Evanđelje dana Mt 1,18-24
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel — što znači: S nama Bog!
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
Tumačenje fra Tomislava Pervana
Riječi iz Matejeva Evanđelja koje upravo čusmo žele opisati kako ono bijaše na početku, kako započe ono od čega svi mi danas kao vjernici živimo te što smo mi kao vjernici. Tekst koji odlučuje o tijeku povijesti, utjelovljenju samoga Boga – Emanuela među nama. To je središnja misao ovoga odsječka. Bog postaje dio ljudske povijesti, on se utjelovljuje, snagom Duha Svetoga u Mariji.
Isus nije plod ljudske, čovjekove volje, nego je po Duhu začet. “Sve se to dogodilo da se ispuni ono što je Gospodin rekao po proroku”, te je time cjelokupna povijest koja je prethodila bila vrijeme priprave i iščekivanja dolaska Mesije. Tek od Isusa i s Isusova zrenika biva minula povijest razvidna, transparentna, prozračna i prepoznata kao povijest Boga s ljudima.
Svakodnevno naime molimo u svome Angelusu kako smo ‘po Anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina Božjeg’. Spoznati ne možemo do kraja, možemo samo naslućivati, možemo samo svojim ograničenim razumom doviđati, dokučivati što je to Bog učinio u povijesti. Što su mogli apostoli i evanđelisti svojim ograničenim umovima i sposobnostima dokučiti, dovidjeti o Isusu Kristu, Bogu među nama? Fragmente, komadiće, djeliće objavljene istine…
Otajstvo je to skriveno ljudskom oku upravo kao i Isusovo uskrsnuće. Nema tu svjedoka, ali nam oba puta anđeo posreduje spoznaju. Jednom Josipu na početku Isusova života, drugi put ženama na grobu, nakon uskrsnuća. I na Uskrs, ali i u Nazaretu, žene su primatelji Božje, anđeoske poruke. Anđeo pomaže u nevoljnoj situaciji Josipu da povjeruje kako je ono u Mariji začeto od Duha Svetoga. Ono što slavimo na Božić nije plod čovjekovih dostignuća i nastojanja, već je ishod Božjeg spuštanja, silaska, „et descendit de caelis“. Da nije bilo Božjeg silaska, ma koliko se čovjek trudio, ostao bi zatvoren u granice svoga svijeta i duha. Započinje novi život, ‘vita nova’ (Dante), nova povijest snagom Božjeg Duha.
Kad god se u Bibliji pojavljuju anđeli, riječ je o Božjem dodiru, o Božjem govoru koji dotiče zemlju, zorno i vidljivo, o Božjem neposrednom i izravnom djelovanju. Anđeli utjelovljuju u sebi Boga u njegovim mogućnostima i manifestacijama glede nas ljudi. Oni nam otvaraju oči za Božju prisutnost i djelovanje. Uvijek postoji dodirna točka, susret, riječ ili djelo, naputak s Božje strane preko glasnika, anđela. Tek kad se udalji, kad ga nestane, anđeo se prepoznaje kao Božji glasnik i glas.
Anđeli su u pravilu onaj tajanstveni code, šifra, lozinka za činjenicu da čovjek nije prepušten na ovoj zemlji sam sebi, već da je čovjek primatelj, da uvijek ima nebeskih pohoditelja, gostiju koji dolaze i donose vijesti. Oni sa sobom donose promjenu i preobrazbu života te Božju stvarateljsku silu.
I nadjenut će mu se ime ‘Emanuel’ – Bog s nama: Cijelo Matejevo Evanđelje uokvireno je tim Božjim imenom. Na početku Evanđelja sam anđeo kao Božji tumačitelj i posrednik izlaže i tumači Pismo Pismom, navodi Izaiju i obećanje Izabranom narodu, a na svršetku obećaje Isus trajnu nazočnost uz svoje do ‘svršetka svijeta’ (usp. 28,20: završna rečenica Evanđelja- „Ja sam s vama – dakle, Emanuel – u sve dane do svršetka svijeta“). Ljudski snovi i nadanja postaju zbiljom. Gospodin se sam otkriva kroz snove, san postaje način i put te sredstvo Božje Objave.
Ljudski snovi postaju stvarnost – zbilja
Trebalo bi upravo ovdje u povijesti Isusova djetinjstva u Matejevu Evanđelju uočiti značenje snova u našem životu. San nije proizvod mašte, nego čovjekov zaokret prema unutra, hod u vlastitu dušu i nutrinu. Osluškivanje Gospodina u dubinama vlastitog bića. Prema Matejevu poimanju svaki čovjek posjeduje antenu, protežnicu za Božji glas. Potrebno ju je samo izvući i usmjeriti prema Božjim odašiljačima.
