Hrvatsko kulturno društvo Napredak proglasilo je 2024. godinu godinom kraljice Katarine Kosače Kotromanić, u povodu 600. obljetnice njezina rođenja, sugerirajući ujedno svim podružnicama da istu obilježe u skladu sa svojim aktivnostima odnosno oblicima kulturnog djelovanja. U našemu mjesečniku koji, uz Napretkov subjektivitet, nadasve nosi i puna tri desetljeća baštini naziv Bobovac, po srednjovjekovnom stolnom gradu u kome je do sloma Bosanskog Kraljevstva 1463. kraljica imala svoj dom, primljeno je to kao vjetar u jedra davnoj zamisli i želji da se pođe na put te iz Rima, gdje je kraljica umrla i pokopana 25. listopada 1478., napokon donese reportažu iz prve ruke. Središnja uprava Društva to je apsolutno podržala, i što će se ispostaviti: na koncu smo, o spomendanu kraljičine smrti, na njenu grobnomu mjestu zapravo bili jedini iz njezine domovine s press iskaznicama. Iako su 600. obljetnicu Katarinina rođenja obilježavali na različite načine i oni koji nisu nužno Napretkovci, te na istu svoje osvrte i sinteze na osnovi historiografske literature imali i pojedini mediji, ostaje opaska da je kraljičino počivalište 25. listopada o.g. ostalo zamalo neposjećeno. To se ipak preokrenulo, a kako i zahvaljujući kome, te na koliko je dobar prijem “Bobovac” u Rimu naišao – otkrivamo u nastavku naše ekskluzivne reportaže.
Pripremili: Mladenko Marijanović & Mihaela Lekić
Kad su karte za let iz Zagreba u Rim bile rezervirane, javili smo se e-mailom institucijama i sunarodnicima na tri adrese: dr. fra Miljenku Šteki, rektoru Papinskog sveučilišta sv. Antuna (Antonianum), don Marku Đurinu, rektoru Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, i Mati Martinoviću, upravitelju Hrvatskog doma za hodočasnike “Bl. Ivan Merz” (Domus Croata). U odgovorima se očitovala njihova spremnost za susret i davanje smjernica u našem hodu za povijesnim tragovima koje smo predstavili kao predmet interesa. Kad već idemo ondje, zanimat će nas prvenstveno rimska faza kraljičina života s pitanjem: je li posve istražena i dokumentirana? Zato smo ciljali na susrete i kontakte ne samo s crkvenim uglednicima nego i s autoritetima iz oblasti arhivistike i povijesti, s fokusom na spise i kontekst druge polovice 15. stoljeća. Unaprijed iskazujemo molbu za stručne sugovornike te za pomoć kod prevođenja tamo gdje engleski jezik ne prolazi. Usuglasili smo itinerar i najzad sletjeli u Rim.
K sebi nas prvi svraća i srdačno dočekuje fra Miljenko. Redovnički poglavar međunarodnog bratstva koje ima gotovo dvije stotine franjevaca, a dolaze sa šest kontinenata, iz pedesetak različitih provincija i kustodija Reda. U sklopu ovoga velikog zdanja punog naziva Collegii Internationalis S. Antonii Patavini in Urbe, nalazi se i drevno Papinsko sveučilište Antonianum, Papinska međunarodna marijanska akademija (PAMI), Skotistička komisija i ostale važne ustanove franjevačkoga Reda.
Fra Miljenko je rodom iz Tomislavgrada, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru. Obnašao je mnoge važne redovničke službe u Crkvi i svome Redu, prije ove u Rimu. Između ostalog, u dva mandata bio je provincijal, te dva puta biran za predsjednika UFME (Unio Fratrum Minorum Europae), ustanove koja okuplja franjevačke provincijale OFM svih europskih zemalja, a sjedište je Bruxellesu. Prošle godine primio je i uglednu Međunarodnu nagradu za mir “Papa Pavao VI.”.
S obzirom na njegovu prije svega crkvenu misiju u Rimu, fra Miljenka nismo zamišljali u poziciji da odgovara na pitanja s kojima smo došli, ali je zato pripremio preslike određenih napisa i osigurao nam kompetentna sugovornika.
Fra Alvaro Cacciotti, kao arhivist Rimske franjevačke provincije od 1973. godine, poznaje baziliku Aracoeli u kojoj je pokopana kraljica Katarina. Na prvo pitanje o dostupnosti pisanih izvora iz posljednjih godina kraljičina života kaže: “Osim u rijetkim slučajevima, gotovo nema dokumenata starijih od 1500.-1600. godine. U moderno vrijeme Bazilije Pandžić je onaj koji je prikupio sve moguće izvore, a prije Pandžića bio je Casimiro iz Rima, koji je bio najtemeljitiji istraživač. Informacije su samo te, nema nekih drugih.”
Fra Bazilije Pandžić hrvatski je povjesničar koji je poznavao 12 jezika i završio dva doktorata: crkvenu povijest i islamistiku. Želio je istraživati arhive Osmanskog carstva o povijesti Bosne i Huma (današnje Hercegovine), no nije tako ispalo pa je od 1947. do 1985. bio generalni arhivist i analist franjevačkog reda u Rimu. A onda se posvetio istraživanju ondje, što je uključivalo i “…rukopise koji se odnose na informacije o Katarini iz Bosne u Vatikanskom arhivu. Vatikan ima kodekse koje je već opisao, proučio i transkribirao fra Bazilije. Ako imate njegov tekst, imate sve. Drugi dokument, koji u stvari nije dokument, zapravo je nadgrobna ploča koja se nalazi u Aracoeliju. Osim toga, nema drugih”, ponavlja fra Alvaro krajnje uvjeren da iza Pandžića ništa nije ostalo neotkriveno.
