Evanđelje dana Lk 11, 29-32
Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«
»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Isus se skoro cijeloga svoga života morao dokazivati. Suvremenici od njega traže znakove, traže ovjerovljenje, traže da čudesima potvrdi ono što govori. S tim se suočio već za prvoga nastupa u nazaretskoj sinagogi; sučelio se s time i kad su Ivanovi učenici bili poslani da ga u Ivanovo ime pitaju, je li Isus konačno ‘pravi’ ili da čekaju nekoga drugoga, u daljnjoj ili bližoj budućnosti.
Ni jednom prilikom Isus ne odgovara izravno, nego upućuje na znakove koje čini, znakove koji ga ovjerovljuju, jer su to izričito i bjelodano mesijanski znaci. Toliko puta suvremenici mu i protivnici postavljaju klopku pitajući ga spram znakova, tražeći da svede neki znak s neba. Isus jasno odgovora svojim suvremenicima kako ne čitaju, kako nisu kadri čitati znakove vremena, kako su slijepi za ono što se događa u njegovoj osobi, u njihovu najbližem okolišu.
Znakove će tražiti i Herod za Isusova suđenja na Veliki petak, pa čak i kad Isus bude visio na križu, tražit će od njega da siđe s križa kako bi mu, tobože, napokon povjerovali. Pa sve i da je sišao s križa, ne bi im to bio dovoljan znak. Vjerojatno bi i tom zgodom njemu pripisivali opsjenarske, magijske moći, suradnju sa zlom silom. Uvijek, dakle, ista kušnja pred Isusom, još od kušnje u pustinji, kad je pobijedio Zloga i Napasnika, trokratnim odbijanjem njegovih ponuda kojima je u edenskom vrtu podlegao praotac Adam.
Isus odbija takvo ovjerovljenje, svoj naraštaj naziva „opakim, zlim, preljubničkim“, i tomu naraštaju naviješta sud. Upravo uvodnik današnjega odsječka spominje mnoštva koja se okupljaju oko Isusa. Povod je to Isusu uputiti im mjerodavnu riječ spram njihova ponašanja.
Nevjernomu Izraelu suprotstavlja Isus dva primjera iz poganskoga svijeta: Veliki grad Ninivu i Kraljicu Juga – jedni se na Joninu propovijed obratiše, a ona je došla s krajnjega juga, s kraja svijeta, čuti mudrost jednoga Salomona, a ovdje je daleko više od jednoga običnoga, kolebljiva, strašljiva Jone, daleko više od premudra Salomona, daleko više i od samoga Hrama.
Čini se da su nevjernici, ‘nečisti’ pogani, prijamljiviji za ono što Bog čini u Isusu Kristu nego sami Izabrani narod. Isusovi su suvremenici samodostatni, već zasićeni, siti Božjih i riječi i govora, ništa ih više ne može zanijeti ili oduševiti niti pokrenuti. Oni su kao ona nezainteresirana djeca koja se igraju na trgovima, koje ništa ne može pokrenuti, ni jadikovka, a ni zanosna pjesma. Pogani su voljni, spremni, čuti i obratiti se, što Izrael odbija učiniti.
Sam je Jona u osobi znak, kao što je i Sin čovječji znak u osobi nevjerničkom i preljubničkom naraštaju. U Isusu je Božja snaga i mudrost, daleko više nego u Salomonu, u Isusu je i navještaj obraćenja – daleko snažniji nego u Jone. Njegova osoba, njegova pojava stavljaju ljude pred konačnu odluku. Ona se mora dogoditi ovdje i sada. Bez odgode.
I prethodno, kad je izgonio nečistu silu, Isus je snažno uzdahnuo i prigovorio – a u Isusa je snažni uzdah u pravilu snažna molitva upućena Nebu, vapaj Ocu! – dokle će se još mučiti s ovim grješnim i preljubničkim naraštajem. Nitko ni od nas nije imun, svatko se mora čuvati da ga ne stigne Isusov prigovor. Svatko se mora pitati, sluša li dovoljno i intenzivno Isusove riječi.
