Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane – Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoće, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji.
Sto se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu – rimskoj četvrti – već godine 545.
Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu “Kriptu papa”. Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu.
Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija – kako se pripovijeda – pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.
U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo.
Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, “dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu”. Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik “Benedictus”.
Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: “Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene.” Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama.
Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna.
Eto, to bi bilo sve o svetoj Ceciliji, nešto iz povijesti njezina kulta, a nešto iz legende.
ktabkbih.net/obican.info