U svezi s grobnicom kraljice na počasnome mjestu, fra Alvaro će reći: “Bosanska kraljica pokopana je u Aracoeliju jer je bila članica Trećeg franjevačkog reda. Ovo je barem jedna od sigurnih činjenica, iako nemamo dokument. Zašto? Jer se dokumentacija iz tih stoljeća nije očuvala. I, naravno, ono što se zna jest da je pokopana kod oltara. A kardinali su, primjerice, pokapani duž lađe crkve. U to je doba vjerojatno izazvala veliku pažnju prisutnost kraljice Bosne u Rimu. Zašto? Jer njezinu prisutnost u Rimu prihvaća sam Papa i ukazana joj je pripadajuća čast.”
Glede Trećeg reda kojemu je Katarina pristupila naš sugovornik dodaje: “Treći franjevački red nije bratstvo, to je svjetovni (sekularni) red, ponašaju se kao bratovština, oni su skupina laika koji su povezani s franjevcima. I ovdje u Rimu ih ima puno u 1400-tima. Pripadati Trećem redu za kraljicu u to vrijeme bilo je vrlo plemenito, jer je Treći franjevački red bio za muškarce i žene koji su mogli živjeti prema franjevačkim pravilima, a koji su također mogli biti oženjeni – dakle, nisu to bili svećenici ili časne sestre. Ali Red u Aracoeliju bio je najvažniji, najživlji, najveličanstveniji. Tu su pripadale plemkinje, članovi kraljevskih obitelji, književnici…”
Polazimo zatim s fra Alvarom i fra Miljenkom u sveučilišnu knjižnicu. Ondje dobivamo na uvid u Franjevački martirologij iz 1879. godine, u kome je Katarina, bosanska kraljica, pod datumom 25. listopada upisana kao blaženica. Katarina se spominje kao blaženica već u djelu Martyrologium Franciscanum iz 1638. Franjevački martirologiji se izdaju nekoliko puta u stoljeću. Onaj koji vidjesmo je najstariji u depozitu čitaonice, tj. koji se našao pri ruci. Za ranija godišta treba prethodna najava i zahtjev za uvid.
Potom imamo privilegij vidjeti i manuskript, djelo ispisano rukom prije mnogih stoljeća.
“Ovo je najvažniji rukopis našeg sveučilišta! Imate sreće jer će za nekoliko dana otići u Firencu na izložbu o štovanju sv. Franje”, kaže nam fra Alvaro i pojašnjava: “Ovaj kodeks je napravljen od drva. Restauriran je prošle godine. U njemu sv. Bonaventura ispisuje život sv. Franje, a minijaturist ispod teksta crta scene iz njegova života. To je namijenjeno onima koji nisu znali čitati, pa su gledali slike. Tekst je inače napisan na latinskom, ali to je latinski s kraticama. I pogledajte ove pokazivače koji se zovu manuncola. Tako bi se označilo da se tu nalazi nešto važno. Vidite, to je ova mala ruka s uperenim prstom. Znači da je onaj koji je čitao trebao obratiti pažnju na ovaj dio jer je bio važan. Neka vrsta naglašavanja jer je bilo vrlo naporno čitati na ovaj način, oduzimalo je puno vremena.” Zatim saznajemo i ono najvažnije: “Pisan je između 1300. i 1325. godine. Ovo je najstariji primjerak.”
Budući smo stigli iza podne, prvi dan boravka u Rimu ubrzo je izmicao. Fra Miljenko nas pokušava uvezati s hrvatskom profesoricom koja poznaje Vatikanske arhive, ali ona je trenutno na stručnom skupu u Zagrebu i nažalost smo se mimoišli. No, javit će se sutradan i odvojiti sat vremena za telefonsku konferenciju s nama. Do tog sutrašnjeg susreta fra Miljenko će kontaktirati i rektora bazilike Aracoeli kako bismo saznali kakav je raspored misa 25. listopada, na dan smrti kraljice Katarine.
Prenoćište osigurava Domus Croata. Ondje susrećemo zemljaka Matu Martinovića iz župe Borovica. U Rimu je već 35 godina. Zamoljavamo ga za kratko predstavljanje.
“Godine 1986. bio sam na privatnoj audienciji kod pape Ivana Pavla II., bio je posebno posvećen Hrvatima. U Rimu inače živim od 1989. Nekoliko puta sam u Vatikanu u sklopu mise čitao na hrvatskom jeziku, pa tako i 1992. kad sam u Bazilici svetog Petra čitao na polnoćki. Na proglašenju Ivana Merza blaženim, 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci, bio sam zadužen za svečano otvaranje njegove slike. Na koncu sam zastupljen u knjizi ‘Papa Ivan Pavao II. – Govori Hrvatima’”, koncizno naniza Mato svoje laičke dosege u Rimu.