Isus nije poput Jone samo obični mali prorok, nije poput Salomona samo kralj i mudrac, nego je u njemu završna Božja riječ, konačni Božji opunomoćenik. Punina, bogatstvo mudrosti i znanja, reći će spis Kološanima (Kol 2,3). Stoga su ti pogani tužitelji Izraelovi, tužitelji ovoga naraštaja komu neminovno prijeti sud.
Isus uvijek smjera na čovjeka, upućuje riječ čovjeku, pojedincu, i u radosti i u žalosti. I ovdje, za prigovora, a i poslije, na križnom putu onim ženama koje su ga oplakivale. Želi da se svatko okrene k sebi i pogleda u svoje srce i nutrinu, te konačno učini (is)korak obraćenja, da iskorači iz uhodanoga svagdana.
Nema koristi biti u Isusovu okruženju radoznao. Biti promatrač, biti dio mnoštva koje plješće, želi zabave, kruha i igara; ne košta to ništa. Lako je biti publika na tribinama, nijemi promatrač ili radoznalac sa strane, lako se informirati ili biti sudionik nekakva spektakla.
Čovjek je trajno u potrazi za mudrošću života i za smislom, želi otkriti smisao i ispunjenje svoga života. Kao znamen mudrosti za sva vremena slovi kralj Salomon, a kraljica od Sabe utjelovljuje u sebi čovjekov nagon i potrebu za mudrošću i spoznajom.
I kad je sve u Jeruzalemu iskusila, zaključila je jednostavno kako je tu daleko više od onoga što je sama na svoje uši čula u svojoj domovini o tome Salomonu. Svi znamo kako je Salomon od Gospodina molio mudro srce, a ne bogatstva ili pak dugi vijek (usp. 1 Kr 3,5-9).
Svakolika se čovjekova mudrost sastoji u tome: Boga spoznati, upoznati, iskusiti, i prema njemu usmjeriti svoj život i za njega živjeti. To želi Isus od svojih suvremenika, takvu čežnju i žudnju za spoznajom mudrosti i smisla u životu. Nemoguće je živjeti jednodimenzionalno, plošno.
Žudnja za pravom spoznajom tjera kraljicu s krajnjega Juga do Jeruzalema. Ona stavlja pod znak pitanja i upitnosti sve zemaljsko, sve što je kao osoba u životu naučila. Ona je hodočasnik prema istini i spoznaji, hodočasnik/ca istine. Isto se događa i s Joninom propovijeđu. I on stavlja pod upitnik cjelokupni život kojim ljudi žive u Ninivi. Ti su primjeri za Isusa dobrodošla prigoda, usporediti svoje suvremenike s Ninivljanima prije obraćenja. Nisu svjesni da u svojoj bezbrižnosti plešu, da se nalaze nad kraterom vulkana koji svaki trenutak može provaliti i sve ih odnijeti u nepovrat. Poput tsunamija.
U Isusu je daleko više od Salomona i Jone, daleko više od Krstitelja i njegova žestoka navještaja. Za njega Isus kaza kako je najveći među rođenima od žene, ali je svaki i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od njega (usp. Lk 7,28).
Svaka istinska promjena i obraćenje ne događa se na temelju intelektualne spoznaje ili moralnoga zrenja i uviđaja, ma kako uzvišena i mudra bila spoznaja, i ma kako moralni imperativ bio snažan, nego kad se čovjek susretne i suoči s Isusom Kristom i otvori njegovoj ljubavi. Tek tada se počinje istinski živjeti. Čovjek postaje dionikom neba, nebeskoga kraljevstva koje je Isus donio na ovaj svijet.
To je povijest svih svetaca koji su postali svomu vremenu nešto kao vidljivi znak, kroz cijelu povijest, pa i danas. Oni su svakomu vremenu vidljivi znakovi Božje – Isusove prisutnosti i svjetla koje je Isus donio na ovaj svijet.