U novom izdanju radijskog serijala „Hrvatski narod diše europskim vrijednostima“ gost Običnog radija bio je fra Robert Jolić, povjesničar i arhivist Hercegovačke franjevačke provincije te autor i urednik brojnih knjiga i znanstvenih radova posvećenih povijesti Hercegovine i franjevaca.
Nakon što su se prethodna izdanja serijala bavila europskim vrijednostima iz političke, pravne, kulturne, obrazovne, umjetničke, sigurnosne i duhovne perspektive, ovoga puta razgovor se vratio povijesnim korijenima. Središnje pitanje bilo je koliko poznavanje vlastite prošlosti može pomoći u razumijevanju mjesta hrvatskoga naroda u današnjoj Europi.
Pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu mnogo je starija od Europske unije
Govoreći o pojmu europskih vrijednosti, fra Robert Jolić istaknuo je kako se pripadnost hrvatskoga naroda europskom i zapadnom civilizacijskom prostoru ne može promatrati samo kroz suvremene političke institucije ili članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji.
Prema njegovim riječima, korijeni te pripadnosti sežu sve do dolaska Hrvata na ove prostore i njihova susreta s kršćanstvom.
Naglasio je kako je proces prihvaćanja kršćanstva trajao dugo te da se nije dogodio u jednome trenutku, ali je upravo kršćanska tradicija snažno odredila kulturnu i civilizacijsku pripadnost hrvatskoga naroda Zapadu.
„Naše pripadanje zapadnom civilizacijskom krugu nije novost i nije počelo ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju“, poručio je fra Robert.
Govoreći o prostoru današnje Bosne i Hercegovine, podsjetio je i kako su se granice kroz povijest znatno mijenjale te da je velik dio današnjega prostora BiH u pojedinim razdobljima bio uključen u hrvatski i zapadnoeuropski kršćanski kulturni prostor.
Veliku promjenu donijela su osmanska osvajanja u 15. stoljeću, kada je veza s europskim Zapadom postala znatno teža. Ipak, kako je istaknuo, ona nije u potpunosti nestala.
Franjevci su bili veza sa zapadnom Europom
Posebno mjesto u toj povijesti pripada franjevcima, koji su na ove prostore došli još krajem 13. stoljeća.
Fra Robert podsjetio je da su franjevci, unatoč vrlo teškim povijesnim okolnostima, odlazili na školovanje u zapadnu Europu te su znanja i kulturne utjecaje, koliko je to u tadašnjim prilikama bilo moguće, donosili natrag u Bosnu i Hercegovinu.
Njihova uloga, naglasio je, nije bila samo pastoralna i vjerska.
U razdobljima osmanske vlasti često su bili među rijetkima koji su ostajali uz katoličko stanovništvo, a s vremenom su postali važni i za razvoj pismenosti, obrazovanja i kulture.
Fra Robert smatra da bi bez njihove prisutnosti povijest hrvatskoga i katoličkoga stanovništva na ovim prostorima izgledala potpuno drukčije.
U prvim stoljećima nakon osmanskih osvajanja prioritet je, kazao je, bio jednostavno sačuvati vjeru i omogućiti opstanak stanovništva. Tek kada su se okolnosti počele popravljati, osobito tijekom 19. stoljeća, moglo se snažnije raditi na izgradnji crkava, župnih kuća i škola te na opismenjavanju stanovništva.
Podsjetio je i na franjevačke napore u obrazovanju stanovništva, kao i na kasnije akcije opismenjavanja koje su se nastavile početkom 20. stoljeća.
Prepreke su pritom bile velike – od teškog siromaštva do nepovjerenja stanovništva prema školovanju. U društvu u kojemu je svakodnevni život ovisio o radu na zemlji i stočarstvu trebalo je, pojasnio je fra Robert, mnogo vremena i truda kako bi se ljudima približila vrijednost obrazovanja.
Matične knjige otkrivaju kako je živio „mali čovjek“
Kao arhivist, fra Robert Jolić svakodnevno radi sa starim dokumentima, među kojima posebno mjesto zauzimaju matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih.
