Iv 6,60-69
Mnogi od Isusovih učenika rekoše:
»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Svojstvo je snažnih, velikih ličnosti i pojava da svojim nastupom ne ostavljaju ravnodušnima one kojima se obraćaju. Izazivlju na odobravanje ili odbacivanje. Čovjek, obični i svakodnevni, treba jake ruke i vođe. On se nekomu mora prikloniti, kroz sve naraštaje, cijelu povijest i na svim usporednicama i podnevnicima ljudi se dijele, luče, raz- i odlučuju, stvaraju svoje idole kojima danas kliču, a sutra ih u prah ruše. I na koncu cijela se povijest pretvara u jednu veliku tragičnu lakrdiju gdje se pojedinci poigravaju sa sudbinom svojom i svojih ‘poklonika’.
Nakon svoga ‘skandaloznog’ govora o ‘tijelu i krvi’ – prisjetimo se samo kako je to moralo odbojno zvučati u ušima pravovjernih Židova kojima bijaše zabranjeno uživati krv bilo koje životinje – moralo je doći do krize. Mnogi se odvraćaju od Isusa i pitamo se, jesu li ti koji su otišli bili uistinu najlošiji njegovi učenici, a jesu li oni koji su ostali bili najbolji? Pa i Juda je ostao među dvanaestoricom… Neki ostaju jer nemaju drugog izbora: Isus ima riječi vječnog života. Isusova nas riječ stavlja pred razlučbu i odluku!
Nakon govora o kruhu života nije uslijedila, kako je za očekivati – jer ljudi vole ‘kruha i igara’ – masovna navala gladnih i žednih, ispaćenih koji se otimlju za taj živodajni kruh, nego upravo sušta suprotnost! Predznaci Cvjetnice i Velikog petka: ‘Hosanna’ i ‘Razapni ga’.
Ali upravo jer se svojim stavom ne priklanja jeftinim rješenjima ni tješenjima, jer mu nije do samohvale ili promidžbe, jer mu nije do ljudskog uspjeha, ne želi masama ni manipulirati. On nutarnjom nuždom postaje sam sebi anti-reklama, antiheroj.
Tako redovito i biva u povijesti: Ljubav biva prva pogažena, neshvaćena, i ljubav uvijek najviše i najsnažnije trpi, jer ide do granica mogućeg i shvatljivog (usp. Iv 13,1). Sve se to sručuje na Isusovu osjetljivu i tankoćutnu dušu („Dođite k meni svi umorni i opterećeni… krotka i ponizna srca… odmor dušama svojim: Mt 11,28) kao teška sjena. Tmasti oblaci se nadvijaju nad njegovo poslanje. Treba mu potvrda barem s bilo koje strane. Na Jordanu i Taboru su odjeknuli glasovi s neba, ovdje dolazi potvrdna riječ od izabranog učenika.
Ali i to priznanje iz Petrovih usta zasjenjeno je teškom Učiteljevom riječi o jednome koji je u posjedu Đavla (6,70). Na toliko se mjesta u Ivanovu Evanđelju sam Isus potresa u sebi, u cijelom svom biću. Kao da se i sam u sebi pita: Je li moguće da ovaj svijet odgovara na ponudu ljubavi takvom iskonskom mržnjom i odbijanjem? Odgovoriti je morao tako jer je svijet uzdrman u svojim temeljima riječju i primjerom ovoga jednog koji dolazi iz Očeva krila.
Donositelj Božje istine stoji u svijetu pred zatvorenim vratima. Dobro on zna što se zbiva ‘iza zatvorenih vrata’ (Sartre). Pakao je tu, vučji odnosi, mržnja, nepodnošljivost. Pokušao je, ali ostaje osamljen i odbačen. Isus stoji pred nama ponovno kao veliki osamljenik koji nema sugovornika s kime bi mogao podijeliti riječ i komu može otkriti dušu. Pred njime se ruši njegovo djelo, a potamnjuje se smisao djelovanja, poslanja i bivovanja. Kod sinoptika naći ćemo usporedna mjesta Isusova žalovanja nad Kafarnaumom, Betsaidom, Korozainom: globalno i masovno zatvaranje pred Sinom Čovječjim, ali i neminovnost propasti, strašnija od one koja je zadesila Sodomu i Gomoru (Mt 11,20 sl.).
Komu prikloniti svoje uho i srce?
Komu prikloniti svoje uho i srce? Koju riječ prihvatiti? Za kojom poći, koju slijediti? Današnje najnovije vijesti i novine već sutra svršavaju u starom papiru. Novine nisu pouzdane. Koja tiskana ili izgovorena riječ može podariti smisao životu? Koliko istina i poluistina u svijetu? I kad je Isus suočio svoje učenike s istinom svoje riječi i osobe, onda to postade njima nepodnosivo. ‘Tko to može slušati’?
Isus je bio i ostao kamen spoticaja. Ne možemo im zamjeriti takve reakcije. Na tržnici mišljenja i istina Isusova istina može podnijeti svaku moguću konkurenciju jer se tu ne nudi površinska istina, nego ona koja silazi u dubine srca i bića. Riječi su to koje nikad ne zastarijevaju, nego su pune Duha i života. Zacijelo ne prema ljudskom ukusu ili ukusu ‘tijela’, nego riječi koje zasijecaju u moždinu i čovjeka cijepaju.
