Evanđelje dana Mk 7,1-8.14-15.21-23
Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«
Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Čitanja današnje nedjelje stavljaju nam pred oči tri vrijednosna sustava. Prvo čitanje govori o normama koje proizlaze iz vrijednosti vjere i Božjih zapovijedi. Drugo čitanje stavlja naglasak na socijalno ponašanje kao čovjekov odgovor na Božju ponudu i milost. A u evanđeoskom čitanju naglašava Isus nutarnje raspoloženje kao ishodište ispravnog ili neispravnog ponašanja. Svaka od tih vrijednosti ima svoje zakonito mjesto u kršćanskom životu i djelovanju. Nemoguće je izigravati jednu na račun druge. Istina se spoznaje po plodovima i djelima. Istina života.
Ma kako mi tumačili gornje Isusove riječi, jedno moramo imati stalno na pameti: Isus je zbog ovakvih svojih riječi i stava potpisao svoju vlastitu smrtnu osudu. Riječi su to zbog kojih je neminovno morao otići u smrt jer se sukobio s ideologiziranom religijom svog vremena, a pitanja koja je nabacio i kojima je za svoga života izazivao svoje slušateljstvo, za svaku su religiju, a ne samo za onodobnu židovsku, pitanja koja se tiču srčike svake religije.
Jednako i kršćanstva kao izravnog baštinika Isusove osobe i riječi. Stoga nam nije dopušteno tumačiti i izlagati Isusove riječi iz nekakve vlastite ugode ili komoda kao da nas se to ništa ne tiče ili tako da nas to ništa ne košta, kad su ovakve Isusove riječi njega stajale njegova života?!
Je li dopušteno ‘razvodnjavati’ Isusa, kad je u pitanju sve čovjekovo? Isus se ovim svojim stavom stavio posvema suprotiv cijelom Izraelu, jer je taj narod kroz stoljeća razvio svoj kodeks ponašanja po kome su se naskroz razlikovali od drugih naroda i usađivao mu nutarnji i vanjski identitet pred poganskim okružjem ali i u odnosu na Boga.
S jedne su strane ti propisi integrirali Izrael iznutra, a s druge strane bijahu razlikovna obilježja spram ostalih naroda, pa bi se teško ogrješivao tko bi ih kršio. A onaj tko se druži s carinicima, javnim grješnicima, poganima, prostitutkama, taj je u očima pravovjernika otpadnik, heretik, zašao s pravoga puta.
Isus nije samo otpadnik, nego zavodnik, koji odvodi na krivi put. Ignorira Mojsijev zakon i propise, javno se izlaže u društvu s grješnicima. I zato je logična posljedica takva ponašanja nasilna smrt… A pogotovo nakon što je javno toliko puta žigosao farizeje zbog lažne samodopadnosti, prijetvornosti, licemjerja, krivotvorene pobožnosti te duhovnog nasilja nad narodom u ime Boga, Isus se nalazi na strani onih koji ne poznaju Zakon, na strani siromaha.
U Isusovim očima, a prema Isusovu poimanju, i u Božjim očima, najprije se nalazi čovjek, pojedinačna osoba, a ne predaje starih. Čovjek koji treba živjeti u slobodi, bez straha i bezbrojnih fobija, bez nutarnjih i vanjskih otuđenja kakva sa sobom donosi religija pukih propisa, zakona i zabrana. Lijepo to izražava poznati egzeget Bornkamm govoreći: „Na sebi svojstven način Isus relativizira u svojim riječima ono što čovjek čini, a sav je naglasak na tome kako se nešto čini“. Koji su motivi djelovanja, koji je cilj radnje? To bi trebalo biti uvijek u prednjem planu.
Važnija je naime osoba od njezinih čina. Osoba mora biti uvijek u prednjem planu. Koja korist ako je u kući sve kao u ljekarni, bez trunka prašine? Savršeno uređeno, čisto. Fasada iza koje se krije trulež! Vrijeme je napustiti svu fasadnu kozmetiku te čistoću posuđa i zdjela, a zapitati se, što je sa srcem. Potrebno je povratiti čovjeku čistoću njegova srca. Očistiti od svih ekoloških onečišćenja. Ekologija srca i duha.
Isusa je moguće ukloniti. Smaknuti. Ubiti. To je učinjeno, to je kroz svu povijest činjeno, čini se to svednevice. Ali, jedno je nepobitno: Svakodnevno iskustvo i praksa daju Isusu za pravo. Isus živi. U svojoj riječi, u onima koji njegovu riječ slijede, kojima je njegova riječ postala normom života. U čistoći srca i nakana. Jer Isusov je glas uvijek glas za čovjeka i Boga, i za Isusa nema većih svetinja od tih dviju. Sve drugo su predaje i uredbe ljudske.
Kako pomiriti u sebi podvojenosti, nutrinu i vanjštinu, srce i razum, vjeru i moral, kako biti cjelovita osoba u Isusovim očima? Isus nam jasno govori: Budite savršeni! Ne poput stroja koji u određenom vremenu predstavlja u sebi savršenstvo tehnike i čovjekovih dostignuća, nego Isus želi reći: Budite cijeli, cjeloviti. Potpuni. Budite iznutra i izvana slike svog Oca nebeskog. Ne budite poput razbijena zrcala u kome neki komadići nedostaju, a drugi zrcale krivotvorinu onoga tko se u njemu ogleda. Ispunite svoje određenje, otkrijte Božju sliku u sebi.
Isus zna da nije moguće sve one neravni u našemu osobom liku izbrisati, da se komadići ne mogu tako lako posložiti u mozaik. Isus nas ne zatrpava nemogućim zahtjevima, ne puni nam glavu idealima, nego nas poziva da dijelimo terete svojih muka i patnja s njime, da nosimo križ svoje ranjene naravi u njegovu društvu.
Isus jest i ostaje savršeni primjer kako ljubav, bilo prema Bogu ili čovjeku, ne može biti neutjelovljena. Ona se mora utjeloviti u nama. Ona iziskuje tijelo, i iskustvo utijeljenja ljubavi, iskustvo nježnosti i blagosti dar je našoj stvorenosti, darovan nam za iscjeljenje naših rana te obnovu svega života prema slici Stvoritelja.