Mussoliniju u marionetsku Republiku Salò na jezeru Garda 1944. godine. Krajem te godine, od 24. listopada do 11. studenoga, vodio je, u fašističkom dnevniku La Vedeta d’Italia (Talijanska straža), žestoku polemiku s anonimnim Hrvatom (Broskvar s Kozale) oko toga čija je Rijeka. Unutar svojih brojnih dvojbi pokušao se iskupiti diskretno pomažući Židove. Naime, bio je oženjen mlađahnom rumunjskom Židovkom Edith Ternyei. Najotvorenije je to učinio 14. studenoga 1944., kada je objavio tekst Pristojno razjašnjenje u La Vedetta d’Italia, u kojem je prigovarao Nijemcima zbog odnosa prema Židovima u Rijeci.
Uhićen je i okrutno ubijen – kukama za meso! – kao rigidni fašist u kastavskoj Crekvini 4. svibnja 1945. godine. Žena, koja je bila puno mlađa od njega, silovana je prilikom oslobođenja grada. I tu dolazimo do moralnih dvojbi.
Naime, nekoliko puta sam pisao o njemu zbog njegovog muzeološkog, konzervatorskog i arheološkog rada. Poslije jednog od tih tekstova zamolili su me iz jedne riječke udruge da održim predavanje. Rečeno mi je da se prvenstveno držim njegovih kulturoloških napora, ali da mogu spomenuti i njegovo političko djelovanje. To nije bio problem jer je bio autor niza tekstova u ozbiljnom povijesnom časopisu Fiume – koji i danas redovito izlazi u Rimu! Posthumno mu je u Padovi 1980. godine objavljena knjiga Riječki običaji (Folklore fiumano).
Na predavanju se skupilo šezdesetak ljudi. Nekoliko trenutaka prije no što sam trebao započeti izlaganje, došao je do mene jedan od uglednih riječkih šaptača udbi i dobronamjerno me je, vrlo tiho, upozorio da je u zadnjem redu Oskar Piškulić. Čovjek koji je, prema fijumanima, ubio Riccarda Gigantea i silovao njegovu ženu.
Održao sam odlično predavanje i dobio sam veliki aplauz. Vidio sam Piškulića kako se prvi diže i odlazi. Bio je zadovoljan što nisam spomenuo da je on napravio popise za likvidaciju riječkih autonomaša i industrijalaca (ne fašista!) koje je trebalo likvidirati 2. na 3. svibnja 1945. godine, prije ulaska partizanskih jedinica u grad. Bio je zadovoljan što nisam inzistirao na tome da je predvodio likvidacije među kojima se ističe ona autonomaša Maria Blažića, invalida, koji je ugušen jastukom u krevetu. U Rijeci je bilo ubijeno između 200 i 300 ljudi, a uslijedile su beskrajne pljačke stanova i imovine.
Zbog političkog pritiska i smrtonosnog bezakonja grad je napustilo oko 30.000 ljudi između 1943. i 1954. Otišlo je 10.000 tzv. regnicola, onih koji su bili doseljeni pod Mussolinijem s juga Italije, te 20.000 tzv. fijumana, Hrvata koji su se priklonili talijanskoj kulturi.
Protiv Oskara Piškulića zvanog Žuti, rođenog u Rijeci 29. 3. 1920. i njegove drage – i privatno i u zločinu – Avijanke Margetić, rođene 18. 1. 1922. na Sušaku, više su puta pokretani procesi u Rimu, no na kraju su svi odbačeni – jer se sud u Rimu smatrao nenadležnim za događaje u Rijeci. Oskar Piškulić umro je 2010. Između ostaloga bio je predsjednik nogometnog kluba Lučki radnik i predsjednik Zajednice umirovljenika Primorsko-goranske županije. Više se nikada nije pojavio na mojim predavanjima. Za njim su tek ostale talijanske optužnice raspršene po internetu.
Posmrtni ostaci Riccarda Gigantea svečano su sahranjeni 15. veljače 2020. u panteonu Gabriele D’Annunzija, malo ispod sarkofaga Pjesnika i Komandanta u fašističkom Disneylandu zvanom Vittoriale, u mjestu Gardone Riviera na Lago di Garda.
Izvor: misao.hr