Site icon Obican radio

Dugogodišnja energetska ovisnost Europe o Rusiji konačno se bliži kraju

Prekid tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu i postupno odvikavanje Europe od ruskih opskrbe označavaju doista povijesni trenutak. Svjedočimo kraju jedne ere — dugogodišnja energetska ovisnost Europe o Rusiji konačno se bliži kraju. – tvrdi Euromaidan…..

Sovjetski tok plina u Europu započeo je kasnih 1960-ih, s početnim cjevovodima do Čehoslovačke i Austrije. Kada je Zapadna Njemačka potpisala svoj prvi ugovor o plinu 1970., malo je tko mogao predvidjeti razmjere buduće ovisnosti. Globalna naftna kriza iz 1973., izazvana samouvjerenošću bliskoistočnih monarhija, samo je ubrzala europsku potragu za različitim izvorima energije – ironično ju je još više gurnula u sovjetsko naručje.

Moskva se pokazala izrazito susretljivom u pregovorima, prvenstveno zato što je opstanak režima ovisio o prihodima od nafte i plina. Ta se želja očitovala u velikim infrastrukturnim projektima: naftovod “Urengoy – Pomary – Uzhhorod” 1981., nakon kojeg je uslijedio “Yamal – Europa” 1984. (iako potonji neće postati operativan do 1996.).

U tom su razdoblju Europa i SSSR održavali strogo profesionalne odnose. Njihovo energetsko partnerstvo ostalo je izuzetno stabilno, prebrodivši političke oluje koje su mogle poremetiti druge trgovinske odnose. Do 1985. izvoz plina postao je primarni izvor strane valute SSSR-a.

Rusko naslijeđe sovjetske plinske infrastrukture 1991. postavilo je pozornicu za sljedeće poglavlje. Dok su 1990-ih bili intenzivni pregovori oko kontrole nad ukrajinskim plinovodom – svi su ipak trebali prihode – plin je ostao prvenstveno komercijalna stvar.

Dinamika se dramatično promijenila u 2000-ima, potaknuta dvama glavnim čimbenicima. Prvo, kaos na Bliskom istoku nakon 11. rujna promijenio je globalnu energetsku politiku. Drugo, Putin i njegovi suradnici majstorski su sklopili korupcijske poslove koji su uhvatili u zamku europske i ukrajinske poslovne krugove i političke dužnosnike. Plin se iz komercijalne robe pretvorio u politički instrument.

Izgradnja Sjevernog toka 1 započela je 2001., dok je 2006.-2009. rusija vidjela agresivnu borbu za kontrolu nad ukrajinskim sustavom tranzita plina. Rane 2010-e donijele su planove za dodatnu “diverzifikaciju” ruta.

U vrijeme kad je rusija anektirala Krim, ovisnost Europe o ruskom plinu činila se nepokolebljivom.

Zanimljivo je da je ova ovisnost preživjela krimsku krizu. Iako je EU uložio skromne napore u diversifikaciju svojih izvora energije, osobito kroz uvoz LNG-a, značajna promjena došla je tek s ruskom invazijom i ratom 2022. – ili točnije, s uspješnim otporom Ukrajine.

Zapravo, rusija se našla u zapećku nakon pokušaja da opskrbu plinom EU pretvori u oružje nakon invazije na Ukrajinu, što je dovelo do zatvaranja glavnih plinovoda.

Tvrdnje da bi Azija mogla zamijeniti Europu kao primarno rusko tržište plina zanemaruju nekoliko ključnih činjenica. Azijsko tržište ostaje izrazito inferiorna alternativa, čak i kao privremena mjera. Nekoliko čimbenika to čini očiglednim:

Ova situacija savršeno pokazuje kako je Putin žrtvovao ključni instrument ekonomske stabilnosti – izvorno osmišljen da održi SSSR i kasnije rusiju – za kratkovidne političke i vojne avanture. To je dokaz njegovog mjesta među strateški najnesposobnijim ruskim vođama, koji se može mjeriti s pogrešnim koracima Nikolaja II.

Exit mobile version