Evanđelje dana Lk 21, 20-28
Reče Isus svojim učenicima: »Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje. Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; a koji u Gradu, neka ga napuste; koji pak po poljima, neka se u nj ne vraćaju jer to su dani odmazde, da se ispuni sve što je pisano.«
»Jao trudnicama i dojiljama u one dane jer bit će jad velik na zemlji i gnjev nad ovim narodom. Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao roblje po svim narodima. I Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena poganâ.«
»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Svjetska povijest tamo od šestoga stoljeća prije Krista poznaje slijed velikih i moćnih kraljevstava i carstava te se čini kako taj niz nikada ne prestaje. Najprije moćni Babilonci, potom Asirci, Medijci, Perzijanci, Egipćani, a zatim je na svjetskoj pozornici bljesnuo Aleksandar Veliki, kojih desetak godina. Njegova baština prešla je u helenizam a potom u veliko Rimsko carstvo, a nakon njega veliko srednjovjekovno franačko, pa onda habsburško carstvo i kraljevstvo.
Slijede kolonijalna carstva Španjolaca, koji su se hvastali kako u njihovu kraljevstvu ne zalazi sunce, od Filipina i Tihoga oceana do zapadne američke obale Novoga svijeta; potom slijede kolonijalne sile, Englezi i Nizozemci, Portugal, a u novije vrijeme Sjedinjene Države, kao velesila, a sada i Kina i Indija kao megasile.
Uvijek je riječ o velikom kraljevstvu čiji poglavar – monarh, car, kralj, (komunistički) diktator, predsjednik – želi određivati sudbinu svijeta. Ta su kraljevstva u sebi takva da se maleni u pravilu redovito bune i rogobore protiv velikih. I uvijek se sanja o dolasku kralja i kraljevstvu pravde, mira, ljubavi.
O tome govori cjelokupna apokaliptika, književna vrsta nastala otprilike dvjesto godina prije Isusa Krista (Danijelova knjiga u Starom zavjetu!), a u Novom zavjetu imamo je opisanu u Isusovim govorima o posljednjim stvarima potom u završnoj Knjizi Otkrivenja i još nekim novozavjetnim poslanicama, ali uglavnom u kratkim crtama.
I redovito je riječ o dolasku jednoga pravednog kralja koji će pravično i pravedno vladati nad ljudima. Takvo je nešto nemoguće u ovim sadašnjim, grijehom obilježenim prilikama i svijetu. To se može dogoditi samo u novome, u preobraženu svijetu. Taj je novi svijet već prisutan u svemiru, nakon Isusova uskrsnuća. Utkan je u tijekove svijeta. S uskrsnućem započinje novo stvaranje.
Za nevjernike Isusov je dolazak vrijeme suda i osude, a za učenike vrijeme izbavljenja i otkupljenja, kad moraju podignuti svoje glave jer se bliži vrijeme spasenja. Mi se ne možemo prenijeti u stanje ili kožu učenika koji su ovo slušali. Bijaše ih malen broj, a doskora je taj koji je te riječi izgovorio visio na križu, od svih ostavljen, a oni, najbliži sljedbenici i učenici, raspršeni, dali petama vjetra. Je li sve to tako moralo svršiti?
Nakon te tragedije doživjeli su učenici drukčiji način Isusove prisutnosti, njegova dolaska. Pridružio im se kao Uskrsli, kao Proslavljeni, bio s njima za stolom, jeo, pio, blagovao, davao naputke za budućnost. Unišao je ponovno u njihov život, iznutra ih ispunio, tako da se više nisu trebali ničega bojati, ni smrti, ni neprijatelja.
Došao je i očitovao se, ukazao se kao Gospodin i Gospodar zajednice koju je nakon smrti još snažnije cementirao, povezao svojom osobom i ljubavlju. U njemu su vidjeli Spasitelja i Otkupitelja, a on ne prestaje svakodnevno dolaziti kao Tješitelj, u osobi i liku Duha Svetoga. On dolazi i ostaje.
Isus govori o opsjedanju i razaranju Jeruzalema i dolasku Sina Čovječjega. To je sadržaj današnjega odlomka iz Isusova govora o posljednjim stvarima. Propast Jeruzalema tumači evanđelist Luka izričito i izrazito zorno kao Božju kaznu, izljev Božjega gnjeva za sve što je Izabrani narod propustio kroz svoju povijest.
