Foto: Narod.hr
U hladno jutro u studenome, nalazim se na molu u jednoj skrovitoj uvali nedaleko vreve grada Pule s vukovarskim dragovoljcem Domovinskog rata. Josip Dir svoje dane najradije provodi u ribolovu. Uz more, beskrajan pogled u plavetnilo i šum vjetra.
O ratu, zapravo, nerado govori. Davnih je godina sam sebi rekao da ne smije ostati “u tom filmu”. Rođen u Šarengradu 1957., u Vukovar stiže ’82. Od ranjavanja na mostu preko rijeke Vuke, 10. studenoga ’91., naredne je godine provodio po bolnicama diljem Hrvatske. Tamo je, kaže, imao dovoljno vremena za razmišljanje o svemu što se dogodilo u Vukovaru.
Od početka među dragovoljcima
Čim su se stvari u gradu počele “zahuktavati”, pridružio se redovima dragovoljaca.
“Kad se desilo Borovo Selo, kad su poubijali naše policajce, držali smo stražu u Negoslavcima dok nisu počele prave borbe na Trpinjskoj cesti. Od nas 36 koji smo ušli u rat kao dragovoljci, šest je ostalo živih. Svi smo više puta ranjavani”, prisjeća se Dir.
“Taj sam pad Vukovara… ti događaji u bolnici nakon pada… to odvođenje HOS-ovaca… To mi je nešto najgnjusnije kad netko proziva HOS. Ja sam bio na mjestu gdje su ti dečki bili. Oni nisu bili ustaše, samo su voljeli tu Hrvatsku i stvarno su bili spremni za Hrvatsku. Ljude koji su ginuli za ideale danas nazivaju ustašama! Da nije bilo HOS-ovaca, ne znam kako bi Hrvatska prošla. Onima što smeta ‘Za dom spremni’, oni bi danas vjerojatno živjeli pod drugom zastavom. Ti dečki su stvarno spremni za dom život dati“, kaže Dir.
Ranjavanje
Podrumi kuća su bili puni žena, djece i ranjenika. Među njima je, kaže, bilo i Srba, a zapovjednici su striktno zabranili da ih se takne. “Nije ih se smjelo ni ružno pogledati. Mi i HOS-ovci smo im pomagali, nosili hranu njihovim ženama i djeci. Bilo je i Srba koji su branili Vukovar, jer je to bio njihov grad koji je napadnut”, napominje.
“Imali smo jedan automobil kojim su se prebacivali ranjenici do bolnice. Kad su neprijatelji stigli to jutro na Milovo Brdo, pustili su Marš na Drini, pozivali nas na predaju. Znali smo da su nam iza leđa. Stavio sam u taj auto šestero djece i tri-četiri žene. Znam točno odakle me snajper gađao… I sad vidim tu kuću, tamo u Vukovaru…
Prvi put sam prošao s tom djecom i ženama, nitko nije poginuo. Kad sam se vratio kroz kišu metaka, trebao sam izvući još nekoliko žena i četiri ranjenika, to su većinom bili HOS-ovci… Međutim, u tom drugom pokušaju, dobio sam metak kroz vrata. Nosio sam ga 23 dana u nozi dok nisam došao do bolnice koja je imala uvjete da to sanira.
Rekao sam ženama da se drže, da ne mogu više stisnuti kvačilo… tu sam zakočio, one su otišle u sklonište… na sreću, naišao je jedan vozač saniteta, kojega su poslije ubili na Ovčari. Mahao sam mu kroz prozor… On je stao, izvukao me i odvezao u bolnicu”.
‘Znalo se da je gotovo…’
Vukovarska bolnica je, kaže, ličila na konzervu sardina.
