Mt 22, 1-14
Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’«
»Ali oni ne mareći odoše — jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi ubojice, a grad im spali.«
»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’«
»Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše — i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Spomendan Marije, Kraljice neba i zemlje, uveo je kalendar Katoličke Crkve na završetku Marijanske godine 1954. papa Pio XII. Naime, isti je Papa proglasio godine 1950., na svetkovinu Svih Svetih dogmom, da je Marija uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu, da je ondje proslavljena uz svoga Sina. Potom je u spomen na 100. obljetnicu proglašenja vjerskom istinom da je Marija bez grijeha začeta – dakle Bezgrješna – proglasio Marijansku godinu i na završetku te godine okrunio u Rimu drevnu Marijinu sliku – ikonu zvanu Salus populi Romani – Spasiteljica rimskoga puka te uveo spomenuti blagdan koji se u početku slavio zadnji dan mjeseca svibnja. Za vrijeme reforme kalendara za pape Pavla VI. slavlje je prebačeno na osmi dan po svetkovini Velike Gospe – kao kruna svih Marijinih svetkovina.
Uz Sina koji je kralj treba da bude i Majka – Kraljica, to bijaše misao i to je nakana slavljenja Marije kao kraljice. Austrijski pisac židovskoga podrijetla Franz Werfel na divan je način opjevao Marijina ukazanja u Lurdu u svome romanu “Bernardičina pjesan”. Učinio je to iz zahvalnosti Mariji što je izvukao živu glavu kao Židov za nacističkoga progona Židova te uspio preko Pireneja stići u Portugal i odatle otploviti u Ameriku. Proboravio je u Lurdu jednu godinu i napisao je o Bernardici, lurdskoj vidjelici, znakovite riječi:
“Vrijeme je najoštrija, najjetkija kiselina na svijetu. U vremenu može opstati može samo žeženo, najčišće i najteže zlato. Svaku drugu laganiju kovinu vrijeme izjeda, rastače, i na kraju posve rastoči. Većina onoga što ljude u jednome danu uzbuđuje, već je sljedećega dana poput sna. Pa i sami spomen na najslavnije i najcrnje dane u pojedinim narodima blijedi za kukurijekanja, za oglašavanje neke nove senzacije.”
Međutim, postoji jedna kruna, od najčistijega i žežena, visokokaratnoga zlata, koja idućega jutra nije nikakav san, postoji jedna takva kruna pred nama koja zlatnim, nepomućenim sjajem sjaji. Kruna je to od dvanaest zvijezda. Kruna je to koja kruni glavu jedne Žene koja u kraljevskom dostojanstvu te kraljevskom silom pobjeđuje silu Zloga. Čitanje iz Knjige Otkrivenja skreće naš pogled na tu kraljevsku ženu, na Majku – Bogomajku, majku našega Spasitelja Isusa Krista.
Marija kao kraljica
Marija kao kraljica! – To ne zvuči posebice primjereno našim demokratskim ušima. Nemamo danas toliko kraljica, tu i tamo je koja u Europi, najpoznatija je bila ona u Engleskoj, koja je znamen njihova kraljevstva i njihova svjetskog gospodarenja i Commonwealtha. Zastario je taj naslov, osim što se biraju kojekakve ‘misice’, ‘kraljice ljepote’, kraljice plaže, kraljice noći, koje nemaju ništa pokazati osim gola tijela i prazne duše i srca.
Kad se govori o Mariji kao kraljici, tada se time želi izraziti jedna od njezinih bitnih značajki. Naime, sve je kod Marije utemeljeno u njezinu bogomajčinsvu, u njezinu majčinskom odnosu prema Kristu, Kralju i Gospodaru svega stvorenja. Zbog svoga bogomaterinstva ona je pošteđena od istočnoga grijeha, bila je slobodna od bilo kakva grijeha. Ona je najistaknutiji ud Kristova tijela – Crkve, ona je ljudsko biće koje je dosegnulo svoju puninu u nebu. Ondje je dušom i tijelom, u nebeskoj slavi, ona je uzor, slika otkupljena čovjeka, ona je od svih prva, najsavršenija – ona je jednostavno ona koja u svemu prednjači – a to znači – kraljica!
Mariju smijemo zvati kraljicom jer ima posebnu ulogu u djelu našega spasenja i otkupljenja. Među onima koji sudjeluju u djelu ljudskoga spasavanja Marija je na prvom mjestu. Ona je – kao nitko drugi – cijeloga života poslušno i na kraju pod križem sudjelovala u poslanju i žrtvi svoga Sina i tako postala najzaslužnijom ženom za cjelokupno čovječanstvo. U njezinu uznesenju, uzvišenju, od ponizne sluškinje koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi – gdje kraljuje zajedno sa Sinom Isusom Kristom – dovršava se put od križa do krune, preko trnja do ruža. Kao nova Eva ona predstavlja novo, otkupljeno čovječanstvo. Gospodin pogleda na poniznost svoje sluškinje. Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji! Velika mi djela učini Svesilni, Sveto je ime njegovo!
Slavimo Blaženu Djevicu Mariju na nebu okrunjenu – dvadeseto otajstvo Gospine krunice – Ružarja, završnu dionicu nevjerojatne povijesti Boga s čovjekom, s osobom koja je i u nebu ostala čovjekom, koja je dušom i tijelom u nebeskoj slavi. Slavili smo to prije tjedan dana, a danas slavimo krunu Marijina života: Ženu iz Knjige Otkrivenja, odjevenu suncem, mjesec pod nogama, a oko glave kruna od dvanaest zvijezda.
Toliko puta u svome danu utječemo se Mariji riječima: “Zdravo, Kraljice!” – Salve Regina! – Majko milosrđa! Zahvalimo Gospodinu za tu i takvu kraljicu i gospodaricu naših života i stavimo se pod njezinu zaštitu! A toliko puta u danu izgovaramo i molimo svoje Zdravomarije gdje na kraju uvijek završavamo sa „sada i na času smrti naše“. Da moli i zagovara nas upravo sada i kad nam kucne smrtni čas. Da se nađemo s njome u nebeskoj slavi.