Pitamo za njegova desetljetna iskustva upravljanja domom za hodočasnike i koliko naši ljudi kad dođu u Rim obraćaju pažnju na Aracoeli i kraljičin grob? “Zadovoljan sam radom Domus Croata. Neki ne mogu shvatiti da neprestano ugošćujemo grupe Hrvata. Stalno imamo živi kontakt, nismo ‘negdje vani’, ne otupljujemo. Mi znamo pravu situaciju i naše ljude koji dolaze iz BiH, iz Njemačke, nedavno iz Srijema i Subotice, Amerike, Australije… Upravo nam stiže grupa iz Kroatische katholische Mission Wien. Naši ljudi znaju za kraljicu Katarinu i dodatno se informiraju čitajući plakate u našem domu. Obavezno idu u Aracoeli.”
Ima li nostalgije, priupitat ćemo na koncu. Mato odgovori: “Pozdravite mi rodni kraj. Korijeni vuku, naravno… Do 15. godine sam živio u župi Borovica, a taj dio mladosti ostaje s čovjekom zauvijek.”
Drugog dana upućujemo se najprije do San Girolamo dei Croati, nacionalne crkve Hrvata u Rimu. “Zavod sv. Jeronima je hrvatska kuća, mala hrvatska oaza u Rimu. Svaki naš hodočasnik koji dođe u Rim neizostavno svrati ovdje”, istaknuo je vlč. Marko Đurin, rektor Zavoda nakon što nas je primio. Za upravitelja Zavoda došao je iz Varaždinske biskupije. Pitamo najprije koja je funkcija Zavoda? “Zavod je ustanova koja prima na boravak hrvatske svećenike iz svih krajeva (RH, BiH, Srijemske, Barske i Kotorske nad/biskupije) koji pohađaju papinska sveučilišta gdje na poslijediplomskim studijima stječu akademske naslove. Nakon toga se vraćaju kući na službe koje im biskupi povjeravaju, bilo profesora na teološkim fakultetima, bilo na raznim drugim crkvenim službama. Na mjestu gdje danas djeluje Zavod nekoć su djelovale druge povijesne ustanove sv. Jeronima, bili su tu Bratovština sv. Jeronima i Kaptol sv. Jeronima. Bratovština je imala jednu bolnicu i gostinjac za hrvatske hodočasnike. Uglavnom, lani se navršilo 570 godina kako smo kao Hrvati tu gdje je danas Papinski hrvatski zavod i Hrvatska crkva sv. Jeronima”, ukratko je predočio vlč. Đurin.
Vodi nas u crkvu u kojoj je, kao što već znamo, grob kraljičine pratilje Pavke Mirković. Želimo prije svega vidjeti ukopno mjesto, ali ulaskom pod crkveni svod uzdižemo pogled na sve strane. Poseban vizaulni doživljaj, toliko je dekoracije i fresaka unutra. Neke su baš velike, izgledaju jako živo sa sjajnom umjetničkom igrom svjetla i sjene… Ah da, tu smo i zbog grobnice.
“Teško je reći gdje je grob plemkinje Pavke Mirković, ali tu je nadgrobna ploča, a pretpostavlja se da je tijelo pokopano ispod, kao i drugi ukopi. U podu crkve je trenutno ploča koja je postavljena oko 1830. Tijekom velike obnove u 19. stoljeću, crkva je bila zatvorena gotovo 30-40 godina”, navodi vlč. Đurin te shvativši da bismo željeli vidjeti i više od replike dodaje: “U sakristiji imamo originalnu ploču koja je sačuvana i koja je iz 1624. godine”.
Nestrpljivi smo čuti odgovor na sljedeće, naše ključno pitanje: postoje li i gdje se čuvaju predmeti iz kraljičine ostavštine, a koje je prema navodima u literaturi, ostavila Zavodu sv. Jeronima? “Nema toga nažalost”, reče vlč. Đurin, obrazlažući: “Spominje se da je ostavila neke darove crkvi. No, nemamo nikakvih tragova gdje je to bilo ostavljeno. To je 15. stoljeće. Današnja crkva nije ona u koju je dolazila kraljica Katarina. Ova crkva je sagrađena 1589., a stara u koju je kraljica dolazila s gospođom Pavkom Mirković je srušena. Ta je stara crkva bila posvećena sv. Marini, a na njezinu mjestu je podignuta sadašnja crkva, s novim zaštitnikom – sv. Jeronimom.”
Pokušavamo popuniti prazninu: ako je crkva iz 1589., a kraljica umrla 111 godina ranije, kako je mogla nešto zavještati sv. Jeronimu? “Crkva sv. Jeronima je bila nacionalna, tj. narodna crkva za bratovštinu. Pojam nacije nije bio isti onome što danas imamo (u smislu hrvatske nacije, op. aut.). Tu su bili ljudi iz naših krajeva, tako da je bila tu vezana. Ostavila je stoga nešto stvari i darova.”
Onda nas zanima sljedeće: od kada se ljudi odnosno katolici iz Bosne, iz Huma i s područja Hrvatske tu počinju okupljati? “To je oko 1453. godine kada je ovo zemljište postalo naše (desetak godina prije pada Bobovca, op. aut.). Tu su već pomalo bili ti ljudi naši okupljeni i tad već postoji ta bratovština, kad je Katarina došla. Kako su Turci sve jače nadirali, tako se naša kolonija ovdje povećavala. Onda su su obratili Papi da im dâ ovo zemljište i crkvu sv. Marine. Ta crkva sv. Marine je bila bez krova. Ovaj dio uz Tiber je bio zapušten i tada se nalazio izvan grada, u blatu”, opisuje vlč. Đurin kako je sve to moglo izgledati u 15. stoljeću.
