Evanđelje dana Mk 6,20-26
Podiže Isus oči prema učenicima i reče:
»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!
Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Isusov Govor na gori u kršćanskoj je svijesti i pameti redovito prisutan u onom obliku u kome ga nalazimo u Matejevu Evanđelju, poglavlja peto, šesto i sedmo. U Luke nema Govora na gori, nego je to govor negdje na nekoj zaravni, u polju, na ravnu prostoru. Isus silazi s brda, k njemu se slijevaju mnoštva učenika i naroda te svaka vrst bolesnika. Imamo tri sloja slušatelja: Dvanaestoricu, učenike te mnoštva iz bliže ili daljnje okolice.
Za razliku od Mateja ovdje imamo i pogane, stanovnike iz priobalja, iz Tira i Sidona. Time kao da se želi naglasiti kako je Isusova riječ upućena ne samo Židovima, nego svima bez razlike, svejedno odakle su. Samo treba jedno, spoznati naime vlastitu potrebu i nemoć. Dakle, biti čovjek, ne nadčovjek. Jer, koji to čovjek ne treba pomoći?
Ove su riječi nedvojbeno brušeni briljanti, dragulji u Novome zavjetu. Prozračne, jasne, predivne u svojoj ljepoti, nadmoćne u svojoj oporosti, tvrđe od najtvrđega dijamanta, otporne na sve oblike rđanja ili propadanja, na svaku kiselinu i lužinu, trajnije od žežena zlata. Ništa im ne može ni prostor ni vrijeme, iskovane, salivene od prolaznih riječi, ali nose u sebi vječnu poruku. Upravo kao i dijamant koji je najtvrđi, a zapravo je ugljik u najčišćem obliku. Oblikuje sve, u svemu se raspada, izbacuju ga vulkani, šire zemljom, tako da ugljika imamo u svemu živome.
U Luke je značajna svaka riječ. Isus, veli se, podiže svoje oči i uprije pogled u svoje učenike i prozbori im. Isus nije na uzvisini, nego na istoj ravni(ni) s učenicima, gleda ih oči u oči. Upravo kao što je pogledao u sinagogi sve nazočne svojim okom, ošinuo pogledom cenzore i kritičare ljudskih i njegovih postupaka.
Ovdje se sučeljava sučelice pogledom s učenicima i u njima osjeća žudnju, čežnju, potrebu za nečim novim. Oslovljava učenike u nadi da će se ovo usjeći duboko u pamet i prenositi kroz sljedeće naraštaje, do kraja svijeta i vremena. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje, ne, ne će proći!
U Luke imamo četiri ‘blago’ i četiri ‘jao’. Ne kao u Mateja osam blaženstava. Pogrješno je iz Isusovih riječi iščitavati neki oblik nasilnoga prevrata, revolucije, poziv na krvoproliće, ustanak, nasilje, protiv bogatih ili onih gore. Isusu je do čovjeka, onoga koji treba pomoći, koji treba lijeka i liječnika. Pa vidimo i u ovome odsječku. Skupio se oko njega silan svijet, čak iz priobalja tirskoga i sidonskoga da ga slušaju te da ih izliječi od njihovih bolesti. A on je liječio sve bez razlike. “Svi su tražili da ga se dotaknu jer je iz njega izlazila sila koja je ozdravljala sve” (Lk 6,18). Nema u Isusa straha od dodira s bolesnicima, bilo koje vrste. Čovjeku je do spasa i iscjeljenja, do dodira s onim koji donosi blagoslov i zdravlje.
Isusovi ‘blago’ i ‘jao’ su neumoljivi. To je prevrat, izokretanje svih postojećih vrijednosti. Zdravi nam razum veli kako je u životu dobro biti bogat, da je dobro radovati se, uživati, težiti za moću, čašću, slavom, srećom. Isus sada izokreće i prevraća sve svojim nebeskim mjerilima.
On nas sučeljava s našom zarobljenošću ovim svijetom, s našom osrednjošću, prosječnošću. Suočava nas s opasnostima koje prijete, dadnemo li se zarobiti svijetom i njegovim kategorijama. Siromasi, progonjeni, očajni, bolesni imaju u ovim riječima silnu utjehu.