Dvije tisuće godina imali su mogućnosti usmjeravati svoj život prema Božjem Zakonu, živjeti kao narod izabranja, ali su uvijek otpadali od prve ljubavi. Jeruzalem doživljava sudbinu kao i svi ostali narodi i gradovi koji su propali zbog zloće i nevjere. Sud nad Jeruzalemom nije još sud nad svijetom.
Isus samo veli kako će se Božja srdžba izliti nad ‘ovim narodom’. Nakon razaranja nastupa nova epoha svjetske povijesti, ‘vrijeme pogana’. O vremenu njegova trajanja nema govora kod Luke. Kozmičke katastrofe koje će neposredno prethoditi dolasku Sina Čovječjega nisu u svezi s propašću Jeruzalema. Isus, a tako ni Luka ne navode vrijeme toga događanja.
Isus opisuje strašnim, grozomornim slikama i riječima sudbinu svoga ljubljenoga grada. Ono što bijaše blagoslov prerasta u prokletstvo. Primjerice, djeca su smatrana u židovstvu izrazitim Božjim blagoslovom. Isus izgovara ‘jao’ trudnicama i dojiljama u to vrijeme, u te dane.
Jedni su pogibali i padali od rimskoga mača, drugi kao roblje odašiljani u rudnike, ili pak nuđeni kao jeftino roblje u ondašnjem sredozemnom ozemlju, Hram i grad bijahu zgaženi do neprepoznatljivosti, a to će – prema Isusovim riječima – potrajati sve dok se ne ‘navrše vrijeme i dani pogana’ i njihova zatorna djelovanja.
Sa sudbine Jeruzalema prelazi Isus na sudbinu svijeta, dolazak Sina Čovječjega u slavi. Najutješnija riječ u svemu ovome tragičnom govoru jest: “A kad se sve to stane zbivati, podignite svoje glave jer bliži se vaše otkupljenje” (r. 28). Podignuti glavu znak je nade, kretnja koju svatko može pravilno pročitati.
Moramo, smijemo i možemo gledati u budućnost uzdignute glave, ne depresivni, potišteni, ne pognuti ni posramljeni. Vidimo kako se danas na sve strane širi klonulost, depresija, rezignacija, gospodarska kriza, klimatska kriza, ali i pandemija; zahvatila je cijeli svijet prije nekoliko godina, ljudi su potišteni, kao nekoć u komunizmu. Riječ ‘kriza’ danas je najčešća riječ. Ljudi su beznadni. Isus svojima upravo suprotno savjetuje. Trijeznost, odlučnost, pouzdanje, nadu.
Svi apokaliptički znakovi koji se događaju na suncu, mjesecu, zvijezdama, na svemirskim tijelima ili pak na zemlji u obliku elementarnih nepogoda i katastrofa, samo su znak za dezorijentaciju, gubitak smjera i kompasa u životu, gubitak orijentira. Sve svršava u tami i bezizlazju kad navale morski tsunamiji, neprispodobivi uragani, oluje. Ljudi će premirati i umirati od depresije, obezdušeni, u strahu od onoga što ih je snašlo ili što ih tek još očekuje, kad se uzdrmaju svemirske sile i temelji. Sve se nalazi u pustoši i ruševinama, stvarnim i psihološkim, egzistencijalnim. Sve svršava u grobu, ljudi postaju aveti, sablasti.
Čemu svi znaci ako nismo spremni ni sposobni povući zaključke i poduke za život? Evanđelje nas poziva da tako živimo kako bismo mogli gledati pouzdano i mirno u budućnost. Da se uspravimo i podignemo svoje glave jer se bliži naše otkupljenje.
To je jedino rješenje i izlaz iz tjeskobe i tjesnaca, izlaz na novo svjetlo i novo rađanje. Ne kriti se u mišje rupe, kao krtice u krtičnjacima, nego podignuti svoje glave. Minuli bi rat na ovim ozemljima morao proizvesti u psihama ljudi obraćenje. Je li to obična iluzija? Ne vjerujem. Jer svakoga od nas iščekuje taj svršetak, kraj života. A možda je sutra prekasno. Danas se moramo odlučiti…