“Kad je Katarina dala ostavštinu, ovdje je dakle bila crkva sv. Marine. Katarina nije utjecala da će to na kraju biti sv. Jeronim. Kad su naši ljudi došli tu, promijenili su zaštitnika iz sv. Marine u sv. Jeronima jer je Jeronim (ilirski) rodom iz naših krajeva”, kaže vlč. Đurin i naznačava još nešto: “Papa Siksto V. je bio hrvatskog porijekla i on je tijekom svog petogodišnjeg pontifikata (1585.-1590.) izgradio ovu crkvu. (Imali smo priliku vidjeti ga naslikanog u stropu iznad.) Crkva nije bila vezana uz određeni svećenički red nego ju je dobila bratovština i oni su se za nju brinuli.”
Vlč. Đurin primjećuje da stojimo donekle neizmireni s činjenicom da nema ni predmeta iz ostavštine, ni nekog zapisa bratovštine… a svi, dok pišu o tome, i dalje prepisuju kako se to “čuva u Zavodu sv. Jeronima”. Jedanput netko treba reći da toga nema – velimo rektoru.
“Kad se rušila ta stara crkva, srušilo se puno toga uz nju. Ako je kraljica tu nešto ostavila, oltarnike, posuđe i slično, već u toku rušenja stare crkve se dosta toga izgubilo. Arhiv Zavoda postoji, ali nema ništa iz tog vremena. Nemamo zapisnike bratovštine, arhiv kreće od 1540., što je puno kasnije.”
Uz napomenu da to nije njegova uža specijalnost i da njegovo tumačenje nije konačno, vlč. Đurin upućuje nas na prof. Jasenku Gudelj kao kontakt za rano razdoblje arhiva Zavoda. Bavila se najranijim djelovanjem bratovštine koja je pokrenula crkvu sv. Jeronima, pa možda zna što se događalo u razdoblju rušenja crkve sv. Marine i izgradnje crkve sv. Jeronima na istome mjestu. (Preporuku smo dakako prihvatili, ali kontaktiranje odložili kad je postalo jasno da naše istraživanje neće završiti s ovom reportažom nego dobiti dodatnog prostora u idućem broju.)
Izlazimo zatim na najviši kat Zavoda izbliza razgledati i dotaknuti tri mozaika, izvrsna umjetnička ostvarenja Joze Kljakovića na pročelju zgrade: Krist knez mira, Pokrštenje Hrvata i Krunjenje Zvonimira. Urađeni su sredinom prošlog stoljeća. Ondje nam se pridružuje i vicerektor vlč. Marko Škraba, rodom iz Uskoplja.
S potkrovlja Zavoda gdje su mozaici imamo ekskluzivan pogled na Augustov mauzolej, izgrađen oko 28. godine prije Krista, kao vječno počivalište prvog rimskog cara. Ograđen je i zatvoren već nekoliko desetljeća. To je drevno zdanje omamilo diktatora Benita Mussolinija, te ga je 1933. htio preinačiti u grobnicu za sebe i zato dao porušiti pola trga oko hrvatskog Zavoda pa su i pritom neki objekti zbrisani. A točno naspram Zavodu, gledano preko mauzoleja, nalazi se mondeni hotel Bvlgari. U njemu je, saznajemo uzgred, noćenje od dvije do 40 tisuća eura. Zanimljivi kontrasti Rima…
Ostavljamo Zavodu na dar fotomonografiju “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” i žurimo sad u podzemlje, prebaciti se metroom do fra Miljenka gdje imamo termin za razgovor s prof. Jadrankom Neralić. Gvardijan nas opet dočekuje na porti Antonianuma jer bismo se lako izgubili u višekatnom sveučilišnom zdanju s mnoštvom hodnika.
Profesoričin glas zvuči vrlo susretljivo i krećemo ovoga puta od kraljičine oporuke. Na njezin prijepis prof. Jadranka naišla je slučajno te posebno ističe: “Bilješka o kraljičinoj oporuci je jedna napomena u 80 kilometara kodeksa koji tamo postoje, u vatikanskim arhivima”.
Kodeks je, da pojasnimo, rani format knjige (prije izuma tiskarskog stroja), a u onome u koji je zapisana kraljičina oporuka upisano je i mnoštvo drugih rukopisa, od cca 12. do 15. stoljeća. Rad s primarnom građom nije dakle jednostavan, pogotovo u kontekstu Rima koji je mjesto tolikih opće važnih povijesnih previranja. Naša je kraljica u biti jedna kockica tog velikog rimskog mozaika i potrebni su fokusirani napori, a prije svega velika stručnost, da se ukroti takva kompleksnost. Sretni smo stoga da imamo i takvu sugovornicu, koja je inače znanstvena savjetnica Hrvatskog instituta za povijest te (izvanredna) profesorica Fakulteta hrvatskih studija.
“Htjela bih vam ispričati ono što već ne znate ne samo vi, nego i cijela hrvatska i bosansko-hercegovačka znanost. Što vam ja mogu novo reći?
Naime, ja sam se sad, evo ima više od dva mjeseca, srela i razgovarala s mojim kolegom koji se zove Stjepan Ćosić. Koji će biti na simpoziju kojeg organizira Napredak. Povodom simpozija smo razgovarali o oporuci kraljice Katarine koju sam ja transkribirala prije nekoliko godina.