Imamo li mi razloga otići? Koliko je prošlo pozornicom ovog svijeta stvarnih i umišljenih veličina, zavodnika i zavoditelja, opsjenara i varalica, zlosilnika i ‘usrećitelja’? Komu otići, prikloniti se ili podariti svoje srce? Muhamedu, Budi, Sai-Babi, Marksu, Lenjinu? Taoizmu, zen-budizmu, hinduizmu, yogi, meditaciji, šamanizmu, okultizmu, spiritizmu… Bezbroj je tih ponuda na tržnici ovog svijeta.
‘Jesi li ti pravi’? I što je pravo? Krstiteljevo pitanje iz tamnice je uvijek aktualno. Jednako i Isusov upit je svakome od nas izazov. Što nam je odgovoriti? Kome se prikloniti? Nije li za sve nas odgovor dao Petar. Jer samo Isus daje zadovoljavajući odgovor na sve što čovjeka u životu može snaći i snalazi. I patnje, poteškoće, križevi, patnje, muke, besmisao. Ali isto tako i oni usrećujući trenuci kojima je ovaj naš kratki život protkan i koji mu podaruju svjetlo i smisao. Baš kao i za Isusova zemaljskog života. Isus – jamačno, tvrd u govoru, danas kao i onda -, ostaje jedini pravi odgovor našeg života.
Dakle, prema Isusu, prema njegovu putu – s nebesa preko zemlje u nebo – biva jasno što Bog hoće s nama ljudima. U svojoj službi nije Isus moralni uzor – to mogu biti svetci. Primjerice, to što Isus pere noge učenicima nije u prednjem planu služba služenja. To je izričaj i znak što sam Bog čini s čovjekom. Bog kleči pred čovjekom kako bismo mi ljudi naučili ponovno pred njime kleknuti. Pali smo, bačeni smo na koljena pred virusom. A pred Bogom? Tko mu se još klanja i tko s njim računa?
Svaka je socijalna služba i dobra i nužna, sastoji se u tome da učenici i učenice čine jedni drugima ono što je i kako je Isus činio. Ali to nije prvenstveno neki propis, nego poruka, tko je i kakav je Bog uistinu. Da bi se pralo noge, mora se kleknuti. I što Isus želi pokazati, konkretno ilustrirati u pranju nogu, sažetak je poruke cijeloga četvrtoga Evanđelja. Krajnja Božja poniznost.
I zašto ostajati uz Isusa, a ne uz teoretski nauk koji bi se onda mogao na neki način pretočiti u praksu? Jer je Božja Riječ – sve ono što nam je imao kazati i pokazati – postala čovjekom. Nama je dovoljan čovjek Isus Krist koji nam posreduje bitno s neba. I jedino što nam pomaže jest prihvatiti u sebe Boga koga nam donosi Isus Krist, privijajući se uz Isusa u kome me Bog susreće, u kome se s Bogom susrećem.
Duh je onaj koji daje život
Svakomu se od nas mora darovati milost Duha kako bismo shvatili Isusovu osobu. „Duh je onaj koji daje život, koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa! Riječi koje sam vam zborio Duh su i život“, zaključuje sam Gospodin. Isus ništa od onoga što je izrekao ne opoziva. On ostaje kod svoje riječi, do kraja. Pa i pod cijenu da ostane sam, neshvaćen.
Ni jednom jedinom gestom ne pokušava zadržati učenike za sebe. I nikada se u svojim riječima nije ispravljao govoreći: „Ne, nisam ja tako mislio! – Što rekoh, rekoh“, kao da od njega trajno odzvanja. Riječi koje je zborio Duh su i život! – I pri svome ostaje. Uvijek je stavljao ispred svojih riječi one afirmativne, potvrdne: „Amen, amen!“ Dvokratno, kako bi zauvijek svojima utvrdio istinu onoga što izriče.
Kao da svojima želi reći: „Ako želite i vi otići, izvolite! Ja vas ne zadržavam. Odluka je na vama“. Jednako onda kao i danas. Petar će odmah dometnuti: „Gospodine, komu ćemo otići? Ta ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo – ti si Svetac Božji!“ – Ne kaže Petar: Mi znamo pa vjerujemo. Nije znanje put do vjere.
Skolastici su imali princip: Credo ut intelligam – Vjerujem da bih shvatio, razumio. Treba povjerovati, pa će čovjek istinski spoznati, tko je i što je Isus. Treba se prostrijeti pred Isusom na koljenima, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata, zavoljeti ga. I onda će se otkriti i našemu srcu.
Stoga i danas kao i onda stoji jasni upitnik: „Jesi li ti, Isuse, pravi ili nisi?“ „Da čekamo drugoga?“ – Pa koga bismo to mogli čekati, očekivati ili dočekati. Mnogi su prošli ovim svijetom, ali nijedan nije kao ti, Isuse… Vjeran i vjerodostojan u životu, u smrti ali i poslije smrti.
Tu Petrovu riječ, „Gospodine komu ćemo otići, ti imaš riječi života vječnoga“ uzeo sam prije pedeset i pet godina kao geslo-izreku na mladomisničkim sličicama koje su se dijelile nakon mlade mise. Davno to bijaše. Kod toga i danas ostajem, nakon više od pedeset godina! Hvala Gospodinu što je on Jedan i Jedini – Učitelj i Spasitelj.