U nedjelju 14. travnja u Ludwigshafenu je u 80. godini umro Vicko Vice Vrdoljak, dugogodišnji hrvatski politički emigrant i domoljub koji je rođen 22. ožujka 1944. godin u Medovu Docu kod Imotskog.
Osnovnu školu pohađao je u Medovu Docu, Lovreću i Grabovcu, a po završetku 8-godišnje školu odlazi u Zagreb gdje završava za elektrotehničara. Nakon toga upisuje Visoku pedagošku školu u Rijeci te kao nastavnik predaje u Livnu, u školi Silvije Strahimir Kranjčević.
Godine 1970. sklopio je brak sa Marijom rođ. Raos također iz Medova Doca. Pola godina kasnije uključen u Hrvatsko proljeće odlazi u političku emigraciju. Supruga ostaje trudna u domovini, a godinu dana kasnije dolazi mu sa sinom u Njemačku, javlja Fenix-magazin.
Vicko je bio aktivan u „Ujedinjenim Hrvatima Njemačke“, kasnije reorganizirane u „Ujedinjene Hrvate Europe“, kojima je bio predsjednik 1977.-1979. Iste godine kandidira se za Hrvatsko Narodno Vijeće i ulazi kao zamjenik prof. Bože Dugeča. Godine 1985., kao predstavnik „Ujedinjenih Hrvata Europe“ zajedno s pok. Ivanom Jelićem (Hrvatski Narodni Odbor) i pok. Jozom Krivićem (Hrvatski Kršćansko-Demokratski Pokret) osnivaju zajedničku organizaciju „HDZ“ (Hrvatska Demokratska Zajednica) čije ime četiri godine kasnije preuzima Hrvatska demokratska zajednica na čelu sa predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.
Zajedno sa našim pok. svećenikom Fra Ljubom Sesarom i pok. Jozom Krivićem, 1991., godina pozvan je u Ured kancelara Helmuta Kohla gdje organiziraju prvi prijem predsjednika Tuđmana kod predsjednika njemačke Vlade, što se ostvaruje 05.12.1991.
Tijekom Domovinskog rate nije zaboravio ni jedan dio domovine, tako da je organizirao slanje pomoći u Šibenik, Zadar, Bosanski Brod, Osijek, Sisak, Slunj, Novsku, Županju i svoj Imotski. Na poziv vlade Republike Hrvatske organizira 1991. pomoć za obranu hrvatskog suvereniteta gdje se skupilo 130.000 tadašnjih njemačkih maraka. Bio je čovjek stvoren za obitelj i volio je neizmjerno rodbinu, a bio je sretan vidjeti čovjeka iz rodnog kraja. Volio je pomoći Hrvatima u Hrvatskoj katoličkoj misiji Ludwigshafen i to je činio cijeli život. Bio je veliki radnik, često su ga ljudi zvali u pomoć i nikoga nije odbio. Za ljude je uvijek imao lijepu riječ i dobre savjete.
Bio je čovjek velikog srca, čvrstog karaktera i rijetke suze. Supruga Marija vidjela je prvu suzu nakon 17 godina braka, kad je čuo da mu je otac umro, a nije imao mogućnosti doći na sprovod, jer je znao što bi ga čekalo. Dok bi ljudi iz misije ljeti odlazili svojima u domovinu, on je s obitelji odlazio u Španjolsku gdje je najčešće provodio svoj odmor. Bio je doista hrabar o odlučan, čvrstog i jakog karaktera. Ali, bolest i smrt je bila jača od njega.
Primio je Svete Sakramente Pomirenja i Pomazanja, a peminuo u nedjelju 14.04.2024. u 17,52 min. I iza sebe ostavlja suprugu Mariju s kojom je bio 54 godine u braku, sina Branimira, kćeri Marijanu i Ivanu te brojnu unučad i parunučad.
Ispraćaj pokojnika je u srijedu 17. travnja u 17 sati u crkvi St.Hedwig u Ludwigshafenu, Brandeburger Strasse 1. Pogreb je u subotu, 20. travnja u 16 sati u Medovu Docu.