Dakle, Stjepan Ćosić i ja smo razgovarali o priči koja se već puno godina proteže kroz, više bosansku nego hrvatsku scenu. Mislim da u Hrvatskoj manje o tome razmišljaju. Postoji teza da je oporuka falsifikat ili kopija koja nema veze s onim što je kraljica napravila kad je pozvala grupu franjevačkih redovnika iz samostana, a i nekoliko njih koji su stanovali uz crkvu Aracoeli. Dakle, kad je ta oporuka sastavljena, jesu li oni tu oporuku falsificirali…? Stjepan i ja nemamo nikakvih sumnji da je ono što mi danas imamo službena kopija koju je kurijalna administracija zabilježila u ovom kodeksu koji je jako poznat i kojeg sam imala u rukama.
Ali nećete vjerovati da to u stvari nije baš jako poznato. Poznato je nama koji dolazimo u Vatikanski arhiv i koji smo spremni ukazati da je u tom kodeksu to što nas zanima, dakle, ta oporuka. Jer recimo moji kolege, koji su službeni zaposlenici tog arhiva, nisu imali pojma da je u kodeksu oporuka, što sam shvatila kad je jednom prilikom trebalo pokazati dokument nekoj delegaciji iz BiH. U svakom slučaju, nisam vidjela prijepis niti u Državnom arhivu niti u Kapitolijskom arhivu (Archivo Capitolino di Roma) u kojemu bi se mogle očekivati notarske zabilješke i knjige. Nisam našla niti neku pergamenu niti papir za kojega bi se moglo reći da je original. Ovo što u Vatikanskom arhivu postoji je dakle jedina službena kopija zapisana u vremenu 1478.-1480. koju danas posjedujemo.”
Slušali smo sa zanimanjem i predočavali si profesoričin zanos pri nailasku na oporuku: “Meni je kodeks došao pod ruke slučajem, samo zato što sam tamo negdje 1992./93. kad sam u Vatikanskom arhivu završila školu paleografije, diplomatike i arhivistike, počela raditi na jednom projektu Hrvatskog instituta za povijest. Radilo se na dokumentima za povijest hrvatskog kraljevstva od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća, a ja sam bila zadužena za 15. stoljeće. Listala sam sve te kodekse i kad sam shvatila da je to oporuka kraljičina, naravno da sam se raspametila! Odmah sam ju pročitala i transkribirala. Sad ju imam u kompjutoru. Naravno, nisam još u tom trenutku pročitala druge tekstove ljudi koji su i prije mene do toga došli. Meni je bilo veličanstveno, znate, ja sam bila beskrajno ponosna na to.”
Pomaže nam i fra Miljenko, dodajući pitanje: “Što kažete za gradsku četvrt Pigna gdje se navodi da je kraljica nekada možda tu živjela?”
“To bi definitivno moralo biti oko Aracoeli u tim kućama. Međutim, u vrijeme Pavla V., to vam je početak 17. stoljeća, taj kvart su žestoko obnavljali. U smislu, one srednjovjekovne kućice su rušili i gradili nove palače. Ja se sjećam da je jedna kolegica, Rimljanka, arhitektica, tome isto ima 20-ak godina, radila, mislim svoju dizertaciju, o pregradnjama i nadogradnjama baš tog dijela grada. Puno toga je tada nestalo… Kad vidite Palazzo Venezia koja je građena u vrijeme Pavla II., sredinom 15. stoljeća do 80-ih godina, žestoko se radilo na tome da se napravi takva jedna palača i možete misliti koliko je tih manjih kućica stradalo. Ja bih se jako rado i tome posvetila, samo treba života i vremena. Ali nadam se da će nam netko od mlađarije htjeti raditi u arhivima, pa da se baci još svjetla na arhivske notarske spise koje se čuvaju u ovom državnom arhivu.”
Da se u tim notarskim spisima može naići na posredna saznanja, prof. Neralić otkriva u vlastitom primjeru: “Meni je svojevremeno bila nova vijest kad je prije barem 6-7 godina objavljena jedna knjižica iz Državnog arhiva notarskih bilježaka. U kazalu knjige se spominjala jedna sitnica, a to su nekada onako baš dragocjene sitnice, jedan unosak iz apostolske komore da je tom i tom čovjeku apostolska komora platila toliko i toliko, nije neka velika svota, za kupiti haljinu, odnosno tkaninu od koje će se izraditi oprava za tog čovjeka koji će onda sudjelovati u procesiji, u pogrebnoj povorci kojom se ispratilo kraljicu na posljednji počinak u bazilici Aracoeli. Ovo je moje istraživanje koje je meni jako drago.”
Slušajući profesoricu, sve dublje uranjamo u slike druge polovice 15. stoljeća. Predočava nam i kontekst vremena neposredno poslije kraljičine smrti, te atmosferu opće strepnje pred Osmanlijama: “Početak 16. stoljeća je lako povezati i interpretirati. Naši ljudi su sudjelovali na Petom lateranskom saboru u vrijeme pape Lava X. i izgledno je da su se u tom ozračju došli i pokloniti kraljici kod oltara bazilike Aracoeli. Par godina kasnije imate i Marulića koji piše poslanicu papi Hadrijanu. Ljudi su bili prestravljeni onime što se događa i po Bosni i po Dalmaciji. Dolaze ili Papi ili na kraljičin grob pomoliti se. Osjećaji su uvijek tu kad si u stranom svijetu. Pitaš se što se to u tvojoj zemlji događa, obratite se kraljici da se za vas pomoli, pošaljete pismo ili zamolbu Papi…”
Dotičemo se za kraj i znanstvenih diskusija o dvije verzije natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči.
