Nikola Šop, hrvatski i bosanskohercegovački književnik i prevoditelj, rodio se 19. kolovoza 1904. godine u Jajcu. Prema obiteljskoj predaji, Šopovi su podrijetlom iz Bugarske. U Jajcu je završio pučku školu, a nižu gimnaziju pohađao je u Banja Luci. Višu gimnaziju završio je u Beogradu te tamo diplomirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filološkom fakultetu. Godine 1943. Šop je sa suprugom odselio u Zagreb i tamo živio i radio do smrti 1982. godine.
U njegovu životu godina 1941. jest godina sreće ali i tuge. Početkom godine vjenčao se za Antoniju Erceg. Iste godine, nedugo nakon vjenčanja s Antonijom preselio se u Zemun. U Zemunu je dočekao kobni 1. travnja 1941. godine kada je njihovo novo mjesto prebivališta bombardirano. Toga dana on je skokom s balkona povrijedio kralježnicu, što će se tijekom godina sve više odražavati na njegovu sposobnost kretanja.
Šopa obilježavaju dvije faze u njegovu pjesništvu. Prva, kada mu je gimnazijski prof. Nastasijević jedne prilike rekao „Vi ste Šope, i suviše ovozemaljski“, jer piše naime djela uronjena u tematiku svoga rodnoga Jajca kao i Isusa iz Nazareta. Nakon Drugog svjetskog rata tematika kojom se Šop bavio nije dobro došla u novom sustavu. Bila je to prilika da se prisjeti riječi svojega profesora i krene s pisanjem svemirskih poema koje su odlika druge faze njegova pjesništva.
Komunistički režim mu je jedno vrijeme zabranjivao objavljivanje djela te je na takav način ovaj iznimni književnik ostao zapostavljen i slabo poznat među širim čitateljstvom. U takvim je okolnostima živio vrlo teško, odnosno uglavnom se bavio prevođenjem i lektoriranjem, pa mu, između ostaloga, možemo zahvaliti na tome što je preveo mnoga djela hrvatskih latinista.
Njegova je bolest tijekom godina sve više jačala, tako da se već pedesetih godina 20. stoljeća kretao samo unutar svoga stana, dok će od šezdesetih godina do smrti – 2. siječnja 1982. godine, biti trajno prikovan uz krevet, gotovo potpuno nepokretan. Mogao je naime tek micati glavom i lijevom rukom. Unatoč tome, i uz svesrdnu podršku supruge Antonije, održavao je četvrtkom uz svoju bolesničku postelju susrete s književnicima, iako su mnogi od njih, zazirući od teškog pjesnikova fizičkog stanja, došli samo jednom. Supruga mu je bila velika potpora u svakom pogledu i kroz cijelo vrijeme, a posebno zadnjih godina kada on sam više nije mogao pisati svoja književna ostvarenja, nego ih samo njoj diktirati. Unatoč takvoj životno teškoj situaciji u kojoj bi bilo ljudski razumljivo da se kroz njegova djela iščitava ogorčenost, Nikola Šop naprotiv odsijeva posebnom metafizičkom snagom i ljepotom, koju svjedoči o potpunoj zahvalnosti Bogu i predanosti da se suživi s Kristovom patnjom, odnosno s patnjom svoga najboljeg prijatelja Isusa. Štoviše, on jednostavno, ponizno i krotko sa zahvalnošću živi svaki trenutak koji mu Bog daruje, navodi između ostalog o Nikoli Šopu portal katoličkih teologa.
Šop je 1927. godine izdao prvu zbirku pjesma Pjesme siromašnog sina, a nakon prve slijedila je i druga zbirka pjesama pod nazivom Nocturno koju je objavi sljedeće godine, a 1934. Isus je moja sjena. Ostale zbirke pjesama i poema su: Od ranih do kasnih pijetlova, Za kasnim stolom, Kućice u svemiru, Svemirski Pohod, Astralije, Pohodi, Dok svemir vene, Nedohod, Bosanska trilogija i druge zbirke.
Većina Šopovih djela nastalih u razdoblju od 1945. do 1960. godine objavljena je u inozemstvu u prijevodima, prvenstveno na talijanski i engleski jezik. Miroslav Krleža je imao zasluge u tome da Šop radi pri Akademiji i prevodi djela hrvatskih latinista. Godine 1970. dobio je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Kao pjesnik za Šopa važi to da se istaknuo svojom poezijom “modernog” kršćanina, koji u svojim pjesmama Boga čini nešto ljudskijim nego što je to tradicija i tako razbija tisućljetne dogme Crkve o Bogu kao nedodirljivom i nepojmljivom. To je nešto što su mu jednako zamjerali i zbog čega su ga mnogi cijenili i rado čitali. U pjesmama Nikole Šopa nema bogobojaznosti, već samo topline i jednakosti čovjeka s Bogom i Kristom, koji su opisani kao prijatelji pa time postali izuzetno topli i pristupačni.
Središnja uprava Hrvatsko kulturno društvo Napredak i Napretkova podružnica u Jajcu organiziraju od 1997. godine jednu od najvažnijih književnih manifestacija Šopove dane na Plivi. Jedina je to manifestacija posvećena ovom „najdražesnijem pjesniku“ u hrvatskoj literaturi kako ga je u svoje vrijeme oslovio Tin Ujević.
Književnik Željko Ivanković, koji je imao čast 2004. godine otvoriti spomen-sobu u rodnoj kući Nikole Šopa u jednom od intervjua kazao je „da je jako važno da je jedan pjesnik tog profila – uglednog i svjetskog – našao svoje kulturološko utemeljenje u našoj sredini, u zemlji u kojoj je rođen i u svom zavičaju – u Jajcu.“
Osim činjenice, koja uopće nije banalna, da je njegov lik na novčanici ove države, doista je već bilo vrijeme da se ta jedna velika, istinska i prava pjesnička veličina prepozna na ovom prostoru. Bilo je krajnje vrijeme da se Šopovi susreti etabliraju u njegovom Jajcu na Plivi. I Jajce i Pliva su njegovom djelu dali snažan pečat.
Jajce se odužilo velikom pjesniku koji u rodnoj kući ima spomen-sobu, spomen-bistu ispred kuće, ulicu te školu koja nosi njegovo ime. Šop ima i poštansku marku.
HKD Napredak organizacijom Šopovih dana na Plivi, kao jedne od najznačajnijih književnih manifestacija u Bosni i Hercegovinu, čuva uspomenu na lik i djelo velikog pjesnika.
Piše: Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak