Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o “svom suradniku”, no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
Njegova ličnost i njegov veliki autoritet proizlazi iz Poslanice što ju je između god. 96. i 98. upravio u Korint. Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim časovima podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja oluja, no ovaj put iznutra. Takve su bure još neugodnije i opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj mjesnoj Crkvi.
Predmet spora u Korintu sastojao se u tome što je šačica mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti, interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan broj vjernika na svoju stranu, što je dakako crkvenu zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je išlo čak tako daleko da je prijetio i bio već na pomolu raskol.
O svemu tome bio je u Rimu kao prvi autoritet Crkve obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću da umiri duhove te ponovno uspostavi mir i red. Stoga je Crkvi u Korintu uputio svoju Poslanicu, koja je puna i dobrote i čvrstoće. Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi: Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na ne baš lagan i kratak put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova putovanja, Klement je ovako zaključio svoju Poslanicu: “Vratite ih natrag brzo s mirom kao glasnike radosti da nam što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda medu vama.”
Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne služi baš nekim baršunastim riječima jer je i on dobro znao da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše: “Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog toga su tako daleko pravda i mir jer je svak napustio strah Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način dostojan Krista, već svatko ide za željama svog zloga srca, što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u svijet uđe smrt.”
ktabkbih.net/obican.info