“To prati cijela priča oko pogreba kraljičinoga na originalnoj lokaciji (pred glavnim oltarom) u odnosu na izmještenu. Na originalnoj ploči je bio natpis na bosančici. U jednom trenutku kad su franjevci poželjeli malo popraviti crkvu jer je oltar stradao, nadgrobna ploča je oštećena i postavljena na stup. Ali tog natpisa na bosančici više nema. Kolega Stjepan misli da su franjevci to premještali u drugoj polovici 16. stoljeća. Naime, mnogi su se naši svećenici i ljudi iz Dalmacije našli u Rimu 1570-80-90-ih. Moguće je da su neki dobro obrazovani ljudi djelovali na tome da se okupe opet oko kraljice i kraljičine ostavštine u Rimu i čini se izglednim da je onda jedna takva humanistička grupa napravila novu verziju nadgrobnog natpisa.”
Zahvalivši profesorici, koja će nam naknadno poslati preslike dokumenata do kojih laici (izuzev znanstvenika) i novinari ne mogu pristupiti, okrećemo se fra Miljenku da pomogne s našim planom za naredni, finalni dan kada ćemo poći na kraljičin grob. Godišnjica je smrti, mi dolazimo o 546-oj. Doznao je od rektora bazilike Aracoeli da se služi samo redovna jutarnja misa na talijanskom jeziku. I donosi u tom trenutku odluku dogovoriti i organizirati misu na hrvatskom, obavijestiti svećenike u Zavodu sv. Jeronima, obavijestiti Domus Croata. Preostalo je manje od 24 sata za sazivanje, ali motiv je tim veći jer smo u jubilarnoj 600. godini. Ce vediamo in Aracoeli – rekosmo zahvalni fra Miljenku, koji se ispostavlja ključnim osloncem našem pohodu.
Do kraja dana sllijedimo ambiciozno postavljen plan: odvojiti sat vremena za Vatikan i onda prehodati nekoliko kilometara od Trga sv. Petra do Koloseja. Već bi na prvoj postaji zapelo da press iskaznice “Bobovca” nisu omogućile direktan prolaz kroz sigurnosnu provjeru, bez čekanja u stometarskoj koloni turista i hodočasnika. Doživljaj najveće crkve na svijetu dovoljno opisuje sama ta riječ. Vrijeme jednostavno prekratko. Ostale znamenitosti, kraj kojih smo si zacrtali proći, razgledamo u hodu. Ulični promet u glavnom gradu Italije veoma je kaotičan. Mnoge su prometnice pod kockom (kakva je bila i u Varešu do uvođenja asfalta). Karabinjeri tu i tamo pokušavaju regulirati gužve, ali većinom se ne miješaju u to. Svakodnevica. Najzad, pored stare jezgre Forum Romanum stižemo pred Kolosej. Pala je noć i dosta će biti, ipak smo pred najpoznatijim spomenicima barem koju minutu zastali.
S novim jutrom stojimo pred 124 stepenice kojima se uspinje do ulaza u baziliku Aracoeli. Godine 1348. izgradio ih je puk kao zavjetni dar Bogorodici što je grad oslobodila od kuge. Bazilika Aracoeli (Svete Marije od nebeskog oltara) podignuta je na kapitolskoj uzvisini. Prvi zapisi o njoj potječu iz 574. godine, ali tada je već bila stara. Predstavlja službenu crkvu rimske gradske općine. Paralelno uz nju, nakon što je zbrisana stara četvrt o kojoj je prof. Neralić govorila, podignuta je impresivna građevina Palazzo Venezia. Zgrada je odličan primjer renesanse arhitekture iz 15. stoljeća, a služila je kao papinska i plemićka rezidencija. Ispred nje je postavljen Il Vittoriano (Oltar domovine), mlađi spomenik s početka 20. stoljeća. S druge strane bazilike su Kapitolski muzeji, također iz 15. stoljeća. Brežuljak Kapitol je u srcu starog Rima, nedaleko Foruma.
Na samoj lokaciji postaje jasno kakvu je čast zaslužila bosanska vladarica da ondje bude pokopana i to na najistaknutijem mjestu, ispod odnosno naspram glavnog oltara. Ulazimo jer fra Miljenko već treba započeti misu, ali sačekuje skupinu hodočasnika iz Hrvatske katoličke misije u Beču, koja je dan ranije pristigla autobusom i smjestila se u Domus Croata. Prilagodili su plan obilaska Rima i priključili se misnom slavlju. Njihov je duhovni vodič, zanimljiva koincidencija, fra Darko Grmača iz Poljana kraj Kraljeve Sutjeske. Među hodočasnicima prepoznajemo i neka lica iz vareške okolice: iz Borovice i Jelašaka. Njima također imponira što je tu jedina reporterska ekipa došla iz Vareša. Misa može započeti. I započinje kako? Do jeze su odjeknule moćne orgulje i začuo se gromki muški glas s ulaznom pjesmom: “Svjetla kruno roda svoga, Katarino kraljice, vjernog puka bosanskoga sveta zagovornice! Ne slave te kazivanja o proslavi ratničkoj, nego tvoja darivanja kruha djeci patničkoj. Živi spomen tvoga lika čuvaju u Bosni svoj, djeca tvojih podanika u duši prastoljetnoj. Tuđina ti tijelo skriva u hladnome grobu tvom, al’ ostaješ vječno živa u narodu hrvatskom.”