Njima je do nade u spas, do vjere u donositelja spasenja. Kao da Isus želi reći: Jao bogatašima koji imaju u bogatstvu svoju utjehu, koji se povode i idu za obmanama i pričinama. Upravo kao u onoj slici o bogatašu, koji se slastio i mastio te siromahu Lazaru koji nije imao ni mrvica s bogataševa stola, a njemu su čak i psi lizali rane i čireve. On ostaje bogataš, bezimen, za svu vječnost, dok Lazar, sirotan ima svoje ime, jer Lazar znači: Bog se smiluje!
Zato blago gladnima, oni znaju, oni su svjesni svoje potrebe i potrebitosti. Bogataši su siti poput staroegipatskih mumija koje su mrtve posred pozlaćenih grobova, svime opskrbljeni za cijelu vječnost. Blago zaplakanima, a ne onima koji se vječno smiješe na poziv ‘cheese’, da slika iz slikopisa ili danas na ‘sebiću’ ispadne bolja, ljepša, prihvatljivija.
Isus kao da želi reći: Bog nas sam promatra iz očiju onih siromašnih, obezvrijeđenih, onih koji su od svih ostavljeni, prezreni, koji sjedeći čame i čekaju da im se smrt smiluje. Bog je siromašan u Isusu, on je siromah u siromasima, on iz njih sja kao vječnost, moja i tvoja. Oni su naša odluka i sudište.
Isusove su riječi poziv činiti nešto u ovome trenutku, a ne tješenje ni utjeha za nekakvu budućnost. Isus govori u nesvršenu, trajnom obliku, o nečemu što se ovdje i danas događa i traje.
Sva Isusova blaženstva daju se sažeti u jedno, naime, Bog je ovdje, on želi biti dostupan svima koji ga trebaju, koji za njim žude. Božje kraljevstvo nije ideja, stvar ili neka daleka utopija i nedohod, nego je ono događaj, Božje djelovanje, ovdje i sada, vrijeme i prostor u kome se Bog događa.
Bog svoje siti, Bog je svojima milostiv, Bog nas naziva svojom djecom. Ovaj Isusov govor nije nikakav teološki smišljeni i domišljeni pokušaj sažeti u nekoliko riječi kršćansku poruku, nego Isusov poziv na nasljedovanje, onako kako se očituje u Isusovim činima i djelovanju.
Isus ne poziva na prevrat, pobunu, revoluciju. Lako je ljude podignuti na bunu, lako je izići na barikade, ali je teško čovjeka izliječiti, fizički i duhovno, od besmisla i beznađa. Nijedna to revolucija nije uspjela kroz cijelu povijest.
Isus je taknuo, dirnuo u živac cjelokupnoga društva i razvitka. Što nam je cilj? Moć, vlast, prevlast, bogatstvo u društvu ili stvaranje pravedna društva. Stotine se milijarda dolara troši za naoružanje ili svemirske letove. To je stvar prestiža. Kako je stalo s borbom protiv siromaštva i bijede u svijetu? Tko tu vodi, tko je u tome prestižan?
Primjera radi: Svaki ubijeni američki ‘neprijatelj’, vijetkongovac, u Vijetnamu, šezdesetih godina minuloga stoljeća, koštao je Ameriku 332 tisuće dolara iz državnoga proračuna. Još se nije izračunalo koliko košta jedan ubijeni ‘neprijatelj’ ili terorist u Iraku ili taliban u Afganistanu. Zanima nas, koliko bismo poboljšali život u svijetu kad bismo prestali ubijati jedni druge!
Traži se sigurnost i vode se ratovi diljem svijeta protiv terorizma, a isti se terorizam rađa u vlastitim gradovima, kotrlja se našim ulicama, među mladima, gubi se nada i mogućnost za čovječni suživot. Zlo se neumitno globalizira.
Treba se okrenuti k sebi, uvidjeti svoju potrebu, glad, žeđ, neutješenost, siromaštvo. Tada smo prijamljivi za Isusovu poruku i osobu. Bogataš, prividno, ne treba Radosnu vijest. Njemu zbilja treba poruka obraćenja, njemu treba šok terapija, kao u slici bogataša i Lazara! Jer Lazara imamo svaki dan pred vratima!