U malome selu Mulo, u Boki Kotorskoj, rođeno je dijete, kome na krštenju nadjenuše ime Gracija (milost), kao da htjedoše tim imenom označiti cijeli kasniji život ribara i mornara, redovnika i sveca.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji prvu je mladost proživio na moru kao ribar i težak na škrtoj zemlji. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika Bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječ bl. Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.
Pokucao je na vrata samostana augustinaca i počeo živjeti kao samostanac u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Nakon 15 godina pokorničkog života iz Ortone dolazi u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo posljednje godine svoga života i sveto preminuo u 70. godini. Tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena položeno je u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Nakon pada Napoleona pustinjaci sv. Augustina napustili su otočić sv. Kristofora i tijelo bl. Gracije darovali njegovu rodnom mjestu.
Tako je nakon 250 godina u velikome narodnom slavlju lađa vratila u rodno selo najvećeg sina toga primorskog mjestanca. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 1889. g. proglasio blaženim. Gracija je bio čovjek skromnog podrijetla (težak i ribar). Zaputio se u veliki svijet kao mornar. Kad se odlučio za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Rad u sakristiji, samostanu i samostanskom vrtu Gracija je posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom. Osobito je gajio pobožnost preme Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bio je euharistijska duša.
A isticao se je i u djetinje iskrenoj pobožnosti prema Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Nikoga nije odbio. Svakom je pružio “koricu kruha” i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar. Blaženi Gracija nije uzimao nikakvu hranu prije podne, nikada nije jeo mesa ni mlijeka. Nosio je pokornički pojas i bičevao se. Njegova je ćelija bila najmanja u samostanu i sav namještaj bio je: Raspelo, slika Majke Božje i drvena Krunica iznad ubogog ležaja od dasaka, gdje je mjesto jastuka služio kamen za uzglavlje. Nikad se nije približavao peći da se ogrije. Po slici Majke Božje i Krunici jasno je da je imao sinovsku pobožnost prema Majci Božjoj koja ga je vodila do žarke ljubavi prema Euharistiji.
Veoma je volio posluživati kod Svete Mise. Ali poslovi nisu dopuštali Baženom Graciji da služi kod svih Svetih Misa. Isus je nagradio i čudom njegovu euharistijsku pobožnost. Dok je jednom, a možda i više puta, u vrtu prekopavao zemlju – Gospodin mu je učinio da su se rastvorili zidovi crkve samo da bi on mogao klečeći raširenih ruku vidljivo pratiti čin Pretvorbe sa podizanjem. Mnoge slike ovjekovječile su taj prizor. Preminuo je 9.11.1508. Pokopan je u zajednički grob braće. No radi glasa svetosti su iskopali njegovo tijelo i ustanovili da je neraspadnuto i širilo je ugodni miris. Relikvije su zatim stavljene u mramorni sarkofag te vjernicima izložene na štovanje. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna milosna i čudesna uslišanja. Tijelo mu je preneseno u rodnu Muo, gdje se i danas časti. Štovanje puka službeno je potvrdio Lav XIII. 6. lipnja 1889.
(laudato.hr)