Upravo su mu one, kako je kazao, otvorile potpuno novi pogled na povijest.
Povijest se, naime, ne sastoji samo od velikih ratova, vladara, političkih odluka i granica. Matične knjige omogućuju proučavanje onoga što se često naziva „poviješću maloga čovjeka“ – svakodnevice običnih ljudi, njihovih obitelji, bolesti, brakova, smrti, migracija i životnih uvjeta.
Na temelju takvih izvora moguće je rekonstruirati podrijetlo pojedinih obitelji i čitavih sela, ali i mnogo više od samog rodoslovlja.
Fra Robert je kao posebno zanimljiv primjer izdvojio župu Brotnjo, za koju su sačuvane vrlo stare matične knjige.
Njegova istraživanja pokazala su koliko je život u Hercegovini prije nekoliko stoljeća bio težak.
Prema podacima koje je iznio, prosječan životni vijek, kada se u izračun uključi i iznimno visoka smrtnost djece, u 18. i 19. stoljeću iznosio je svega oko 25 do 26 godina. Kada bi se iz izračuna isključila djeca koja su umirala u najranijoj dobi, prosjek i dalje nije bio mnogo viši od četrdesetak godina.
Takvi podaci, naglasio je, govore o siromaštvu, teškim higijenskim uvjetima, nedostatku zdravstvene skrbi te bolestima koje su danas uglavnom izlječive, a tada su odnosile velik broj života.
Vrijedni izvori nepovratno su izgubljeni
Velik problem za povjesničare predstavlja činjenica da su brojne matične knjige tijekom ratova, požara i političkih progona uništene.
Fra Robert naveo je više primjera župa u kojima su izgubljene čitave zbirke dokumenata, zbog čega više nije moguće rekonstruirati rodoslovlja i brojne detalje o životu ljudi na tim područjima.
Posebno je istaknuo vrijednost ljudi koji danas prepisuju i digitaliziraju stare matične knjige.
Takav rad, osim što pomaže onima koji istražuju vlastito obiteljsko podrijetlo, ima veliku važnost i za očuvanje povijesne građe za buduće generacije.
Narodne predaje često se razlikuju od onoga što piše u arhivima
Jedan od zanimljivijih dijelova razgovora odnosio se na razliku između obiteljskih i narodnih predaja te onoga što je moguće potvrditi povijesnim dokumentima.
Fra Robert kaže kako se tijekom istraživanja često susreće s pričama koje su se desetljećima ili stoljećima prenosile s koljena na koljeno, ali za koje u izvorima nema potvrde.
Posebno je spomenuo rodoslovne priče u kojima se obitelji pokušavaju povezati s plemstvom, kao i legende povezane s migracijama stanovništva, sukobima, svatovima ili navodnim događajima iz razdoblja osmanske vlasti.
Arhivski dokumenti, kazao je, u brojnim slučajevima pokazuju sasvim drukčiju sliku.
Upravo zato upozorava na važnost kritičkog pristupa izvorima.
Usmena predaja može biti važan dio kulturnog nasljeđa, ali se, kada govorimo o povijesnim činjenicama, mora usporediti s dostupnim dokumentima.
Povijest se ne smije prilagođavati unaprijed postavljenim tezama
Razgovor se dotaknuo i čestog korištenja povijesti u suvremenim političkim raspravama.
Fra Robert upozorio je na opasnost političke instrumentalizacije prošlosti i selektivnog korištenja povijesnih izvora.
Po njegovu mišljenju, ozbiljan povjesničar ne bi trebao krenuti od unaprijed postavljene teze i zatim tražiti dokumente koji će je potvrditi. Proces bi trebao biti obrnut – potrebno je proučiti izvore, a tek onda na temelju njih donositi zaključke.
Naglasio je kako iskrivljavanja povijesti postoje među različitim narodima i političkim skupinama te da znanstveni pristup mora biti jednak prema svima.
„Zadaća pravih povjesničara nije postaviti tezu koju treba dokazati, nego baviti se dokumentima i na temelju njih donijeti zaključak“, istaknuo je.
