Prenosimo tekst Tomislava Čateža o Thompsonovu koncertu 8. kolovoza u Imotskom. Njegova matična kuća Jutarnji, nije htjela objaviti članak, koji se vrti po međumrežju…
Dvadesetak tisuća klinaca na drugom Thomsonovu koncertu u Imotskome i još njih desetak tisuća u gradu, koji su ostali izvan stadiona na Gospinu dolcu, jesu ustaše i njihovi simpatizeri, a ustaša sam ili njihov simpatizer i ja zato što sam napisao da oni ustaše i njihovi simpatizeri – nisu. Godišnje se u Hrvatskoj rađa otprilike toliko djece, trideset i nešto tisuća, upravo koliko ih je naša nazovi lijeva scena oglasila eto za najcrnju bagru samo zato što su se pojavili u Imotskome 8. kolovoza, gdje praktički nije bilo nikoga starijeg od trideset godina. Svi su oni, dakle, rođeni nakon Domovinskog rata, a velika većina njih u ovome stoljeću.
Što pak onda mladi vide u Thompsonu? Branitelja iz Domovinskog rata i ništa drugo! Njih ustaše i komunisti ne zanimaju, jedva da znaju tko su. Klinci koji danas slušaju a Thompsona i oni koji ga ne slušaju ne dijele se međusobno na osnovu povijesnog pamćenja, koliko god ono mučilo Thompsona, vas ili mene. Prije svega, njima je Hrvatska nesporna, takva kakva jest. Nama Jugoslavija jest ili nije bila nesporna, takva kakva je bila. Ali se o tome šutjelo, kako se već šuti u totalitarnim državama. Ta svijest formirana u totalitarnoj državi živi u našim glavama i danas. Često je nismo svjesni. Moja generacija i starije nisu zapravo tolerantne, a nisu ni mogle biti.
Odnosno, nisu u usporedbi s ovim današnjim klincima, koji smiju reći što im padne na pamet o svemu te neće zbog toga njihovi roditelji ostati bez posla ili oni završiti u zatvoru. Ili ipak hoće?
Ono što se danas ne smije, nije sporno: veličanje zla. Tko, primjerice, slavi ustaše na javnom mjestu, platit će globu i to je to. Koliko je takvih bilo u Imotskome? Evo izvješća kao da sam inkognito bio ondje, recimo kao agent tajne službe. Identificirao sam ukupno četiri ustaše i još njih otprilike stotinu koji to žele postati. Identificirao sam, dakle, 8. kolovoza, u 18.32, na Šetalištu Stjepana Radića, kod kućnog broja 4, ispred dućana Ghetaldus Dalmacije, na mjestu gdje ulica uvire u Imotski trg, pukovnika Marka Skeju, u ustaškoj uniformi, okićena nastranim hitlerovskim brčićima kako se zadovoljno smješka, u pratnji trojice isto već starijih muškaraca koji nisu bili baš u voznom stanju. Poticali su pjevanje ustaške koračnice među okupljenom masom od nekoliko tisuća mladih, s tim da su Imotski trg zauzeli nogometni navijači, dakle, u našem okružju, najdesnija moguća omladina iliti mladež. Policije nema, barem ne u uniformama i svatko pjeva što mu se hoće. Skejinu koračnicu prihvatilo je njih između osamdeset i sto dvadeset, što bih zaokružio na stotinu. Nakon otprilike dvije minute i ona je zamrla. Cijelo to vrijeme pokraj Skeje su prolazili djevojke i mladići kao pokraj turskog groblja. Nadalje, u 21.14 sati, na stadionu u Gospinom dolcu, uočio sam, kod plastičnih WC-a, skupinu od pet mladića, isto ne baš trijeznih, kako započinju pjevati isto jednu ustašku koračnicu. Nije im se pridružio nitko te su utihnuli nakon otprilike jedne minute. Boravio sam u Imotskom od 11.48 do 23.35 sati te sam, uz potrebne stanke za odmor, neprestano hodao, a provjeravao sam masu i na koncertu, probijajući se što se kaže neumorno kroz nju, što nije bilo teško, jer jednostavno nitko me ni ramenom nije odgurnuo te drugih pojava ustaštva uočio nisam. Skejo plus tri plus stotinu plus pet to je ukupno 109 ustaša i onih koji bi to htjeli postati. Budući da je u gradu i na stadionu ukupno boravilo, zaokruženo, trideset tisuća ljudi, javljam da je ustaša i onih koji bi to željeli postati ukupno bilo 0,36 posto. Moj je propust što zbog ranijeg odlaska na parkiralište, jer nisam htio zapeti u kilometarskoj koloni, nisam registrirao tučnjavu što je izbila između dvije skupine mladića iza ponoći, a drugog nasilja, premda se konzumirao alkohol cijelo vrijeme, nisam uočio. .