“Ljudi su bili posvuda… Ja sam ležao blizu rendgena… svi smo ležali okolo… Bilo nas je 11 u sobi. Od nas 11, samo smo nas dvojica preživjeli. Ostale su 18. studenog odveli na Ovčaru. Znalo se da je gotovo… Mogli smo se upisati za odlazak u Zagreb, neki su htjeli za Novi Sad… Kad su oni (JNA, op.n.) ušli u bolnicu nakon pada Vukovara, rekli su svima koji su se upisali za Zagreb, da izađu van. Mi smo se tu lijepo ispozdravljali: “Bog, vidimo se u Zagrebu”. Nikad se više vidjeli nismo…”, zastaje Dir.
“Ljudi su otišli iz vukovarske bolnice misleći da idu u Zagreb, ali oni su ih odveli na Ovčaru. Neke su ekshumirali, neke još nisu našli…
Moja žena i djeca su isto bili u bolnici, jer se više nije moglo nikuda. I njih su, civile, istjerali van. Nisam ni znao jedno vrijeme gdje su, a oni su bili odvedeni u logor u Srijemsku Mitrovicu. Stariji sin je imao devet godina. On sve pamti i dan danas. Mlađi je imao dvije i pol godine. I znao je za gardiste.
U logoru u Mitrovici ga je jedan vojnik pomilovao po kosi, a on je rekao: “Mama, dira me gardista”. Ona mu je rekla da mora šutjeti, jer će mu ubiti tatu. On je šutio tri dana, dok nisu prešli granicu u Slavonskom Šamcu. Tek kada su im rekli da je tu naša vojska, onda je pitao smije li pričati”, kaže Josip.
Dir: ‘Ubijanje teških ranjenika je najveći kukavičluk koji je moguće zamisliti’
Nakon okupacije Vukovara, JNA je ulaskom u bolnicu izvela i pobila HOS-ovce koji su bili teško ranjeni. To je, kaže Dir, najveći kukavičluk koji je moguće zamisliti.
“Sve su ih prozivali imenom i prezimenom. To što su pobili najteže ranjenike… to mislim da ni Bog ne može oprostiti. Nemoćnog čovjeka ići mučiti… mučiti!… i onda ga ubiti… to je gnjusno…
Kad su došli po nas, jedan od njih me pitao kako se zovem i tko mi je otac. I nisu me dirali. Nas je bilo 52 koji smo ostali zadnji preživjeli u vukovarskoj bolnici. Bio je tu i fra Smiljan (Berišić, tada medicinski tehničar i teolog, op.n.), sada je svećenik u Rovinju, medicinska sestra Zorica (Gregurić, op. n.) koja je sada predsjednica udruge braniteljica grada Zagreba i dvije časne sestre.
‘Doktori su pljuvali po nama’
Doktori, Srbi koji su bili u uniformama, pljuvali su po nama. Vjerujte mi, nisam imao nikakvog straha. Samo sam molio Boga da me ne muče i da moji žena i djeca ostanu živi. Tko nije bio u ratu… to je stvarno specifično stanje uma. Volio bih da sam ranije makar djecu sklonio…
Iz te sobe samo smo nas dvojica preživjeli. Stavili su nam vojnu policiju na vrata. U neko su nas doba počeli iznositi. Smiljan nas je iznosio na leđima dok su se doktori smijali i pljuvali po nama. Bila su dva autobusa i dva stara kamiona. Tada je nastao psihološki rat. Vikali su nam da nas Hrvatska neće…”, priča Dir.
“Kiša je padala taj dan… Svi su izvana pljuvali po autobusima, a kiša je to odmah isprala…”, prisjeća se i zastaje.
Razmjena u Brčkom
Uslijedila je, kaže, duga vožnja koja je trajala od Negoslavaca i Orolika do Šida. U Šidu su, kaže, prvi put nakon više mjeseci, ugledali svjetla.