Takav pristup, smatra, posebno je važan pri istraživanju osjetljivih razdoblja poput Drugoga svjetskog rata, komunističkog razdoblja i novije povijesti.
Istraživanje stradanja hercegovačkih franjevaca
Fra Robert Jolić godinama se bavi i istraživanjem stradanja franjevaca tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.
Govoreći o stradanju pripadnika Katoličke Crkve hrvatskoga naroda u tom razdoblju, naveo je kako je ubijeno oko 550 crkvenih osoba, među kojima 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije.
Naglasio je da se njihovim životima i okolnostima smrti pristupa kroz opsežno istraživanje dostupne dokumentacije.
Radio je i na velikoj publikaciji posvećenoj stradalim franjevcima, pri čemu je, kako je kazao, cilj bio prikazati njihove živote što objektivnije, bez prešućivanja činjenica koje bi mogle biti neugodne ili nepovoljne.
Takav pristup posebno je važan zbog postupaka koji se vode vezano uz mogućnost proglašenja pojedinih stradalih franjevaca mučenicima i blaženicima.
Fra Robert je pojasnio kako su crkvena pravila u tim postupcima vrlo stroga. Za dio stradalih nije moguće prikupiti dovoljno podataka o mjestu, načinu i okolnostima njihove smrti, zbog čega ne mogu biti uključeni u postupak, bez obzira na njihovu osobnu moralnost.
Istraživanja, ekshumacije i prikupljanje dokumentacije traju već godinama, a očekuje se nastavak crkvenoga postupka na biskupijskoj, a potom i rimskoj razini.
Nekada su Hercegovci iseljavali, ali se stanovništvo obnavljalo
Jedna od završnih tema razgovora bila je demografija.
Fra Robert, koji se znanstveno bavio i demografskim promjenama, upozorio je da postoji velika razlika između nekadašnjih i današnjih iseljavanja.
Hercegovina je kroz povijest bila prostor iz kojega su ljudi često odlazili i naseljavali druge krajeve Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slavonije, ali i brojnih drugih zemalja.
Ključna razlika bila je u natalitetu.
U prošlosti se, unatoč ratovima, epidemijama, siromaštvu i velikim migracijama, broj stanovnika mogao relativno brzo obnoviti zahvaljujući velikom broju djece.
Kao primjer fra Robert je naveo razdoblje nakon velike epidemije kuge početkom 19. stoljeća. U pojedinim župama broj stanovnika tijekom nekoliko desetljeća ponovno je snažno porastao.
Danas je situacija, upozorava, bitno drukčija.
U brojnim ruralnim župama broj umrlih redovito je veći od broja rođenih, dok je i u većim sredinama prirodni prirast vrlo nizak.
Zbog toga današnje iseljavanje, prema njegovu mišljenju, ima mnogo ozbiljnije dugoročne posljedice.
„Ako nitko ne ostaje, ostat će prazna kuća, jer nema novih naraštaja koji bi taj prostor popunili“, slikovito je poručio.
„Voljeti svoje i poštovati druge“
Na kraju razgovora fra Robert Jolić odgovorio je i na pitanje što bi hrvatski narod iz svoje prošlosti trebao sačuvati, a što bi trebao naučiti mijenjati.
Kao temeljne vrijednosti izdvojio je vjeru u Boga, povezanost s Katoličkom Crkvom i Svetom Stolicom te ljubav prema vlastitom hrvatskom narodu.
Pritom je posebno naglasio kako ljubav prema vlastitom identitetu nikada ne bi smjela prerasti u mržnju prema drugima.
„Voljeti svoje i poštovati druge“ načelo je koje, prema njegovim riječima, treba ostati trajno.
Poznavanje povijesti pritom ne bi trebalo služiti stvaranju novih podjela, nego boljem razumijevanju vlastitih korijena, pogrešaka i iskustava prošlih naraštaja.
Upravo u tome nalazi se i poveznica s temeljnom idejom serijala „Hrvatski narod diše europskim vrijednostima“ – europski identitet nije samo pitanje suvremenih institucija i politike, nego i povijesti, kulture, vjere, obrazovanja i odgovornosti prema onome što ostavljamo budućim generacijama.