Pjesmu je napisao fra Ladislav Fišić, a uglazbio i odsvirao fra Nikola Matošević.
U koncelebraciji je 10 svećenika, uz fra Miljenka, koji u homiliji između ostalog izreče:
“Vjerujem da je svatko od nas, dok se uspinjao uz ove skaline, bio svjestan da je to isto kamenje, da su ti pragovi isti oni kojima su prošle tisuće i milijuni drugih prije nas. Čitavi ovaj prostor svojim nazivljem ‘Aracoeli’ podsjeća na ideju svetoga mjesta, uzdignutog prema nebu.
Danas se sjećamo da je prije pet i pol desetljeća tim skalinama dolazila i prolazila naša kraljica Katarina, posljednjih godina svoga života. U tišini ranoga jutra ili kasna predvečerja, pod sjenom svojih golgota i životnoga raspeća, ona se uspinjala ovdje kao udovica i ožalošćena majka, svijetli simbol vjernosti, franjevačke poniznosti i predanosti Bogu. U toj tihoj patnji, ne nalazimo samo žalost zbog izgubljenog supruga i otete djece, već i duboki otisak ljubavi koja, iako rastrgana, ne prestaje tinjati. (…)
Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu. ‘Sestrica smrt’ joj je došla poput sna, poput mirnog odlaska u tišinu, gdje sve ono što je bilo u njezinoj povijesti postaje dio nečega većeg. Proglašena je blaženom. Kad Crkva nekoga proglasi blaženikom ili blaženicom, to znači da je osoba bila krjeposna. A krjeposti nisu povlastice svetaca ni blaženika. One su dostupne svakome tko traži ljepotu u vječnom, tko ne pristaje na privid.”
Misi je pribivala i otpravnica poslova Veleposlanstva RH pri Svetoj stolici Tea Zupičić. Po završetku, zajednička fotografija misara i svećenika, a potom fra Miljenko pod kraljičinom nadgrobnom pločom pali dva lampiona i odnekud je pribavio vazu s cvijećem. U žurbi je za obvezama, a mi nastupamo samo s još jednom molbom. Da nam uredi susret s rektorom bazilike kako bismo predali naš dar u ime zahvalnosti za čuvanje kraljičina groba odnosno spomenika kao svega što je preostalo. Tako u sakristiji imamo ad hoc susret s rektorom fra Massimom Coccijem, kojemu predajemo plitku staklenu kutiju s “katarinkom” unutra i ostavljenom naznakom na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku: “Crna marama koju katoličke žene bobovačkog kraja stoljećima nose u znak žalosti za tragičnom sudbinom bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić / 25 October 2024 / Gifted by HKD Napredak, Vareš”.
Rektor prima dar uz napomenu da je bazilika Aracoeli nacionalni spomenik gdje se teško može bilo što materijalno dodavati ili oduzimati, ali da će naš dar svakako biti adekvatno pohranjen i čuvan. Rekosmo kako bismo voljeli vidjeti dar pri idućem dolasku, pa bilo to i privatno o 550. obljetnici kraljičine smrti za četiri godine. (Možda se, barem o toj obljetnici, iz BiH organizira hodočašće na kraljičin grob; zar ne bi imalo smisla!?) Pomalo zatečen upornošću i odanošću ženi pokopanoj prije pet i pol stoljeća, fra Massimo zaključno reče:
“Posebno me fascinira kada dolaze Hrvati iz BiH i žele moliti ispred groba kraljice Katarine. Dolazi mnogo mladih ljudi, što znači da je kultura takva i da su odgojeni u molitvi i odanosti prema Katarini. U Italiji mlade pomalo gubimo.”
Rastanak s fra Miljenkom, nakon što smo ga zaokupili tri dana zaredom, bio je na brzu ruku. Hvala mu, kao i vlč. Đurinu i našemu Mati. Ostajemo do polaska s bazilikom sami. Vrijeme je za osobni susret s mjestom gdje kraljica počiva. U podu crkve su, duž lađe, kako je fra Alvaro spomenuo, grobnice s reljefnim prikazima na nadgrobnim pločama. Iako izlizane jer se stoljećima hoda po njima, gdjegdje se razaznaje da ispod leži razno plemstvo i poneki vitez s mačem. Naša kraljica drži na grudi privijenu knjigu. U prirodnoj je veličini od 178 cm. Ispred ploče visi upaljeno kandilo. Nažalost, prije podizanja ploče na stup kod uzdignute propovjedaonice i njeno je lice izgubilo obrise. Ali, kako kaza gvardijan Cocci, nije izblijedjela uspomena na nju. Ipak, vrijeme je za nijemi rastanak. Izlazimo vani s bočne strane ispod crkve fotografirati još skromna staromodna vrata s natpisom pored: “Ordine francescano secolare fraternita di Aracoeli” (Bratstvo franjevačkog svjetovnog reda Aracoeli). To su dakle vrata kroz koja je Katarina pouzdano prolazila, kutak koji još nije porušen ili nestao kroz stoljeća.
