Od Živih i mrtvih 2002., romana koji je postao film u režiji Kristijana Milića i osvojio osam Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu i niz drugih nagrada, do romana, odnosno filma Božji gnjev 2014. koji je ovog ljeta premijerno prikazan u Puli, ponovo u Milićevoj režiji, djelo bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca i scenariste Josipa Mlakića postaje nezaobilazna i važna tačka. Nedavno je izašao i njegov novi roman Rekvijem. O njemu, ali i o prilikama u BiH Mlakić je govorio za tportal.
Mlakić kaže kako je Bosna i Hercegovina najbolji dokaz one čuvene Marxove maksime kako se historija uvijek ponavlja dva puta, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.
“U tom kontekstu pohod Eugena Savojskog na Sarajevo, koji se odigrao krajem 17. stoljeća, sa svim posljedicama koje je ostavio iza sebe, možemo s pravom smatrati tragedijom biblijskih razmjera. Ovo što danas živimo je jedna beskrajna farsa. Navest ću samo jedan svjež primjer nad kojim se vrijedi zamisliti, a koji na najbolji način govori o bosanskohercegovački apsurdima. Na nedavno raspisanom konkursu Fondacije za kinematografiju po svim osnovama ukupno su podijeljene 2.001.686,84 konvertibilne marke.
Hrvatima, uvjetno rečeno, od tog je iznosa pripalo ukupno 51.857,1 konvertibilna marka, odnosno 2,59 posto. Cinik bi, sjetivši se u kakvoj zemlji živimo i ko Hrvate vodi, rekao da su Hrvati još dobro i prošli: moglo se lako dogoditi da ne dobiju ništa, da budu pomnoženi s apsolutnom nulom. Međutim, postavlja se pitanje, šta cijeloj ovoj priči daje nešto kafkijansko, kako se nešto slično moglo dogoditi ako znamo da Ministarstvo kulture i Fondaciju za kinematografiju vode hrvatski, odnosno HDZ-ovi kadrovi”, kaže Mlakić.
Dodaje da je, koliko je informiran, od pet članova stručnog žirija, tri delegirala hrvatska strana, dok su s bošnjačke strane, stajale samo dvije članice Upravnog odbora koje je na to mjesto, u dogovoru s ministricom kulture koja je, kako je rekao Mlakić, frizirala konkurs za članstvo u Upravnom odboru, postavila Naša stranka.
“Ovo je, iako je ovdje riječ o otvorenoj korupciji u režiji vladajućih stranaka, ujedno i pokazatelj kako sva ona silna kuknjava o ugroženosti Hrvata, kakvu godinama slušamo od oraške Mahale do Vinjana Donjih, od Ravnog do Donjeg Zovika, ima i drugu stranu medalje, po onoj narodnoj: Ko će kome ako ne svoj svome”, kaže Mlakić.