Četnički vojvoda Andrija Mandić, koji je pljačkao i palio po okolici Dubrovnika, na čelu je Crnogorskoga parlamenta. Ordenom Bijeloga anđela ovjenčao ga je patrijarh Porfirije, a nakon što je usvojena Rezolucija o Jasenovcu, taj je Čičin sljedbenik, prema kriteriju SPC-a, nedvojbeno na putu svetosti.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Srbijanski je predsjednik izgubio okladu. Naime, nakon što je na Općoj skupštini UN-a, uz suglasnost Crne Gore, usvojena Rezolucija o Srebrenici, Aleksandar je Vučić komentirao najavu Podgorice kako će u Crnogorskom parlamentu usvojiti (i) rezoluciju o Jasenovcu. „Crna Gora nikad neće donijeti zakon, rezoluciju ili deklaraciju o genocidu u Jasenovcu“, poručio je s East Rivera, dodavši kako se s jednim crnogorskim dužnosnikom kladio u bocu vina da će, ‘ajde poslužimo se srpskom terminologijom, Crnogorci prodati vjeru za večeru. Štoviše, kazao je, još valjda zaogrnut srbijanskom zastavom, kako je spreman ispričati se, ali ne propuštajući ni prigodu naglasiti kako mu je u „slučaju Srebrenica“ ponašanje Crne Gore najodvratnije od svih.
Ma, dobra je Ruanda!
No, 28. lipnja – na Vidovdan! – zastupnici u Crnogorskom parlamentu usvojili su Rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen, glasovima 41 zastupnika vladajuće koalicije. Jedan zastupnik bio je protiv, dok opozicija i nekoliko zastupnika vlasti nisu bili nazočni na glasovanju. Crnogorski parlament, inače, broji ukupno 81 zastupnika. Opozicijski zastupnici bili su stava kako na ovaj način službeni Beograd zloporabljuje svoj utjecaj u Crnoj Gori. U odnosu na najavu od prije dva-tri mjeseca, rodonačelnika ove ideje, predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića dodana su, uz Jasenovac, i dva njemačka logora kako bi se naglasila, po ideji prosrpske struje u Crnogorskom parlamentu, genocidnost Njemačke – sponzora (uz Ruandu) Rezolucije o Srebrenici. Zanimljivo, „Crnogorci“ Ruandu nisu dirali…
Jasno, reakcije iz Zagreba bile su oštre. Dapače, hrvatski je premijer skinuo, što rijetko čini, diplomatske rukavice i otvoreno poručio kako oni koji kane ući u Europsku uniju moraju voditi računa o bilateralnim odnosima s onima koji su im do sada na tome putu bili zagovaratelji. Uz to Andrej Plenković poručio je Podgorici kako imaju i preča posla od (ovih) Markovih konaka iz sredine prošloga stoljeća, kao što je primjerice procesuiranje ratnih zločina koje su Crnogorci počinili protiv Hrvata na hrvatskom teritoriju 1991. Na što je reagirala predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić konstatirajući kako je nevjerojatno to što Hrvatska prijeti Crnoj Gori zbog Rezolucije o Jasenovcu. Ne treba, međutim, zamjeriti toj bivšoj Hrvatici. I u ovome je slučaju riječ, usprkos, eto, i tomu što je Anin dida Hrvat s Krka, o srpskom sindromu. Naprosto ne razumiju gdje im je mjesto u trenutačnoj europskoj političkoj konstelaciji. Misle kako je Beograd i dalje ono što je bio u Titino doba (nesvrstanosti…)!
Bez happy enda
I vrlo brzo dobili su još jednu lekciju o tomu gdje je mjesto Hrvatske, a gdje nekadašnjeg prvog oka u glavi u ovoj klasičnoj srpskoj ujdurmi sa starom pričom o Jasenovcu kao odgovoru Crnoj Gori za izdaju u New Yorku. A onda i cijelom (normalnom) svijetu zbog potpore Srebrenici. Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel odgodio je posjet Podgorici planiran za 2. i 3. srpnja za kasniji nadnevak, kako bi, priopćeno je iz Bruxellesa, osigurao uspješne razgovore s ključnim sugovornicima koji ne bi trebali biti zasjenjeni najnovijim razvojem događaja.
A o kolikome je crnogorskom autogolu riječ, zorno ilustrira to što je posljednjega tjedna u lipnju u Bruxellesu održana međuvladina konferencija o pristupanju, na kojoj je EU potvrdio da je Crna Gora ispunila prijelazna mjerila u ključnim poglavljima koja se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove, čime dobiva prigodu za ubrzanje pristupnih pregovora. I kad se nazirao happy end, Mandić je ispunio želju svojih beogradskih sponzora.
No, tko je zapravo taj Mandić?
Porfirijev Bijeli anđeo…
U biti, neizravno ga je spomenuo Plenković, podsjećajući Podgoricu na vrijeme kada su jurišali na „srpski Dubrovnik“. Dio hrvatskih medija već je konstatirao kako je to prvi četnički vojvoda na visokoj dužnosti u jednoj članici NATO-a. I, uistinu, Mandić je titulu (…) četničkog vojvode dobio oporučno od vojvode Mila Rakočevića kojeg je osobno promovirao Čiča Draža (Mihailović). Uz to, prvome čovjeku Crnogorskoga parlamenta Bijeloga anđela prvoga stupnja okačio je u Hrvatskoj svojedobno opjevani patrijarh srpski Porfirije, Baja iz Laktaša okitio ga je Ordenom časti sa zlatnim zracima, a Aleksandar (umalo) Velikim ordenom srpske zastave prvog stupnja. I tu nije kraj. Nakon što je u Podgorici usvojena Rezolucija o Jasenovcu, vojvoda je, po kriteriju Srpske Pravoslavne Crkve, nedvojbeno na putu svetosti.