Pitanje snova pitanje je poimanja stvarnosti uopće. Što je zbiljsko i stvarno? Jesmo li mi uopće sposobni shvatiti vanjsku zbilju ili samo privid te zbilje? Što je stvarnost, zbilja: duhovni svijet ideja ili materijalna stvarnost oko nas? Zato su nam često snovi upozorenja za povratak u vlastito srce, gdje je prema Augustinovoj riječi, Bog bliži i intimniji meni/nama od moje/naše vlastite intime.
Josip, Marijin zaručnik, upravo je to naučio i iskusio u svome životu. Bogobojazan i pravedan, raspet je između razuma i srca, ljubavi i pravednosti, osjećaja koje gaji prema Mariji i očiju koje ga ne varaju: Trudna je! U nutarnjem sukobu, ne vjeruje vlastitim očima, i zato biva poučen u snu. On se pokorava snovima i slijedi ih.
Na blagdan Duhova sami će Petar u svom govoru navesti proroka Joela koji veli da će, kad se Duh izlije, “proroci biti sinovi vaši i kćeri vaše, mladići će vaši imati viđenja, a vaši starci usnut će snove” (Dj 2,17). Ono što čovjek ni u snu nije sanjao, ozbiljuje se napokon u Marijinu krilu. Sva nadanja stoljeća i naraštaja postaju zbiljom. Bog se spušta u ljudsku bijedu, u ljudsko more nepravde, bezboštva, bezakonja. Ne zapućuje se s nama u nekakvu utopiju, nekakav povijesni nedohod, već s nama su-hodi, u našem čovještvu, da bi snagom tog čovještva izliječio ovo naše čovještvo i našu ljudsku povijest.
Jer sve što se pripovijeda o začeću, rođenju i dolasku Isusa Krista na ovaj svijet nije stvar prošlosti, već je to događaj koji nam veli kako se Isus Krist kao Sin Božji rađa u ovom svijetu i čovjekovu srcu. Da bi čovjek uopće znao o kome je riječ, treba mu anđeo kao tumačitelj. On uvodi u tajnu Isusove osobe, poslanja, smisla njegova dolaska na ovaj svijet.
Sva potonja iskustva koja su ljudi imali s Isusom u svome životu imaju svoj iskon u ovim sretnim početcima: konačno ispunjenje svih očekivanja ljudi i tisućljeća obistinilo se u obliku sveopćeg blagoslova za sve ljude i sve naraštaje. Jer upravo su tako ljudi iskusili Isusa u svome životu. Ne kao epizodu, nešto prolazno u vlastitoj egzistenciji, nego kao nešto bitno novo, kao kidanje svih okova i lanaca u kojima bijahu ulančeni i okovani.
Ime Isus, to će reći: „Bog sam spasava“, Bog sam zahvaća u sudbinu i tijek svijeta. U njemu dolazi Nebo k nama, on je dodir i poljubac Vječnosti, uključivanje u strujni krug milosti i smilovanja, osjećaj prihvaćenosti. Isus se Krist shvaća kao dar i plod dugog, upornog hoda Božjeg sa svojim narodom. Sva nadanja, očekivanja i žudnja bijahu predradnja za ovu točku u kojoj se sad sve ispunja. On je Onaj u kome se sve uzbiljuje, sve ispunja, sve dovršuje.
Utjelovljenje Sina Božjega nije krunište ljudskog uspona, već najniža, apsolutno najniža točka Božjeg silaska, spuštanja. Spas svijeta nije plod ljudskih nastojanja, već Božjeg samoponiženja, izručenja Boga u naše ruke, u prljavu, nečistu ljudsku povijest. Siromaštvo Božje postaje našim bogatstvom (“Jer, poznata vam je ljubav Gospodina našega Isusa Krista: on, koji bijaše bogat, postade radi nas siromašan da vi postanete bogati njegovim siromaštvom”: 2 Kor 8,9!).
Čovjek u dodiru s njime postaje ponovno Božje stvorenje, uzet iz zemaljskog praha i ništavila, da bi u sebi ostvario divnu Božju istinu o svome bogosinovstvu i svemirskoj veličini. O tome zbori ovaj predgovor, proslov Božiću kod Mateja evanđelista. Zahvalni smo mu što je ograničenim ljudskim sredstvima, jezikom i pismom, donekle dočarao taj zahvat Boga u povijesti.