Uspinjem se i spuštam serpentinama imotskih ulica, koja svaka djeluje poput tvrđave, posve nalik konfiguracijom pristupu Topani, tvrđi iz desetog stoljeća, koja dominira klisurom nad Modrim jezerom u koju se Imotski ugnijezdio.
Gradić se zbog duge i uređene glavne ulice čini veći nego što jest. Kao kakav Šibenik koji se umjesto na more nasukao na Imotsko polje što se pruža ispod grada. Bokovi u trećem planu doima se kao otok surov u daljini.
Prolomilo se oko podneva nebo i prekrilo obilnim pljuskom žegu. Hodim satima, namjerno sam pokisao. Možda sam zapravo već svaku ulicu na brijegu odmjerio. Ljudi je sve više, isprva najviše mladića, potom djevojaka. Sati su još do koncerta, a glavnom ulicom, Stjepana Radića, šeću sad već i obitelji, mnogo je sitne djece, tinejdžera. Najmanje je ljudi starijih, kojima, u ovom kontekstu i sam pripadam. Promijenilo se što kategorijalno u ponašanju mladih u odnosu na majke i osobito očeve.
Nestala je iz njihova ophođenja ona nervozna agresivnost koja je nas krasila u njihovoj dobi. Ta djeca su uljudna i ne prave smeće. Prolazim kroz njih kao kroz more, kao da sam na kakvom britanskom koledžu: samo što me svaki ne pozdravi. Još nešto, ta se djeca ne kreću u masi. I ne žure. Još k tome nema vriske, nema ni vidno pijanih, nitko dakle ne baulja, ne kriči.
Najprije su se u kamenom srcu grada, na Trgu Tina Ujevića, kojim dominira spomenik, cijela figura i njegov namrgođen izraz lica, stali skupljati ja bih rekao navijači. Gotovo svi u crnim majicama, s oznakama HOS-a.
Kod spomenika četvero policajaca. Mislim da zapravo vrebaju što će klinci zapjevati. Djevojku već jednu legitimira teta u uniformi. Klinci mi pak djeluju poput đaka koji ne žele novi ukor. Količina agresije prema muriji ravna nuli.
Inače je količina agresije ravna nuli. Rekoh, šetnja pristojne mladeži koja troši, koja nema mnogo, ali opet ima. Umjerenost na djelu. Kad mi se ne bi vraćale slike i da me ne progone “koraci u noći”, bili bi mi i simpatični i dosadni. Otkud toj djeci, uza sve mobitele, toliko ozbiljna lica. Znači, nisu oni nešto bezvoljni, štoviše, nego je nova generacija.
Penjem se serpentinama do ulaza u stadion, koji je skriven u udubinu na vrhu klidure. Sad je već gotovo 20 sati, a još nitko nije zateturao, nitko se ne jedi bezveze, a red na šanku remeti jedino neki stari pizdun, moje dobi, koji hoće preko reda. Jesu ga pustili, četvorica isto u crnim majicama, ali su mu i rekli da se gura preko reda.
Čini ti se da se koncert uopće već održao pa je masa zato toliko opuštena, a uzduh lišen nervoze. Znači, sve suprotno nego na divljim ulicama Splita, Šibenika, Dubrovnika, kojima vrište pijani tzv. turisti….
Pjevaju se Novi fosili, Dino Dvornik pa je sad Thompson. Poslao me tu u Imotski isto jedan takav pristojan 21-godišnjak, kakvi su sad oko mene, jer malotko tu i razmišlja o tridesetoj, Marko, sin moj. Vozim puntića i slušamo, prvi, drugi, treći put, novog Thompsona, “Ako ne znaš što je bilo”. Šutjeli smo poslije pa je rekao “Branit ću i ja, tata”.
Potresao me. Kaže da je pjesma izvanredna i zato što u njegovoj generaciji pobuđuje stid. Oni u školi, suprotno glupom narativu u javnosti, o Domovinskom ratu nisu čuli gotovo ništa, a što znaju, uglavnom je iz usmene predaje. Rođeni su, dakle, i odrasli u demokraciji. Jesu li? Jesu, zato su mirniji i s više samopouzdanja od nas. Njihov Thompson jest neosporna figura i nije zatucan tip, niti pripada prošlosti.
Trideset godina i više nakon rata ta naša djeca slušaju da su ustaše, kao što smo i mi slušali. Zacijelo ima među njima svakakvih, ali najviše istinoljubivih. Što je sporno? HOS-ov amblem i pozdrav? HOS je iskrvario za demokraciju i slobodu. Gdje su njihovi zločini? Koji su to naši zločini? Koji su Thompsonovi? I što je s tom slikom u glavi da naše kćeri i sinovi trpe iste laži koje smo i mi skupili i zbog tih laži ginuli.
Mi smo sanjali slobodu, a ova naša djeca je žive, bolje nego mi, sve unatoč toksičnim društvenim mrežama oni su, po svemu sudeći, ljudi ozbiljniji nego što smo mi bili, možda upravo zato što sloboda za koju smo se borili njima nije apstraktna. Evo ide “Ako ne znaš što je bilo”. Pjesma za njihovu generaciju, koja će našu nadživjeti pa si mislim – nećete našu djecu nazivati zločincima i uspoređivati ih s Hitlerom, vagati im riječi i udbašiti nad njihovim emocijama.
Naša borba za slobodu nije floskula, a država koju smo stvorili bolja je od jeftinih apstrakcija i patetike. Pjevaju djeca, opet ni sekunde ičega patetičnog i sladunjavog u njihovim glasovima. Opušteno je i lijepo. Nastavljam…