Sve je to „gvožđe“ za vojvodin minuli rad; Ratovao je, naime, na Osojniku u dubrovačkom zaleđu. Nakon što su združene postrojbe JNA i četnika iz istočne Hercegovine osvojile ovo važno uporište hrvatske obrane, popalili su sve što su stigli, uz ino i crkvu Sv. Jurja, opljačkali grobnice (!) na mjesnom groblju te potom u Mokošici sve to – još i gore – ponovili. Istina, početkom prosinca ’91. na Cetinju je održan antiratni prosvjed koji se, pod ravnanjem predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore Slavka Perovića, obrušio na režim Slobodana Miloševića, tražen je žurni prestanak razaranja Dubrovnika, a prosvjednici su pjevali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče.“
Beograd uz svoje jatake predvođene vojvodom Mandićem gusla stare pjesme o Jasenovcu tome, inače, bestijalnom komunističko-srpskom povijesnom falsifikatu, po komu je broj žrtava višestruko uveličan
„Država koja u svojim temeljima ima jedan sprženi Vukovar, neće nikada biti sretna“, uzviknuo je Perović. Nakon čega su se dogodili (još) i Prijedor, Sarajevo, Kosovo… A, evo, Beograd uz svoje jatake predvođene vojvodom Mandićem gusla stare pjesme o Jasenovcu tome, inače, bestijalnom komunističko-srpskom falsifikatu. Broj žrtava u tome ustaškom logoru u jednom trenutku dosegnuo je čak – po srpskom tumačenju – milijun žrtava?! Mada, u posljednje vrijeme tandem Vučić & Dodik, ipak, ne prelazi 750 000, što je po prilici deset puta više…
Nikad više 1918.(?!)
Možda bi bilo pretjerano kazati – ako ništa zbog onih (starostavnih, doduše) prosvjednika s Cetinja, kako ovo danas, nažalost, nije Crna Gora Slavka Perovića, nego Andrije Mandića. Ali nedvojbeno je kako i usvajanje Rezolucije o Jasenovcu (Dachau i Mauthausen su ti, ipak, ‘nako) svjedoči o duboko podijeljenome crnogorskom društvu, korijeni čega sežu sve tamo do prve polovice prošloga stoljeća kada je u nemilosrdnoj odmazdi i represiji koju je nad narodom Crne Gore počinila Srbija, njezina vojska, žandarmerija i domaći izdajnici u njezinoj službi, zbog aktivna otpora okupaciji i aneksiji svoje domovine, između prosinca 1918. i kolovoza 1929., nestalo nekoliko tisuća ljudi. Ubijeno je više od 3 200 Crnogoraca od kojih mnogi i zvjerski. Opljačkano je i popaljeno blizu 5 800 crnogorskih domova i drugih objekata. Uhićenja, mučenja i zatvaranja prošlo je više od 4 700 muškaraca, žena i djece. Prognano je ili primorano na egzil više od 3 000 crnogorskih obitelji.
Na stogodišnjicu (početka) toga zločina, u listopadu 2018., u većim su crnogorskim gradovima osvanuli plakati s natpisom: „Nikad više 1918.“ te uz slogan Za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Ne treba se iznenaditi ako se ovo uskoro ponovi.
Salahudine, vragolane mali…
I, ma koliko se srbijanski predsjednik, po tamošnjim medijima koje zapravo uređuje, kleo kako ničim nije utjecao na Mandića & comp., jasno je kako je sve što se dogodilo u Podgorici potkraj prošloga mjeseca korijenski vezano za srbijanski fijasko u UN-u. A koliko ga, u biti, Srebrenica proganja, govori i nedavni napad samostrijelom na pripadnike žandarmerije u neposrednoj blizini Veleposlanstva Izraela u Beogradu. Danima uoči očitovanja Opće skupštine UN-a Vučić je kazao kako će ona izazvati sigurnosnu krizu.
A onda, nakon što je vehabija Salahudin ex-Miloš Žujović napao žandarmeriju, neformalni je urednik najvažnijih medija tamo daleko kazao kako će Rezolucija o genocidu u Srebrenici biti ispitana kao motiv za izvršenje terorističkog čina. No, osim što je, evo, lukav, Vučić je i smiješan. Tvrdi tako kako je Salahudin bio iznimno dobro obučen i kako je strijelu ispalio držeći samostrijel u vrećici, kako bi napad bio, veli, potpuno neočekivan.
E, zamislite sad te sigurnosne službe kojima oko veleposlanstava hodaju vehabije s vrećicama i samostrijelom kupljenim legalno u Zemunu (umalo ne rekoh – hrvatskom…).
Sve Acine vojvode
Kako bilo, koliko god se pokazao lošim prognozerom u slučaju Crnogorskog parlamenta te tu promašenu prognozu platio bocom vina, u „slučaju East River“ pogodio je – Salahudin i njegova vrećica to potvrđuju. Tako, eno, ono malo medija koji nisu pod Njegovom šapom, pišu ovih dana kako je još jedanput pokazao zašto mu je Milošević beskrajno vjerovao kao ministru informiranja. Slijedom čega je onda i jasno zašto sprega „Slobin Goebbels“ – (podgorički) četnički vojvoda Mandić funkcionira. Uostalom, ne može Vučić bez vojvoda! Nije li mu, tko to može zaboraviti, politički otac vojvoda Šešelj. To su, dakle, današnja Srbija. I Crna Gora, makar onaj njezin dio što ga personalizira i kontrolira vojvoda Andrija.
A što slijedom te činjenice možemo kazati mi u okruženju? Ništa doli kako geografija zna biti zbilja surova. I biti na oprezu, stalnom oprezu…