Mihaela ostaje na stubištu pripremati elemente za promptno medijsko izvješće. A ja ću, s osjećajem da sam nešto propustio, natrag u baziliku po snimku nadgrobne ploče iz još jednog rakursa. Kad, ondje u taj čas stoji još netko iz naših krajeva. Željana Zovko, zastupnica iz Republike Hrvatske u Europskom parlamentu (HDZ). Kao bivša veleposlanica BiH u Francuskoj, Španjolskoj i nadasve Italiji svakako nije prvi put na ovome mjestu. Ali je tu sada sama, privatno. Prepoznaje akreditaciju i razmjenjujemo informacije otkud tko ovdje. Pozvana je održati predavanje na sveučilištu Gregoriana, a za netom održanu misu nije znala, inače ju ne bi propustla. Nakon spontana razgovora definitivno se opraštamo od kraljičina počivališta i krećemo prema izlazu. U tom trenutku postaje izvjesno kako će naša reportaža imati i aneks budući je zastupnica suglasna da ovaj nenadani susret zaokružimo izjavom za “Bobovac”, ispred bazilike. Stoga najprije pitamo za njezin neslužbeni dolazak u baziliku, tj. za poriv.
“U Rimu sam povodom konferencije koja se održava na Gregorijani o izgradnji mira i posljedicama rata. Iskoristila sam ovu prigodu, a ne mislim da je išta u životu slučajno, da obiđem grob kraljice Katarine jer je danas dan na koji je umrla i povrh svega ova je godina 600-ta od njenog rođenja te ju je HKD Napredak proglasio godinom kraljice Katarine. Za Hrvate iz BiH je ovo ključno mjesto i ustvari simbolično mjesto njihove sudbine. Kraljica Katarina se kao mirotvorka i jedna od najhrabrijih žena naše povijesti trudila pomoći svom narodu pod osmanskim osvajačem koji je uzeo i ono njeno najmilije, njezinu djecu. Znamo da je nekim čudnim slučajem Papa (Pio II., op. aut.) koji je bio spreman u to vrijeme pokušati vratiti Bosnu iznenada umro. Sveta Stolica je bila svjesna situacija gdje kršćani nestaju. Ja sada kroz našu parlamentarnu grupu za međureligijski dijalog (EPP) radim na tome da se kršćanima pomogne i u Europi i na Bliskom istoku i svugdje gdje idem jer ih sve više nestaje. Povijesna epizoda o kraljici Katarini nas upozorava na ono što se može desiti ukoliko ne shvatimo ozbiljno utjecaj trećih zemalja i svega onoga što prolaze kršćani, čak i u Europi.”
Hoćemo li se osvrnuti i na naše krajeve iz kojih je kraljica s golemom tugom otišla?
“Svakako. Ljepota Bobovca, Borovice, Vareša i Kraljeve Sutjeske te njezina povijesna baština je nešto što apsolutno fascinira svakoga tko dođe. Nigdje nema tako lijepog, sigurnog i zdravog kraja kao što je u tim područjima. Tu je, s očitim razlogom, bilo i sjedište našeg kraljevstva. S druge strane, svijet je danas izuzetno trusno i geopolitički nesigurno područje. Treba ostati ponosan na sve svoje što imamo, na tu baštinu koju smo do danas sačuvali. Ja vrlo dobro poznajem s čime se vi u tim krajevima borite i kroz vaš medij i kroz kulturu, da se ta baština njeguje i čuva, i kod toga sam spremna da vam u svako doba pomognem.”
Usput rečeno, baš u prošlom broju našeg časopisa objavili smo otisak pečata iz 1870-ih godina, na kojemu stoji “Pečat župe Vareš u Kraljevstvu Bosne”. Dakle, nikada nismo pristali na to da Kraljevstva više nema…
“Da, sjećam se vrlo dobro, prilikom jednog dolaska, najstarije crkve u BiH, crkve sv. Mihovila koja je u Varešu sačuvana. A za sve što je iz turskog doba spašeno treba zahvaliti prvenstveno franjevcima i Bosni Srebrenoj. Franjevcima je i naša kraljica bila odana. A Bosna je srebrna i danas, što je kod vas aktualno i u rudarskom smislu. Nedavno sam boravila u Los Angelesu i razgovarala sa Steveom Bubalom koji mi je rekao da kroz ulaganje u rudnik pomaže Hrvatima u Varešu i njihovu opstanku. Nadam se da je to zaista slučaj.”
O efektima toga bi se moglo diskutirati… Za kraj, kakvu ćemo poruku za naše ljude u domovini poslati s ovoga mjesta?
“Ja se vama divim i čestitam na tome što štujete blaženu kraljicu Katarinu. Čuli smo maloprije od gospodina koji je zadužen za očuvanje bazilike Aracoeli – ona je za njih blaženica. A ona je za mene, koja dolazim iz Hercegovine, i simbol povezivanja BiH jer je rođena u Blagaju, tako da su i Hercegovci na nju izuzetno ponosni. Tim vjenčanjem jednog kralja iz Bosne i princeze iz Hercegovine nastalo je jedno apsolutno jedinstvo koje nitko više ne može razdvojiti.”
Hvala sugovornicama i sugovornicima. Arrivederci Aracoeli. Počivaj u miru, kraljice naša.