“Šid je svijetlio. Mi smo živjeli mjesecima u zamračenju. Nismo znali gdje nas vode. U Šidu se nismo zadržavali. Vozili smo se skroz do Brčkog. Tamo je bila nepregledna kolona kamiona. Žene iz Brčkog došle su do nas, pitale nas treba li nam cigareta, sendviča… Ja sam rat započeo s 95 kila, tada sam ih imao 68… Na nosila su nas stavili i unijeli nas pet u kamion. Rekli su nam da ćemo biti smješteni u Đakovu. Vozili su nas do beskraja…
Ja sam ranije godinama radio kao vozač i znao sam koja je udaljenost na relacijama. Od Vukovara do Brčkog je bilo oko sat i pol vremena. A mi smo se vozili satima. Odjednom smo čuli galamu. Pitali smo gdje smo i rečeno nam je da smo u Đakovu. Ali, naš kamion nije stao. Vozili smo se do četiri ujutro. I stali smo u Našicama. Tu su nas iskrcali i stavili u bolnicu.
Mir, tišina… nigdje nikoga… Smetala mi je tada ta tišina poslije onih granata, eksplozija, rata… Nitko nije dolazio da nas vidi. Rečeno nam je da su svi u skloništu, jer su raketirali bolnicu. Sutradan su nas premjestili u neki hotel gdje smo bili 12 dana. Nakon toga su nas prebacili u Zagreb. Svo to vrijeme ništa nisam znao o svojima, osim što mi je otac došao u Našice, jer je čuo od ljudi u Slavonskom Brodu, gdje su on, mama i djed bili u progonstvu, da su u Našice dovezli ranjenike iz vukovarske bolnice. Tatu sam pitao za brata…”, prisjeća se Dir.
Josipov tri godine mlađi brat Stjepan, kojega su zvali Zlatko, bio je na Ristićevom Salašu u Vukovaru. Tamo je zarobljen i do današnjeg dana vodi se kao nestao.
Otac umro od tuge
Josipova supruga i djeca su nakon tri dana boravka u logoru u Srijemskoj Mitrovici prebačeni u Opatiju. Josip se prvi put nakon Vukovara čuo sa suprugom za vrijeme boravka u bolnici u Zagrebu. Pokušavao je doći do informacija o bratu na sve načine.
“Tata je umro samo zato jer nisu mogli brata naći. Umro je sa 59 godina. Od tuge. Išao je na svaku razmjenu, pokušao sve moguće i nemoguće… Kad je vidio da ga neće naći, on je legao i umro”, govori.
Josip Dir ne opisuje previše emocija vezanih uz sjećanja na zadnje vukovarske dane.
“Stvarno se nisam bojao. Samo sam htio da se ženi i djeci nešto ne dogodi. Sad bih se bojao, kad se sjetim. Ali, tada, kad si još pod dojmom rata, pucanja, čak ti je svejedno… Ali, jedna sekunda života mijenja život“, kaže.
Obećanje samome sebi
Ležeći po bolnicama, imao sam dosta vremena za razmišljanje. Rekao sam samome sebi: ‘Ako budeš i dalje živio u tom filmu, razmišljajući samo o ratu, prijateljima, bratu…, a budeš li zanemario svoju djecu, samo ćeš sebi napraviti zlo. Sazidaj zid, ostavi prošlost iza sebe, živi za budućnost i za svoju djecu‘.
I od onda sam se skroz promijenio. Rijetko kad i pričam o ratu. Neki ljudi i ne znaju, kad se sretnemo, da sam preživio vukovarsku bolnicu.
Nisam bio još nijednom u Vukovaru na dan pada. Spremao sam se nekoliko puta, ali ne mogu… Odem ranije, ili nakon, ali 18. nisam bio nikad. Drago mi je kad vidim mlade ljude i mislim da se Vukovar neće nikad zaboraviti, koliko god se netko trudio da ga pomete pod tepih. Ta mladež to nikad neće zaboraviti”.
Ostavljam Josipa Dira na molu nakon razgovora. More i on se razumiju. Njegova priča možda je nekome samo jedna od mnogih vukovarskih priča. Ali trebala je biti ispričana. Baš zato da se ne zaboravi.