Nikad dosad nisam bio na Thomsonovu koncertu, jer me ta vrsta glazbe i pjevanja ne privlači, a nikad ni Thompson nije održano koncert na kojemu su stariji od trideset bili bizarne iznimke. Ono što me doista zapanjio jest da su ta djeca zbilja lišena agresije i javnih ispada. Lako se prisjetim kako je to izgledalo na velikim koncertima u socijalizmu. Zapeti za nekoga ramenom, već je značilo sukob. Vladao je običaj da se mladi međusobno namjerno tako odmjeravaju te bi tučnjave izbijala svako malo. Ovdje sam pak prošao pokraj „redara“ koji sigurno nije imao više od četrnaest godina…
A što su iz Imotskog izvijestili mnogi važniji mediji? Javili su o ustaškom derneku koji je okončan masovnom tučnjavom. Kao da čitam srpske fašističke tabloide! Koncert je našoj nazovi liberalnoj sceni zasmetao toliko da kažu da ne žele živjeti u takvoj državi. Jeste li vi, ljudi, normalni?
Što je još sporno? Sporan je HOS i sporan je Thompson kao takav jer ratnu koračnicu, iz Domovinskog rata, započinje nesporno ustaškim pozdravom. Ali, pobogu, HOS-ovci nisu bili ustaše nego hrvatski branitelji, niti je Thomson bio ustaša.. HOS-ovci su sami prvi su protiv Skejina majmuniranja, premda im je, mnogima, bio zapovjednik, i to hrabar. Skejo je izmislio da se bojna HOS-a zvala po ustaškom zločincu. A nije, zvala se jednostavno 10. bojna HOS-a. HOS-ovci se svojega ratnog pozdrava odreći neće, jer su pod njim ginuli, ali ustaštvo ne gaje! Thomsonov poklič na početku pjesme „Bojna Čavoglave“ isto je ratni, iz inata, te ni Thompson, sve i da hoće, nije ustaša, jer zapravo nije bitno što on „misli“ nego što predstavlja i kako ga ti mladi doživljuje.
Ustaški sentiment, kao folklor, zacijelo se nazire u nekim Thompsonovim pjesmama, ali i taj sentiment primjećujemo tek mi, odrasli u drugim vremenima. . Klinci u njemu vide hrvatskog branitelja, ponavljam! Ne razlikuju oni, velikom većinom, tko je bio u Gardi, tko u domobranskim pukovnijama, a tko u HOS-u, njima je sve to isto, kako je i jest, uostalom! Kao što je isto i onima koji Thompsona ne slušaju. Ako se baš hoće, i Thompson je evoluirao. Nije, primjerice, otpjevao glupu ratnu koračnicu „Anice, kninska kraljice“, koja je uostalom u svakom pogledu najgora njegova pjesma, a napisana je mnogo prije Oluje, 1993., također kao inaćenje.
Mržnja prema toj djeci doista zapanjuje. Ta proizvodnja ustaša u 21. stoljeću po svaku cijenu. Naime, što: jesmo li se borili za demokratsku državu i jesmo li je izborili poštenom borbom? Sudeći po ovoj djeci, naša namjera da se borimo za slobodu i demokraciju jest dala ploda.
Naš narod jest zapravo umjeren. Doveli su i ustaše i komuniste na vlast, silom, njemački i ruski tenkovi. Nikad naš narod ne bi sam izabrao ni jedne ni druge, za što su dokaz i ova djeca, i ovaj Imotski, koji se 8. kolovoza pokazao kao otvorena i tolerantna sredina. Primjerice, cijela ta masa „ustaša“, penjući se do Imotskog trga i stadiona, morala je proći pokraj lijepo uređena spomenika palim imotskim partizanima. Partizani, kao izraz narodne volje, isto velikom većinom nisu bili komunisti, kao što ni domobrani nisu bili ustaše. Njihova borba protiv okupatora jednaka je borbi našoj protiv okupatora. Klincima je taj spomenik kao kakav spomenik iz Prvog svjetskog rata našoj generaciji. Zašto bi, ga, zaboga, mrzili ili vandalizirali. To su naše traume, a ne njihove.
Tomislav Čatež