Roditelji bi trebali izbjegavati laganje djeci o smrti bliske osobe, kao i izraze poput “zaspao je” ili “otputovao je”, jer takva objašnjenja kod mlađe djece mogu izazvati zbunjenost i strah. U povodu blagdana Svih svetih, koji se obilježava 1. studenoga, Psihološki centar Carpe Diem objavio je smjernice za razgovor s djecom o smrti, gubitku i sjećanju na preminule.
Odlazak na groblje, paljenje svijeća, polaganje cvijeća i prisjećanje na preminule članove obitelji dio su običaja koji djeci mogu pomoći da bolje razumiju obiteljsku povijest i značenje sjećanja. No takvi trenutci mogu otvoriti i pitanja na koja odraslima nije uvijek jednostavno odgovoriti.
Zašto djeci ne treba govoriti da je netko “zaspao”?
Iz Psihološkog centra Carpe Diem ističu kako je povjerenje između djeteta i roditelja iznimno važno te da laganje može narušiti djetetov osjećaj sigurnosti i njihov međusobni odnos.
Posebno upozoravaju na izraze kojima se smrt pokušava ublažiti. Objašnjenja da je preminula osoba “zaspala” ili “otputovala” kod mlađe djece mogu izazvati strah od spavanja ili putovanja.
Umjesto toga, roditeljima savjetuju da o smrti govore jasno i smireno, vodeći računa o djetetovoj dobi, sposobnosti razumijevanja i spremnosti da prihvati informacije.
Svako dijete drukčije proživljava gubitak
Djeci je važno omogućiti da osjećaje izraze na vlastiti način, bez očekivanja kako bi trebala reagirati.
Neka će djeca otvoreno pokazivati tugu i često postavljati pitanja, dok će druga manje govoriti o gubitku. Takve razlike ne znače nužno da je jednom djetetu teže nego drugome.
Voditelj Psihološkog centra Carpe Diem Domagoj Dalbello naglašava važnost podrške odraslih.
“Za djecu je ključno imati pored sebe odrasle osobe koje će im biti oslonac i koji su spremni saslušati ih, razgovarati s njima i pružiti im osjećaj sigurnosti i ljubavi. Važno je da dijete zna kako smije postavljati pitanja, izraziti tugu na vlastiti način te govoriti o osobi koja je preminula, bez straha da će time uznemiriti odrasle ili učiniti nešto zbog čega treba osjećati bilo kakvu krivnju”, istaknuo je Dalbello.
Razgovor ne treba forsirati
Roditeljima se savjetuje postavljanje otvorenih pitanja i pažljivo slušanje djetetovih odgovora. Važno je razumjeti kako dijete doživljava gubitak te mu dodatnim pitanjima pomoći da prepozna i izrazi vlastite osjećaje.
Ako dijete ne želi razgovarati, ne treba ga prisiljavati. Potrebno mu je ostaviti vremena i prostora, uz jasnu poruku da se odraslima može obratiti kada bude spremno.
Iz Centra upozoravaju i na čestu roditeljsku naviku skrivanja vlastitih emocija kako bi zaštitili djecu.
Umjesto potiskivanja tuge, roditelji mogu pokazati da je izražavanje osjećaja prirodno i da se emocija ne treba sramiti. Pritom je važno vlastite osjećaje objasniti na način koji dijete može razumjeti.
Kada potražiti pomoć psihologa?
Posebnu pozornost treba posvetiti djeci čije su reakcije na gubitak izrazito teške, dugotrajne ili toliko intenzivne da utječu na njihovo svakodnevno funkcioniranje.
U takvim slučajevima Psihološki centar Carpe Diem preporučuje razgovor s psihologom ili drugim stručnjakom koji može pomoći djetetu i obitelji u suočavanju s gubitkom.
Iz Centra zaključuju kako razgovor o smrti nije samo razgovor o gubitku. To je i prilika da djeca uče o emocijama, bliskosti, obiteljskim odnosima te važnosti međusobne podrške.